U Bosni i Hercegovini, treba jasno i glasno reći, ne postoje tzv. “nacionalne partije”, kako se često može čuti u javnosti. Riječ je uvijek o etničkim, narodnjačkim ili pučkim političkim organizacijama koje navodno “predstavljaju narod”. Planski nametnut, pogrešan vokabular zavodi suštinski svaki pokušaj razumijevanja.
Piše : Prof.dr. Senadin Lavić
Ne postoji ideološki sudar između nacionalnog i građanskog kada se nacija razumijeva kao politička zajednica slobodnih i ravnopravnih građana (građanska liberalno-republikanska država-nacija, Staatsnation). Ali, kada se nacija predstavlja kao organski produžetak etničko-religijske grupe (etnokulturna nacija, Kulturnation) onda je neprestano konflikt između kolektivnog i pojedinačnog, između nacije i građanina, između individue i grupe, između “naše” i “njihove” grupe. Zašto se u Bosni i dalje pokušava instalirati naracije o višenacionalnoj i multikulturnoj državi kada to nije istina i kada je to očita pogreška? Građanski princip vlasti nije vladavina etničke grupe kako to predstavljaju “etnopolitički analitičari” sa svojim palijativnim pristupima političkoj zbilji. Građanski model vlasti podrazumijeva ravnopravnost svih građana na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Na sve strane čujemo riječi “nacija” ili “narod”, u svim situacijama, gotovo svi ih koriste samorazumljivo, naivno, zdravorazumski, one “zvone” u javnom prostoru i čini se da gotovo ništa više ne znače. One su postale Plastikwörte (plastične riječi, plastic words) bez semantičkog polja. Posmatrano iz sinhronijske semantičke perspektive, zajedničko je “plastičnim riječima”, neobična prevlast konotacije (od nekog govornika označeni sadržaj pojma) nad denotacijom koja u osnovi više nije prisutna. (Uwe Pörksen) One funkcioniraju u jeziku reklama, populističkih politika, svešteničkih fraza, u zavodljivim obećanjima, u svakodnevnom životu koji je pod presijom, u obmanjujućim niveliranjima zbilje i masovnim manipulacijama ljudi.
Bosna je multietnička, a ne višenacionalna država
Najveća prevara etnopolitike u našem povijesnom kontekstu prepoznaje se u obliku dogme o predstavljanju naroda i izvođenju iz nje narativa o “legitimnim predstavnicima naroda”. To znači da postoje “pravi” i “nepravi” predstavnici naroda. Pritom, nameće se sporna pretpostavka da politička partija predstavlja narod. Iz toga slijedi da narodi imaju jednog vođu (vožda, knjaza, kneza, vojvodu) koji se dogovara s vođama drugih naroda. Politička partija, međutim, ne predstavlja nikada jedan narod. Uz to etnopolitika obmanjuje da narodi imaju svoje teritorije od pamtivijeka i na njima mogu živjeti samo pripadnici jedne homogene etničke grupe. Posebno “dostignuće” etnopolitike u Bosni je historiografska laž da su Srbi i Hrvati od srednjovjekovlja dominantni u Bosni, te da je Bosna srpska/hrvatska zemlja. Historijska činjenica je da oni nastaju u Bosni u drugoj polovini 19. stoljeća kao rezultat nacionalne propagande susjednih naroda koji su katolike i pravoslavce izdvojili iz bošnjačkog bosanskog naroda i preimenovali im etničko određenje. Taj povijesni proces se danas završava pred našim očima!
Etničko-religijske i nacionalističke stranke nemaju, nažalost, integrirajući nacionalni/državnički (bosanskohercegovački) program djelovanja. Ove stranke neprestano nameću krivotvoreći narativ po kojemu nije moguće organizirati građanski život u Bosni, kao da je Bosna jedina država na svijetu koja se sastoji od nekoliko etničkih grupa. Ustvari, Bosna nije jedina multietnička država na svijetu i to nije njezina specifičnost. Ona je kao i većina država na svijetu multietnička i multireligijska / multikonfesionalna. Od obnove državnosti Bosne i Hercegovine u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakufu) 25./26. XI 1943. godine do referenduma za nezavisnost 29. II/1.III 1992. godine odvija se uzdizanje moderne države. Ispravno je razumijevati ZAVNOBIH kao politički projekt očuvanje bosanske države jer je i tada postignut konsenzus o državnosti BiH.
