Piše: Jusuf Trbić
Izricanje posljednje presude Haškog tribunala izazvalo je nezapamćenu pažnju. Jovica Stanišić i Franko Simatović osuđeni su za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, koje je dovelo do zločina u Bijeljini, Zvorniku, Šamcu, Doboju, Sanskom Mostu, Trnovu. Visina kazne od po 15 godina u ovom slučaju je najmanje važna, mnogo važnije je to što je, na ovaj način, potvrđeno učešće Srbije u zajedničkom zločinačkom poduhvatu, koji je imao za cilj prisilno i trajno uklanjanje nesrpskog stanovništva sa većih dijelova BiH i Hrvatske. Tome je služila planska i sistematska kampanja masovnih zločina, progona, terora, koncentracionih logora, silovanja, uništavanja kulturne baštine…Dakle, sudski je dokazano, izvan svake sumnje, da se u BiH nije radilo o građanskom ratu ili sukobima bilo koje vrste, već o agresiji koja je neupitna, naročito ako se uzmu u obzir i brojne druge presude koje to potvrđuju. To je istakao i glavni haški tužilac Serž Bramerc, koji je naglasio da su u ovom međunarodnom sukobu “veliku ulogu igrala politička rukovodstva susjednih zemalja i da se radi o odgovornosti političkih vojnih i policijskih struktura.”
U presudi je potvrđeno ono što se i prije znalo: da je Služba državne bezbjednosti Srbije, na čijem je čelu bio Jovica Stanišić, rukovodila svim paravojnim formacija i plaćala ih, posebno gardu Željka Ražnatovića Arkana. To je ona postrojba koja je u Bijeljini početkom aprila 1992. godine počinila masovne zločine nad civilima. Tadašnja velikosrpska propaganda tvrdila je (a to čini i danas) kako su to, navodno, bili sukobi sa nekakvim muslimanskim snagama koje su željele da zauzmu Bijeljinu, pa su oni, eto, odbranili grad. Činjenica koju ponavljam mnogo puta jeste da samozvani “oslobodioci” Bijeljine ne znaju protiv koga su se borili, ko su bili ti napadači od kojih su odbranili grad, šta je bilo s njima i kako to da niko od njih nije ni ubijen, ni ranjen, ni zarobljen, niko nije izveden pred sud, niko nije ni fotografisan ni snimljen, čak se ne zna ni jedno jedino ime nekog od pripadnika tih jedinica. Niti umiju objasniti kakvi su to sukobi bili kad su ginuli samo nedužni civili, žene i djeca, a ni jedan jedini čovjek s oružjem u ruci. Pa, nisu valjda stare žene i djeca napadali svoj grad? Uvijek u takvim prilikama postavim pitanje tim “oslobodiocima”: ako su prvih dana aprila “oslobodili” Bijeljinu, zašto su nastavili da je “oslobađaju” sve do kraja 1995. godine, svakog dana i svake noći? I zašto su “oslobađali” Janju, kad nju niko nije “okupirao”? Ali, odgovora nema.
Sad imamo sudski potvrđene činjenice. To je bio udruženi zločinački poduhvat eliminisanja nesrpskog stanovništva, što se činilo zločinima nad civilima. U najdužem procesu u istoriji ovog suda saslušano je više od 200 svjedoka i predočeno 11.000 dokaza. Pročitajte još jednom: 11.000 (jedanaest hiljada) dokaza!
Šta li će sad reći samozvani “oslobodioci” Bijeljine, koji svake godine uoči 1. aprila obilježavaju svoj izmišljeni herojski poduhvat “odbrane i oslobođenja grada” od nepostojećih napadača? Najvažniji sud na svijetu je nepobitno utvrdio da se radilo o zločinačkom pohodu na civile, sa ciljem da se eliminiše nesrpsko stanovništvo, i o tome se više ne može diskutovati. Treba imati u vidu da su sudskom odlukom Stanišić i Simatović proglašeni za pomagače plana da se izvrši etničko čišćenje, a taj zločinački poduhvat predvodili su Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić i ostali iz političkog rukovodstva Srbije i Republike Srpske. Uz to, u četiri tačke Stanišić i Simatović se optužnicom terete za zločine protiv čovječnosti: progoni, ubistva, deportacije i nehumana djela, a po jednoj tački za kršenje zakona ili običaja ratovanja – ubistva.
