UVOD
Sve mi je teže biti ja. Sve sam više sjena, a sve manje biće koje ta sjena prati. Koraci naprijed sve su sporiji, tromiji, gotovo neprimjetni. Nazad nema, jer naprijed je sunce. Ali, sjena mog bića sve je izduženija, sve više vuče u prošlost. Teg ili trag, svejedno je. Nekad je teret, a nekad blagoslov prošlosti. Kad stignem do zida ispred istine, kada ga dušom dotaknem, opet ćemo postati jedno kao pri rođenju.
A do tada moja će sjena nositi sve moje radosti i tuge, sve moje osmijehe i suze, svaki zagrljaj i svako odbijanje. Ona je moj vjerni nosač uspomena, ružnih i lijepih, važnih, manje važnih i onih nevažnih, ali dragih. Ona je moj teg koji me drži još uvijek na zemlji i prati svaki moj korak, iščekujući onaj sljedeći, pazeći da ne bude pogrešan i neželjen. Ona je taj dobri duh koji me u besanim noćima vodi ulicama grada u kojem me nema više, tražeći nekoga ili nešto što bi mi olakšalo težinu noći. Ona je dio mene koji ne pita ništa, a zna sve. Ona nije izdajica i na njoj se ništa ne primijeti, sem besćutnog obrisa cijelog mog bića.
A ono što se vidi, korača ispred sjene. Na njemu sve je zapisano, ali ga samo rijetki primjete. U uglovima osmijeha i pogleda ispod bora skupila se sva gorčina i sva slast proživljenog i doživljenog, u nosnicama svi mirisi koji razgale ili opomenu dušu i um kada vjetrovi odnekud donesu nešto što liči na miris prošlosti. I kad stanem ispred ogledala u neka rana jutra na svom licu osjetim sjenu i prepoznam njeno čelo, njen pogled, njene jagodice, njegov osmijeh i njegovu sijedu kosu. Dok držim olovku ili okrećem neki novi list neke nove knjige vidim njegove prste i širinu njegovog dlana. Prošavši sva životna doba i stigavši na prag posljednjeg, moje se biće prepoznaje u drugima koje je nadživjelo. Sva iskustva i iskušenja, svaki pogled na svijet i druge oko sebe nečiji su tragovi na mom licu, na mojoj duši, na mom tijelu. Ako ih riječju ne opišem i rukom ne zapišem, nestaće onog trenutka kada moja sjena i moje biće postanu jedno i nestanu iza zida jedne jedine istine…
POČETAK
U životu nema igre. I ono što mislimo da je igra često je priprema za ono što će nas snaći. Valjda se sudbina pobrine za to. Drugo i pametnije objašnjenje nemam. U porodici u kojoj sam rođena uvijek sam bila negdje između: između mame i tate, između ćirilice i latinice, između Istoka i Zapada, između vjere u Boga i nevjere u sve osim u samog sebe. Mama nikada nije legla da spava a da se prethodno šapatom ne pomoli Bogu. Mnogo puta sam ležala na njenoj nadlaktici i slušala taj šapat u tami. Bila je to gotovo nijema molitva, tek lagano micanje najdražim usnama koje su poslije molitve završavale na mom čelu. Tatino pominjanje Boga bilo je potpuno drugačije i po intenzitetu i po smislu. Svaka papuča koja bi mu zapela za nogu, sve što mu se nije svidjelo ili što mu se baš svidjelo, svaka grančica koja ga je udarila u čelo dok nam je brao trešnje, svako” nešto” što mu se nije svidjelo bilo je povod glasnog i jasnog pominjanja Svevišnjeg. Ali, nikada od mene nije traženo da se opredijelim “na koju ću stranu”. Valjda mi zbog toga niko nikada nije zamjerio. U našu su kuću dolazili, ulazili, sjedili, pili kafu ljudi različitih imena i jedina razlika u mom odnosu prema njima je bila jesu li članovi šire porodice ili prijatelji. Znalo se sa kim si na „ti“, a sa kim si na ”vi“. Valjda sam zbog toga persirala i one koji su dolazili na naš prag ispružene ruke tražeći neki dinar ili samo krišku hljeba. Odlazila sam ja ljeti na sadašnji Zapad (a tadašnju jugoslovensku Republiku Hrvatsku), a ponekad i na današnji Istok (tadašnju jugoslovensku Republiku Srbiju) i gdje god sam išla zvali su me ispočetka “mala Bosanka”, a kasnije samo Bosanka. Odrastanje učini svoje , pa te prestanu gledati odozgo, moraš odrasti da bi izgubio epitet “mala”. Ali idući i “tamo i ovamo” uvijek bih se vraćala sretna u svoju kuću, u svoju ulicu, u svoj grad. Bijeljina je bila tačka iz koje sam polazila i u koju sam se vraćala šinobusom, autobusom, autom. Tačka, centar, epicentar, svejedno kako to