Piše: Gojko Berić
Bilo bi možda pogrešno tražiti u Dodik-Čovićevoj koaliciji nekakvu analogiju sa vezivanjem bošnjačke i hrvatske zastave početkom devedesetih godina, ali se asocijacija na propalu političku avanturu ipak nameće.
Čovjeku nije svejedno gdje živi i u kakvoj državi živi. Reći nekom Evropljaninu ili Amerikancu da živiš u Bosni i Hercegovini nije nešto što bi ga moglo oduševiti. Istina, zemlja je lijepa, ali zapuštena, sa najgorim cestama u Evropi, ali je država pod tim imenom na zlu glasu. Što nedavno reče Bogić Bogićević: “Nema ovdje ni đ od đavolje države”. Pominjem ovog časnog čovjeka tek da podsjetim da je on bio član posljednjeg Predsjedništva SFRJ i da je prije 27 godina, za razliku od Miloševićevih poslušnika, baraba koji su razbili zajedničku državu, glasao protiv uvođenja vanrednog stanja, što je bio eufemizam za državni udar. Dejtonska BiH se smatra “životnim djelom” pokojnog Richarda Holbrookea, diplomate koji je ušao u istoriju tako što je uspio prekinuti rat i koji je smatrao da nije njegovo da brine o drugim stvarima u državi komplikovanijoj od Rubikove kocke. Mada su ga, kako je naknadno pričao, čudile dvije stvari – da su sami narodi željeli etničku podjelu vlastite zemlje, što Milošević, Tuđman i Izetbegović u razgovorima s njim navodno nisu negirali, i da niko od njih trojice nije pominjao demokratiju, zaštitu manjina, ljudska prava i slobode… Prema nekim izvorima, Holbrooke im je, svjestan svega, prodao svoj paket uvjeren da je rok njegove upotrebe ograničen i da će se Srbi, Hrvati i Bošnjaci, uhvaćeni u mrežu vlastitih zabluda, podjela i mržnje za nekoliko godina definitivno razići. To se, međutim, nije desilo, jer je sila višestoljetnog zajedničkog života učinila svoje. Između te sile života i teških ratnih trauma svakog od tri naroda uspostavljena je nesigurna, jedva podnošljiva, ali ipak spasonosna ravnoteža, na koju se navikavamo kao na lošu beskonačnost, sve dok odnekud ne bude dat znak da joj je rok istekao.
Na toj klackalici, poput one fenomenalne scene iz Tanovićeve “Ničije zemlje”, živimo svi mi, u strahu da neko pokuša da to stanje mijenja. Dvadeset i više godina na tom strahu opstaju čitave garniture političara, tipova koji su shvatili da je u Bosni i Hercegovini najlakše vladati kad njeni narodi stanu zazirati jedni od drugih i mrziti se. Holbrookeova država pokazala se kao propali eksperiment i bilo bi bolje da se kao takva ugasi i zamijeni boljim ljudima i efikasnijim institucijama. Ne znam zašto nas uvjeravaju da imamo svoju državu, kad to nije tačno? Imamo tri totalitarne etničke paradržavice iz kojih se bira troglavo Predsjedništvo, koje je saglasno jedino u tome da poslije zime dolazi proljeće. Imamo tri etnički ustrojene policije koje bi sutra nakon prvog ispaljenog metka postale neprijateljske jedna drugoj, s koje god strane taj metak došao. Zašto nam se podvaljuje priča o tome da smo svi ravnopravni na svakom pedlju ove zemlje, kad je to očita laž? Prema jednom nedavno objavljenom istraživanju, muslimani, pravoslavci i katolici najviše vjeruju vjerskim zajednicama. To ne bi bilo sporno da nije paradoksalno. Poznato je, naime, da vjerske zajednice po pravilu, nekad otvoreno a nekad iza zavjese, podržavaju nacionalističke stranke, a nikad se ne distanciraju od njihove politike. Na osnovu čega, dakle, građani gaje toliko povjerenje u vjerske zajednice? Pitanje je logično ako se zna da je to ona ista “građanska pamet” koja urla na političare, videći u njima sve same korupcionaše i lopove, a onda ponovo glasaju za iste likove. “Ti daješ impotentnim i zlonamjernim ljudima pravo da vladaju u tvoje ime, a onda kasno shvatiš da si prevaren i opet prevaren”, pisao je Vilhelm Reich u glasovitom eseju “Čuj, mali čovječe”.