Ali, ne treba zanemariti činjenicu da je Bosna u okviru jugoslavenske države bila veliki dio 20. stoljeća i da je u toj državi sprječavano i ignorirano razvijanje bosanstva i bosanske nacionalne svijesti i identiteta. “Jugoslavenska država, koja je vladala Bosnom veći dio XX stoljeća,“ – kaže Vera Kržišnik Bukić – “zbog otkrivenog velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma, nije omogućavala emancipaciju bosanstva kao društvene zajednice s posebnim identitetom, mada su neka takva nastojanja ipak postojala…” (Vera Kržišnik Bukić, Bosanski identitet, Sarajevo: Bosanska knjiga, 1997, str. 68.) Proces buđenja i razvoja bosanskog nacionalnog identiteta poslije 1945. godine zaustavljen je i “priznanjem” tzv. “muslimanske nacije”, odnosno naroda Muslimana šezdesetih godina 20. stoljeća, čime je bosansko nacionalno pitanje sklonjeno u pozadinu. Sloboda i ravnopravnost građana i naroda u Bosni i Hercegovini predstavlja ispunjenje povijesnog toka ove evropske države.
U našem vremenu često se neopravdano podmeće Lenjin-Staljin-Kardelj-koncepcija nacije po kojoj se narodna grupa smatra nacijom. Sasvim neopravdano i pogrešno, u suprotnosti prema savremenom razumijevanju nacije u političkoj i pravnoj teoriji i praksi, Bosna se prikazuje i predstavlja kao “višenacionalna država”. Narodi u Bosni su konstituentni, sastojni elementi bosanskohercegovačke nacije. Svako razumijevanje Bosne kao “državne zajednice tri narodne grupe” vraća internacionalno priznatu državu u prednacionalno stanje.
Polazeći od autora i radova, kakvi su: Benedict Anderson, Imagined Communities (njem. Die Erfindung der Nation, 1988), Eric Hobsbawm, The Invention of Tradition i Ernest Gellner, Nations and Nationalism (sva tri djela objavljena su 1983.), razvio se danas u istraživanju nacije jedan sasvim prihvatljiv konstruktivistički pojam nacije. Ovaj pojam, prije svega, znači da nacija nije data, u izvjesnom smislu prirodna veličina, koja se jednostavno prepoznaje/saznaje, već pojam (i simbol) pomoću kojeg ljudi uređuju svoje okružje. Ona nije zajednica po krvi, biološkoj strukturi, boji kože ili očiju, klasi ili sloju. Populistički nacionalizam ne priznaje vladavinu prava, ljudska individualna prava i vrijednosti. To može značiti da ne priznaje nacionalni i internacionalni poredak. Nacija se u većini domaćih rasprava misli kao nešto što već odumire, slično komunističkoj naraciji o “odumiranju države”, s jedne strane, ili kao nešto što traje od najstarijih vremena, s druge strane. Naravno, nema pravog trenutka nastajanja nacija! To je historijski proces u modernosti i traje već stoljećima. Mnogi na Balkanu još uvijek ne priznaje državu-naciju (Staatsnation). Pozadina njihovih stavova je etnija ili narod prikazan kao homogena grupa i to stvara dilemu i problem u razumijevanju. Bućkuriš etnopolitike i pseudograđanštine oblikuje perverznu političku zbilju koja može da traje decenijama na štetu građana!
Zastupanje konstitutivnosti (etničke ekskluzivnosti) u Bosni recidiv je starog uplitanja Srbije i Hrvatske u unutarbosanske stvari i produženje “brige za srpski i hrvatski narod” u Bosni koji se razumijevaju kao “nacije”, a ne dio bosanske nacije, tj. kao narodna grupa u okviru bosanskohercegovačke nacije prema današnjim kriterijima državljanstva i lojalnosti. Danas se pokušava u Bosni nametnuti sporan princip da su etničke grupe posebne nacije i da je Bosna višenacionalna država, a to znači da se može u njoj provoditi “disolucija” kao u SFRJ. Bosna, međutim, ne može biti definirana kao višenacionalna država, a njezini entiteti nisu države koje imaju pravo na “mirno razdruživanje”.