Presudom su proglašeni krivim za zločine koje su razne srpske snage počinile 1992. u Bosni i Hercegovini, u Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju i Sanskom Mostu, i za zločine počinjene 1995. u Trnovu i Sanskom Mostu, kao i za ubistvo počinjeno u Daljskoj Planini u Hrvatskoj u junu 1992. Uz to, ponovo je potvrđeno da se u BiH nije vodio građanski rat, već je to bio međunarodni sukob, to jest agresija Srbije (i Hrvatske) na BiH.
Pretresno vijeće je zaključilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat i da mu je zajednički zločinački cilj bio prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba iz velikih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine putem masovnih ubistava, deportacije, nehumanih djela (prisilno premještanje) i progona, kako se kaže u optužnici. Ovom presudom je sudski potvrđena činjenica da je Srbija, uključujući njen politički, vojni i policijski vrh, direktno vodila rat protiv Bosne i Hercegovine i to sa ciljem stvaranja etnički čiste države. Najstrašniji zločini su počinjeni da bi se oteli dijelovi BiH, a sve su predvodili najviši politički, vojni i policijski rukovodioci Srbije i Hrvatske. Gledano iz današnje perspektive, kako kaže Dženana Karup Druško, … “presuda Stanišiću i Simatoviću je konačna pravna osuda projekta Velike Srbije iza kojeg su devedesetih stajale obavještajne strukture susjedne Srbije, kao i presuda aktuelnom projektu takozvanog “srpskog sveta” iza kojeg, također, stoje sadašnje obavještajne i političke strukture Srbije.”
Nakon ove presude padaju u vodu dugogodišnje cinične tvrdnje koje smo slušali s obje strane Drine, kako Srbija nije učestvovala u tim “građanskim ratovima” i kako nije ni malo umiješana u sopstvene zločine. Temelj za takve tvrdnje nalazi se u djelovanju takozvanih “paravojmnih formacija”, jedinica sačinjenih uglavnom od kriminalaca i polusvijeta, koje su, sve, do posljednjeg čovjeka, bile u službi zajedničkog zločinačkog poduhvata i pod kontrolom Službe državne bezbjednosti Srbije. Jovica Stanišić je bio neprikosnoveni gospodar zločina, on je, u ime Službe, naređivao, pohvaljivao, kažnjavao i davao pare tim jedinicama, a posredovao je i u političkim odlukama i vojnim operacijama. I sve se to činilo u ime režima Slobodana Miloševića. Presude Haškog tribunala jasno su stavile tačku na priču o građanskim ratovima: radi se o agresiji Srbije na susjedne države i agresiji Hrvatske na BiH, o dva udružena zločinačka poduhvata koje više niko ne može dovoditi u pitanje. Na kraju, zločin je došao na naplatu, o čemu treba da razmisle svi koji su se do sad izvukli nekažnjeno iz onoga što su radili, ali i oni koji misle da se i danas, na isti ili sličan način, može nastaviti gradnja Velike Srbije ili “srpskog sveta”.
A nakon presude otvaraju se nova pitanja. Najprije treba domaća tužilaštva i sudovi da pokrenu procese nakon ove presude, pa pozivam Okružno tužilaštvo u Bijeljini da konačno otvori proces za aprilske događaje 1992. godine i rasvijetli ulogu Arkakove garde, uz ostale brojne druge zločine, progone, rušenje džamija, pljačke, silovanja i deportacije. Uz to, žrtve pogođene presuđenim ratnim zločinima mogu tražiti satisfakciju, kaže pravni stručnjak Kasim Trnka. “Sada postoji pravni osnov za to. Na organizovan način treba pokrenuti pravne radnje da se od Srbije, ali i entiteta Republika Srpska, koja je bila sastavni dio UZP-a, kao neposredni izvržilac organizovanih planova, traži odšteta, a i sama država može zahtijevati materijalnu odštetu.” Presuda je osnov za građansku parnicu, tvrdi i Nevenka Tromp, pa možemo očekivati privatne tužbe velikog broja žrtava i njihovih potomaka.
Ali, kako to kažu pravni stručnjaci, nije moguće, ili bi bilo vrlo teško, obnoviti zahtjev za reviziju tužbe protiv Srbije za genocid, jer su istekli rokovi za to – zahvaljujući Bakiru Izetbegoviću. On je namjerno propustio šansu da bilo šta učini za čitavih deset godina i time počinio najveću izdaju u novijoj istoriji ove zemlje, za šta bi se njemu i njegovim pomagačima moralo suditi.
A da je bilo drugačije, danas bi BiH imala istorijsku šansu da definitivno kazni zločin i otvori novu stranicu na putu u budućnost.