nazvali, jer zahvaljujući mojim roditeljima tu sam rođena i tu sam odrastala, usvajala nesvjesno životne lekcije kroz igru, školu, odrastanje. Samo tu ja sam bila kćerka isljednika Škore koji je u malo kasnijim godinama odlučio da ponovo postane tata (skoro pa pred penziju!) i babice Jelke, koju je poslijeratni vihor iz Hrvatske donio u Bosnu. Samo u tom gradu isljednik i babica u to vrijeme bile su titule, a ne zanimanja, i samo u tom gradu bili su toliko poznati (a naročito on) da su me uvijek učili da kažem (ako negdje zalutam ili se izgubim ) da sam ili Škorina ili babice Jelke. Tek sada poslije više od pola vijeka sopstvenog življenja shvatila sam lekcije koje sam “kupila” uz put, prateći svojim životom njihove živote i bivajući dio njih, gledajući ono što oni čine, slušajući njihove priče, posmatrajući njihova ponašanja u raznim situacijama. Oboje su mi pokazali da kroz život možeš ići različitim stranama ulice, ili čak različitim ulicama, a stići na isto mjesto. Sad tek shvatam da raskršće kod Garulje nije bilo samo obično raskršće u mom životu. Iz mog Berdičinog sokaka do njega se dolazilo samo jednim putem, ali od tog raskršća moglo se ići na više strana: Majevičkom, pored Avdijine poslastičarnice, prema katoličkoj crkvi ili stanici milicije. S tatom bih, obično, stala ispred starog Doma penzionera, a onda, shvatajući da me pokušava povesti preko puta i krenuti Majevičkom, ukopala bih se i počela plakati i ubjeđivati ga da ja ne želim ići tom ulicom jer tamo se ide “na vakcinu”. Znala sam ja da ako pređem preko puta kroz Majevičku, doći ću prečicom do Dašnice, pa skrenuti prema Gimnaziji i pravoslavnoj crkvi i eto me za čas na Dizdarevićima u Dječijem dispanzeru. Tatini prijatelji penzioneri smijali su se, dobacivali, navijali za mene, ali se tata samo smješkao i obećavao “kule i gradove” da će mi kupiti samo da pređem na drugu stranu. Bio je strpljiv, tepao mi i smješkao se, čak mi se sad čini da mu je to bilo zabavno. I uspijevao je!
Sa mamom sam uvijek išla pored Avdijine slastičarnice, nasmijana, lijepo obučena, skakučući s noge na nogu, jer sam znala da idem na pijacu, na sladoled ili u kupovinu! Sladoled se jeo u poslastičarnici na starom korzu kojeg više nema, cipele su se kupovale u “Borovu”, metraža kod Zore ili kod Šešuma, a najbolje igračke bile su u “Jasminu” kod teta Rife i u prodavaonici preko puta stare biblioteke, koja je bila na uglu Opštine. Osim ovih prvih lekcija o mom rodnom gradu naučila sam i da su najbolji ćevapi u “Lovcu”, a i onima u starom “Klubu Radnika ” nije bilo mane. Staro korzo je bilo posebna priča, posebna lekcija u prelijepim ljetnim večerima. Poslije porcije sladoleda izlazili bismo ispred slastičarne i tu uvijek nalijetali na neku od maminih kolegica babica (Izeta, Džemila, Stana) i one su pričale, činilo se, satima. Treći pravac sa tog raskršća vodio je pored katoličke crkve pravac u školu. Znanje, prijatelji, simpatije, sve je bilo tu na istom mjestu. I tu se mnogo toga naučilo i mnogo toga zapamtilo za “vijeke vjekova”. Ali, i zaboravilo! Ulica prema Stanici milicije bila je prečica za put na Drinu. “Udari” poprijeko biciklom (ili točkom kako se to kod nas kaže ) i zaobići ćeš jednosmjernu ulicu, a za čas biti na putu za Novo Selo. I eto, jedna raskrsnica, a mnogo namjena, pravaca, osjećanja, sjećanja. I tu na toj raskrsnici, onakvoj kakva je nekad bila, ja još uvijek stojim u nekom od svojih snova, posmatrajući svoje roditelje, njihove i moje zajedničke puteve, i prisjećajući se njihovih priča, prijatelja, postupaka. Imali su oni i grijehova i mana kao i svi ostali ljudi. Nikada ih nisu predamnom priznavali (valjda to tako treba bez obzira na to da li vjeruju u sebe ili u Boga!)… Sjećanja se ponekad ušute, pritaje u našoj svijesti, pokriju se sadašnjicom kao humusom i čekaju tračak sunca i kap blagorodne kiše da se ponovo jave i izrastu. Ah, ta sjećanja koja nas učine sjetnima i probude ponos! Kome da se zahvalim na njima ? Bogu? Ili slučajnosti? Kad počneš, ne znaš gdje ćeš stati, ali kad staneš teško je opet početi…