Piše: Jusuf Trbić
Dragi moj ahbabu
Evo ima podugo vremena kako se kanim da ti tražene habere iz ovoga našeg vilajeta pošaljem, a sve se smišljam kako ću ti reći ono što mi je na srcu. Kad se rastasmo na tvome pragu, i kad ti zahvalih na velikome tvome dostluku i pažnji neopisivoj kojom si me, ko najmilijega musafira obasuo, ko da mi je tehre golemo s leđa panulo. Govorio si mi da mogu kod tebe ostati vascijeli život, ako želim, da zovnem sve svoje, i rođene i one dalje, da i oni dođu, da ostave zanavijek i dom i zemlju i tako se kutarišu tegoba za svagda, al ja sam samo na svoj toprak mislio i samo za njim čeznuo. Sretali smo tamo silni naš dunjaluk, na svim stazama i bogazima, i kod sviju viđoh istu tu moju čežnju, al skrivenu, i istu žal s kojom vi ne morete da se dovranišete, žal koja se vidi samo u očima muhadžira. Žal za zavičajem i domom svojijem.
U tvom sam dostluku bio ko u dženetskoj bašči, ni tičijeg mlijeka nije mi zafalilo, ni lijepe riječi, ni sabura tvoga, valahi-bilahi, ni hodati na ovijem svojim nogama nisam moro, toliko me nosila tvoja dobrota i poštovanje svako. I viđoh ljepota svakojakih, i butum naroda našega koji je od jada izbjegao, pa se pod novim suncem ogrijao. Adapazar, Dušće, Eskišeher i ona druga mjesta kuda si me vodio, ko da su iz naše Bijeljine presađena, toliko u njima našijeh insana ima, i svi su željni bili našega muhabeta, i svi me primiše ko da sam im rod najrođeniji. I u sviju onaj žalu očima, ona tuga pregolema. Da sam njihove suze kupio, da sam ih kupio navlaš i napreskok, Drinu bih našu napunio. Da sam im mrak iz očiju vadio, od svakoga po maličuk, nakupio bih mraka da mi traje kolko god još da poživim. Da sam im uzdahe mjerio, izmjeriti ne bih umio, da sam im dert gledo, da sam im stugu prifaćo, da sam njihov jad pridržavo, vratiti se sam sebi ne bih mogo, i nikaki me hećim i nikaki iladž oporavio ne bi. No sam ušutio, jer i ja sam ti hasta došo, i ja sam ti pun tegobe došo, i ja sam htio zaviriti malo u taj vaš novi vilajet, pa ako berićeta ima u njemu, da reknem to našijem ljudima, kojima je belaj do grla došo. Kad su me ispraćali ispred Bijele džamije, u kojoj tolike lijepe časove ja i ti provedosmo, zadužiše me da vidim kako je kod vas, pa ako dobro bude, da se i oni spremaju, pa da idu za vama i novi zavičaj traže. Al ti ne rekoh ništa o tome. Zašutio sam kad sam vidio kako halaša vaše duše pokriva, gore no naše, pa se postidjeh. I jemin sebi dadoh da ti ni o čemu hrđavom progovoriti neću, no ću na tvoj zahmet i pažnju tvoju radošću otpovrgnuti, makar mi do radosti i ne bilo.
A prošlo je bilo bukadar dana od kako iz naše lijepe Bijeljine odoste, jer onu tmicu i onaj tuđinski sindžir odbaciste i na put se nepoznati zaputiste. I ti mi reče : ako ti je edžel stigo, ako ti je dragi Alah opomenu poslo, ako te azraili zemaljski išćeruju iz tvojega života, ti ćeš otići odavde, makar sve tvoje ovdje ostalo. Sjedili smo pod onom mojom lipom onu noć kad se tvoji za put spremaše. Mirisalo je lišće, miriso je vjetar, duša je tvoja mirisala, i mi presjedismo dok noć blijeda nije postala, a da šaku riječi rahat ne potrošismo. Samo su nam misli tavrljale po onim našijem prošlim životima, nekoć tako sjajnijem, a sad poharanim, i ni jednu riječ omraze na naše dušmane ne rekosmo.