Ali kad je već tako, kad tzv. mali čovjek želi da tako bude i tu svoju želju potvrđuje na izborima, šta se tu može. Istina je da na izbore redovno izlaze birači koji su “u sistemu” i čine klijentelu ove ili one stranke. Na promjenu njihove svijesti ne može se računati, jer su karijeristički i goli egzistencijalni interesi jači od općeg interesa. Međutim, u sistemu je i taj “mali čovjek”, kupljen mrvicama sa stola, ali ipak kupljen. O tome najbolje govori armija penzionera sa najnižim penzijama, koji se zadovoljavaju bijednim povišicama. Sigurno je da većina njih nisu nacionalisti, ali su i oni dio građanskog kukavičluka, koji je ustuknuo pred agresivnim nacionalizmom. U prvim postratnim godinama, kad se činilo da za Bosnu i Hercegovinu ima nade, bilo je ličnosti koje su na društvenoj sceni preuzele na sebe ulogu “kolektivnih terapeuta”. Bilo je tu intelektualaca, novinara, pisaca i drugih umjetnika, aktivista nevladinih organizacija… Njihov napor se, međutim, pokazao uzaludnim. Društvo se u međuvremenu osulo i danas je malobrojnije nego što je bilo. Oni rijetki koji istrajavaju u svojoj misiji postali su “remetilački faktor” u nacionalističkom okruženju. Zaboravilo se da je referendum o nezavisnosti BiH izglasan zahvaljujući građanima – a njih je možda bilo petnaestak posto – kojima nacija nije bila zanimanje i kojima nacionalne stranke nisu bile baš po volji. A upravo je njih nacionalistička politika izdala i odbacila. Sarajevo je živi primjer te izdaje.
Bosna i Hercegovina je još prije tri decenije prestala biti multietničko društvo i danas je to zajednica tri naroda. Tekuća predizborna kampanja obojena je etničkim napetostima. Bakir Izetbegović ne isključuje rat u slučaju po Bošnjake neprihvatljivog raspleta, Dragan Čović je emotivno i dalje sav na strani Herceg-Bosne, dok Dodik naoružava policiju i poručuje da nijedan imigrant neće ući u Republiku Srpsku. Nije li time proglašena neka vrsta eksteritorijalnosti Republike Srpske u odnosu na BiH? Kad je riječ o dolasku predsjednika Turske Erdogana na predizborni skup u Sarajevu, postoji samo jedno relevantno pitanje: relaksira li ova posjeta odnose između Bošnjaka, Srba i Hrvata ili ih, naprotiv, dodatno opterećuje? Odgovor znaju i ptice na grani. Dragan Čović je do zadnjeg trenutka tvrdio da će biti izglasane promjene u Izbornom zakonu. A pošto se to nije desilo, on je ovog ponedjeljka u Mostaru najavio nekakav “projekat B”. “Imamo nove aktivnosti, drugačije od onih koje smo pripremali”, poručio je Čović. Zvuči zagonetno, a pomalo i prijeteće. O kakvom se projektu radi, možda govori najava postizborne koalicije Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ-a BiH. Najava je ilustrovana prigodnom fotografijom dvojice lidera.
Bilo bi možda pogrešno tražiti u tome nekakvu analogiju sa vezivanjem bošnjačke i hrvatske zastave početkom devedesetih godina, ali se asocijacija na propalu političku avanturu ipak nameće.
(oslobodjenje.ba)