Bosanski državljanski identitet
Razvijanje građanskog modela društva je proces kojem teži liberalno-demokratska bosanska misao. Sporni prigovori da građansko društvo guši i potiskuje etničko vrlo su perfidni i podli jer ne razumiju i ne znaju da građansko društvo osigurava slobodu narodnom identitetu. Niko ne želi potisnuti ili skloniti etničko, narodno, ono pučko iz društvenog života ljudi. Radi se, pritom, o pokušaju određivanja primjerenog mjesta i funkcije etničkog u društvu. Isto onako kako je u zapadnim društvima religija odvojena od državne vlasti, odnosno razdvajanje religije i vlasti je stara odlika zapadne Evrope, potrebno je distingvirati narodne kulturne identitete od pravno-političkog sistema države.
Treba razlikovati kulturne i državne institucije! U multietničkoj zajednici ne bi trebale vlast, organizacija države i institucije sistema biti zasnovane na etničkom ili narodnom ključu i religijskim razlikama. Tada se država samo svodi na etničko dijeljenje vlasti i postaje nefunkcionalna i konfliktna. Etničko pripada u polje kulturnog identiteta i svi etnički problemi trebaju da se rješavaju u okviru kulturne autonomije etničke grupe koja nije teritorijalna institucionalizacija kako to pokušava uraditi etnoteritorijalizacija pod krinkom konsocijacije. Država (Staatsnation) je, dakle, politička zajednica građana koji mogu pripadati ovoj ili onoj narodnoj grupi – ali, njihovo primarno određenje je da su slobodni i ravnopravni građani sa pripadajućim pravima i obavezama.
Plašenje Bošnjaka ili Srba bosanstvom je neopravdano i potpuno neodgovorno. Svođenje Bošnjaka na islam i muslimanstvo, kao znak dominacije religijske svijesti i nedostatka kritičke znanstvene refleksije, jeste temeljna crta projekta orijentaliziranja jednog cijelog naroda. Cilj tog projektiranja jeste predstavljanje Bošnjaka kao stranog elementa u Bosni. Iz te stereotipne slike, preko sistema obrazovanja i medijske propagande, razvija se proces samorijentalizacije ili iščašenosti iz bosanstva, jedne sporne i bolne usmjerenosti u religijsku egzotiku kojom se suštinski odvaja od Bosne i njezine povijesti. Svodeći Bošnjake na islam i religijsku svijest pokreće se stereotip da su oni samo religijska grupa koja se otrgnula od “pradedovske vere”, te da nisu u stanju da slijede sistem evropskih vrijednosti, prije svega, vladavinu prava i racionalnu organizaciju života. Na taj način im se odriče mogućnost da budu liberali, demokrati, republikanci, socijalisti, zeleni, nego samo “islamski radikali” i opasni islamisti koji znaju samo za totalitarne sisteme vlasti! To će reći da nisu sposobni za izgradnju bosanske nacionalne svijesti! Preneseno na širu sliku – muslimani nisu sposobni za državu-naciju (Staatsnation), jer su utopljeni u islam!
Najzad, pred Bošnjake se postavlja lažna dilema – Tito ili Alija – kao da su oni razapeti između prohujalog titoizma i imaginarnog islamizma koji se pripisuje A. Izetbegoviću. Jedino ozbiljno pitanje Bošnjaka i drugih građana jeste, ustvari, pitanje o ubrzavanju procesa euroatlanskih integracija. Bošnjaci znaju sasvim dobro da je besmisleno bilo kakvo zastupanje tzv. “islamske države”, tog plastičnog i nesretnog koncepta koji ništa danas ne znači. Njihovo glavno pitanje, dakle, jeste BOSANSKO PITANJE i ne bi smjeli nikako da se svode na “narodne lidere”, kult ličnosti ili “spasonosne” vođe, nego da svu svoju energiju usmjere na jačanje potencijala evropske države Bosne i Hercegovine. Dakle, neće Bošnjaci i većina građana Bosne i Hercegovine nikakvu komunističku ideologiju, nego demokratiju kao u razvijenim zemljama zapadne Evrope. A onda totalitarna antibosanska etnopolitika kaže – Bosna ne može biti građanska država! Ta nazadna etnopolitika treba pred građanima odgovoriti na pitanje – zašto Bosna ne može biti kao i druge evropske demokratske države. Na tom pitanju se razotkrivaju opasne totalitarne tendencije etnopolitike u Bosni!
(kliker.info)