U eglenu mučnom i kaharli provedosmo one dane u našoj Bijeljini, dok se ti ne dovranisa i za put se dugi ne spremi. Pamtiš li kako vas silni narod isprati ispred naše Bijele džamije, a reko si mi poslije kako si se osvrtao stalno, i činilo ti se da ti džamija svojom tankom munarom maše, ko mahramom? Ti pođe, i krenu za tobom narod proćeran iz Užica i Biograda, iz Šapca i Sokola, iz Loznice i Lješnice, iz Lipničkog Šora i Valjeva, odasvud, krenuše ljudi da pobjegnu od pepela duše svoje, pa il novi sabah da im svane, il ćefine sami da navuku na se i oči zanavijek zatvore. Tako si onda govorio. Krenu s vama i sav vaš dert i jad pregolem, krenuše i jetimi i ihtijari, hotimice, svi đuture spustiše ruke niza se i u tuđinu se baciše ko u kaku provaliju. A mi ostadosmo, da muku svoju prebiremo po prstima, da gledamo kako nam ove nove dahije kosti prebiraju, ova tuđinska vlast, kako u mrak živote naše zavija, ćitabe naše uništava, mezare preorava, džamije naše u prah pretvara, naše duše čereči, i sve nas poprijeko gleda, ko da nam nove muke smišlja. Okrenu se vrijeme naopačke, fukara ispliva, sve go ćirpo, hairsuz i drzman, glavozija i haramija, sve nekaki lendohani i gologuzije, sevkonje i zvizgonje, sve saroši i muhafici, sve se to osili, pa stade svoj red nama zavoditi, pa stade mjeriti šta je pravo a šta krivo, pa stade nama govoriti da nas nikad i nije bilo, i bolje za nas da nas i docnije ne bude. Nema našeg čojka što bihursuz nije bio od njih, pa svi ko mameni hodamo i sve se presabiremo : jel nam bolje pomrijeti polagahno, il namah, da nas nikako i ne bude!
Pa sam se sjećo, moj Husein-efendija, ahbabu moj i prijatelju, kako si mi piso da se pazimo, da se u pamet vrnemo, da pogledamo oko sebe, da se sami sa sobom susretnemo, da nas ne stigne mrak iz očiju onih istih koji i vama dohakaše, onih koje braćom svojom zvaste i s njima sofru dijeliste. I da to činimo što prije, da nam ne bude podockan, ko i vama. I da pamtimo i pišemo, da ostavimo trag u vremenu, da znaju i oni, što će na ovaj dunjaluk tek stići, šta je bilo i kako je bilo, da ne moraju i oni ograjisati ko mi, da ne moraju pitati druge i kroz svoje rođene živote tumarati dok na svjetlo ne iziđu. I mislio sam sve to da ti reknem, kad ko dost tvoj dođoh tvome domu. Al kad viđoh da vi još niste sami sa sobom, da patite i čeznete za onijem što je nama do grla doplivalo, onda rastabirih šta je šta. I sve mi se pred očima otvori, ko magla debela da se raziđe, i dragi Alah mi snagu dade i dade krv srcu mome. Pa se veseo i lagahan, ko perka, zaputih nazad, u ovaj naš kal, u ovu našu muku, pod ovo naše sunce, pred našu bijelu ljepoticu džamiju, da sve reknem svojima, koji habere iz tvoga dunjaluka željno čekaju. Da im reknem da išću od nas svi naši prošli i svi oni što će tek nastati, da išću i nebo i zemlja,da išću svi naši sa sve četiri strane svijeta – da ostanemo, da se u kamen pretvorimo, da čuvamo što je naše, da pamtimo i zapisujemo, da sačuvamo ono što nam je dato. Bosna naša, Bijeljina naša, to je malehna sehara od zlata u kojoj duša naroda našeg spava, to je naša krv živa, to u nama niče i cvjeta, u nama ustaje i u nama liježe, to je ono što niko pogubiti ne more, kolku god silu da ima, to je ono što će u nama živjeti i kad mi na ahiret odemo.
I ne brini ništa, dragi moj Husein-efendija, mi ostajemo ovdje, pa kako god da nam bude, mi ostajemo i s nama ostajete i vi, i svi što su bili i što će biti, svi ko jedan, ko jedna nevidljiva ordija koju niko pobijediti ne more. I reci našima, ko god te bude pito, da je Bijeljina tamo đe je vazda bila, u nama i sa nama, i dok je nas biće i nje, makar da je ko trunka. I da ćemo vazda čuvati našu Bijelu džamiju, jer i ona čuva nas. Mi ostajemo i za nas i za vas, i nek nas mirijada belaja još potrefi, nek se nebo prevrne naopako, nek zemlja proključa, nek nas more prekrije, nek se svako zlo podigne, mi ostajemo, jer je nama to suđeno, to je nama namijenjeno, to je nama zadatak od kojega prečeg nema, to je bajrak kojeg ćemo dići kad nam svima kijametski dan dođe i kad pred dragog Alaha budemo stali..
A svako dobro i svako zlo što nas stiže, sve je to Alah dželešanuhu odredio, i samo on zna šta nam daje, a šta oduzima.
(odlomak iz romana “Legenda o Bijeloj džamiji” – Jusufa Trbića)