Piše: Jusuf Trbić
Bosanski cirkus radi bez zastoja, odvija se predstava za predstavom, naši lideri mašu šarenim lažama i crvenim jezicima, bljuju vatru jedni na druge, trpajući naše pare u svoje džepove, oni prodaju maglu i klovnovske trikove po paprenim cijenama, našu nesreću pretvaraju u iluziju sreće, tvrdeći da im moramo biti zahvalni na svemu što čine za nas, što su nas osiromašili, ojadili, odvojili od svijeta i pameti, što su nas zatvorili u torove u kojima možemo samo da blejimo i radujemo se kad nam udare žig koji nas razlikuje od dugih ovaca. Svakoga dana oni izvode stare, izlizane predstave kao nove novcijate spektakle, stare laži oblače u ruho novih istina, o brutalnim zločinima pjevaju kao o herojskim djelima, dok ubijena djeca u crnoj zemlji traže pravdu svojim nemoćnim glasovima. Svojom glupošću prekrivaju sve naše horizonte, hokus-pokusima pretvaraju neznanje i primitivizam u uzorne discipline kojima treba da se divi cijeli svijet. Haos u publici je strogo kontrolisan, svako mora da zna gdje su njegovi rovovi, u svakoga su uprte oči svih ostalih iz plemena. Ko želi da izdigne glavu iznad mase, ostaće bez glave.
Naši političari su mađioničari. Kao što su u ratu ubjeđivali majke poginulih sinova da treba da budu ponosne što su njihova djeca dala život za zlokobne maštarije o državama za sve one ili ove (mada njima nije padalo na pamet da oni ili njhovi sinovi poginu za tako uzvišene ciljeve), tako sada ubjeđuju svoje podanike da je krčanje crijeva zapravo muzika sreće, da je patnja put u neki novi raj, da je siromaštvo od Boga dato, da su ideje naših vođa važnije od rata i mira, od života cijelog. Svi mladi i sposobni odoše negdje u daljine, a naši čobani spokojni. Neka idu, kaže Bakir, zamijenićemo ih robotima. Neka idu, kažu oni drugi, neće ostati niko da se buni. Neka idu, kažu treći, jer njihovo znanje i pamet ometaju nas u razmišljanju i vođenju politike u interesu svih građana.Orvel je nekad cinično pisao: neznanje je moć, a ovi sad sasvim ozbiljno vjeruju u to. Otvorili su za sebe privatne fakultete, trgovačke ustanove u kojima je mušterija uvijek u pravu, pa štancaju diplome kao na šapirografu. Afera oko Sebije Izetbegović pokazala je svu bijedu naše liderske bahatosti, ali, da živimo u iole ozbiljnoj zemlji, to bi otvorilo Pandorinu kutiju i izvuklo na svjetlo dana stotine i hiljade fakultetskih, magistarskih i doktorskih titula, bez ikakvog pokrića. Pitanje za kviz: ima li danas uopšte političara koji makar nisu magistrirali?
A grčevita borba za ostanak na vlasti, po svaku cijenu, ogoljela je do kraja mašineriju upravljanja državom. To su tri interesne skupine koje, bez ikakvih skrupula, izvlače pare iz državnih firmi i iz naših džepova, to su tri razgranate hobotnice koje više nemaju ni mjere ni obraza, to su tri aždahe koje proždiru državu i ne misle prestati, ni po cijenu (naših) života. Njima ništa neljudsko nije strano. Za naše oči oni izvode cirkuski spektakl u kojem svako plaši stado onim drugim, održavajući bez prestanka opsadno stanje u kojem nema predaha, jer oni drugi vrebaju danonoćno da nas upropaste. Dok oni, zajednički, nazdravljaju svakoj novoj prevari. Svuda u svijetu Bakir bi odavno dao ostavku i povukao se, Fadil Novalić bi se pokrio jorganom po glavi i ne bi se živ javljao, Dodik, koji tvrdi da poštuje Ustav, ne bi pokušavao da vrijeđa Bošnjake nazivajući ih muslimanima i da svakoga dana prijeti secesijom, Dragan Čović bi otišao u Ahmiće, i svi bi oni podnijeli račun za ono što su radili. Ali, u Bosni, praktično, ne postoje građani koji zahtijevaju svoja neotuđiva prava, to su samo etno-podanici izapranih mozgova, koji, nakon svake političke cirkuske predstave političara, gluhi i slijepi, plješću ručicama i traže još.
U Andersenovoj basni čak i u Srednjem vijeku podanici su shvatili da je car go, ali mi smo drugačiji. Mi o svojim carevima znamo sve, znamo da nas upropaštavaju iz dana u dan, da nas pljačkaju i varaju, da nam lažu bez mjere, da nas vode direktno u propast, ali se ne bunimo. Imamo preča posla.
U čuvenoj knjizi “Izvori totalitarizma” Hana Arent je pisala da diktatori i njihovi sljedbenici pretvaraju svoje podanike u poslušne robove koji nemaju sopstvene pameti i više ne razlikuju istinu od laži, oni svjesno ubijaju znanje, moral i istinu i njeguju planirani haos u društvu, kako bi od ljudi napravili izolovane, apatične pojedince koji više nemaju snage za bilo kakav bunt. „Idealni građanin totalitarne vlasti nije ubijeđeni nacista ili posvećeni komunista, već su to ljudi za koje razlika između činjenice i izmišljotine, između laži i istine, više ne postoji“, pisala je Arent.
Autokratski lideri, kakvi su i ovi naši, oduvijek su dobro razumjeli da su pismenost, učenje, pamet, sposobnost i znanje njihovi ljuti neprijatelji. Zato su otvorili vrata falsifikovanom znanju i djeci uticajnih roditelja kojima se za rođendan, umjesto torte, poklanja diploma, uhljebima savitljive kičme, poslušnicima svih fela, ljudima tečnih karaktera, primitivcima koji, zbog sopstvenog interesa, gaze sve pred sobom. Najboljim đacima i studentima zatvorena su vrata, ne mogu na red stići od mladih srtranačkih karijerista, pa odlaze u svijet, iz kojeg, malo-malo, dobijemo vijest o sjajnim uspjesima naše mladosti, za koju ovdje nije bilo mjesta.
A mi, koji bitišemo u Bosni, po gradovima i selima, mi tumaramo po sjećanjima i po godišnjim dobima, buljimo u izreze vulgarnih folk-zvijezda, u kojekakve zadruge i parove, sretni što se ne puca, lomatamo se po fejsbuku, na kojem najvažniji, najozbiljniji tekst dobije tridesetak, a slika tepsije baklave pet stotina lajkova. Pomračenje koje je zahvatilo naš glave nikako ne prestaje.
A naše poglavice, u pauzi grčevite borbe za fotelje, sjede zajedno, tapšu jedni druge po ramenima, ispijaju svoje kafe i viskije, pa ponekad pogledaju na nas dolje. I smiju se.
Blago nama s njima, i blago njima s nama ovakvima.