NIJE KOME JE NAMIJENJENO,VEĆ KOME JE SUĐENO
Uskoro će Svi sveti. Jutarnji mrazevi nisu više rani, već očekivani i dovoljno bijeli da nas dočekaju ujutro prosuti po travi i cvijetnjaku. Ako nema mraza dobro jutro nam požele na prozor spuštene jesenje magle. Onako blijedosive zamagle prozor, zamagle ulicu, zamagle pogled u daljinu. Tek prva jutarnja kafa i prvi jutarnji razgovor sa najdražima, negdje daleko iza te magle, popravi raspoloženje. Dan može početi. Zavjesa od magle, kao od nekog markizeta, polako se počinje dizati. Ukazuju se stidljivi sunčevi zraci i jesen ponovo postaje lijepa, svijetla, ugodna pogledu. Ali, i duši …
Ispred kuće grmolike niske hrizanteme kao da pričaju sa mnom. U inat magli i mrazu opstaju danima, prkoseći svojim bojama činjenici da svakoga trena vjetar može donijeti prve pahulje, prekriti ih ledenom bjelinom, zalediti njihovu ljepotu i prkos. I kako onda, milujući ih pogledom, ne otići vremenu u inat u neku drugu avliju, u neku drugu kuću, u neko drugo vrijeme. A i ta druga avlija, i ta druga kuća ispred koje su cvjetale žute i smeđe hrizanteme bila je moja. Još joj dušom pripadam, kao i svima koji su živjeli u toj kući, u toj avliji, u tom vremenu.
Iako je moja majka bila katolkinja, nikada nije išla u crkvu. Ne da je pravila ustupke tati koji je bio protiv religije i Boga, već je uvijek u velečasnima pronalazila neke osobine koje joj nisu godile. Sjećam se da je pominjala neku svađu sa velečasnim u Topuskom, poslije koje nije htjela ići u crkvu. Izuzetak je napravila kada je bila kuma pri krštenju djetetu njene komšinice i prijateljice. A u Bijeljini je bila ljuta na nekog velečasnog koji je dolazio kod komšije koji je bolovao od karcinoma. Tada je bilo dozvoljeno da medicinska sestra dolazi kući i daje morfijum za ublažavanje bolova. Pošto nas je dijelilo samo nekoliko kuća, ona je išla svaki dan i davala mu injekcije. Tu je zaticala tadašnjeg velečasnog koji je trebalo da tješi bolesnika, a on se zabavljao razgovorima i smijehom sa komšijinim ukućanima. Komšija je uskoro umro, ali je ona ostala bijesna, ljuta i povrijeđena njegovim ponašanjem. Bila je tada ljuta i zbog katoličkog groblja za koje je smatrala da je nedovoljno održavano. Sjećam se da je s vremena na vrijeme dolazila žena kojoj je mama plaćala da održava grob njene prijateljice Ivke. Ne sjećam se izgleda te žene, ni da li je bila mlada, ni stara, ni lijepa, ni ružna, ali se sjećam da bi pozvonila na vrata, pozdravila se sa mamom i nešto bi pričale, a onda bi mama ulazila u kuću, uzimala svoj novčanik i davala novac ženi. Ne sjećam se ni mamine prijateljice Ivke, ali priča o njoj je bila priča sa kojom sam odrastala, koja je bila onaj dio mog djetinjstava koji se desio prije nego što sam počela da pamtim svoje i tuđe postupke.
Ivka je bila iz Odžaka. Moja majka ju je upoznala u internatu i babičkoj školi u Tuzli. Bila je generacija ispred moje mame i kada je završila školu došla je u Bijeljinu da radi. Sljedeće godine došla je za njom i moja majka. Bile su to kasne četrdesete i rane pedesete godine prošlog vijeka. Ivka je iza sebe imala jedan propali brak u Odžaku i sina koji je ostao kod oca. Sjećam se da je mama pričala da su dječaka stalno slali tamo-ovamo i da je bio malo kod oca, a malo kod nje. A onda se Ivka udala za Mitra. Mitar je bio prvoborac, učesnik rata, partizan, ali nije želio da ide u školu, pa je dobio posao da radi kao portir u Ugljeviku, odakle je i bio. I on je imao jedan propali brak i jednog sina. Njegov sin je živio sa njegovim roditeljima u Ugljeviku. Mitar i Ivka su kupili kuću na Panića placu i započeli zajednički život. Dobili su kćerku, pa koju godinu kasnije i sina. U njihovoj porodici nije bilo mjesta za Ivkinog sina iz prvog braka. Posjete su bile kratke i brzo su ga vraćali u Odžak. Sa očuhom se nije slagao. Neću reći šta je moja majka govorila o Mitru, jer možda je bila pristrasna, možda je pogrešno tumačila neke riječi, neka njegova ponašanja, možda je, kao i svaka druga dobra prijateljica, branila svoju prijateljicu ne uviđajući njene greške. Ali, Ivka se odjednom razboljela. Dijagnoza je bila karcinom. Znalo se da joj nema spasa, a znala je to i ona. Ležala je u bolnici i bivala sve slabija. Jednog dana se požalila mojoj mami da je poželjela djecu, ali Mitar ih je odveo u Ugljevik i ne želi da ih dovede. Plačući je ispričala kako je dan prije toga dolazio i donosio joj pokrov od beza da joj pokaže čime će je pokriti kad umre. Mama i tata su javili njenoj sestri u Odžak da je Ivka na samrti, a tata je sutradan otišao po djecu i doveo ih. Ali, Ivka ih više nije mogla vidjeti, ni čuti, ni osjetiti jer je bila u stanju koje bi se najbolje moglo opisati rečenicom „živa, a ko‘ da i nije“.
I njena sestra je došla. Vidjevši da je Ivka na samrti, odvela je djecu kući. Dobru se nije mogla nadati, ali djecu je trebalo pričuvati, nahraniti, pripremiti. I Mitar je došao kući. Ali, i Ivica, Ivkin sin iz prvog braka, došao je da vidi majku. Čuo je od tetke da joj nije dobro. Međutim, nije naišao na dobrodošlicu kod očuha. Sjedeći za ručkom koji mu je svastika napravila izvrijeđao je dječaka i istjerao ga iz kuće. Dječak je bio tužan zbog majke, ljut zbog očuha, povrijeđen od svih koji su ga tada i do tada povređivali, a nisu se pitali kako je njemu. Ušao je kroz prozor u drugu sobu, uzeo očuhov pištolj, a onda ušao u kuhinju i pucao u Mitra. Ubio ga je svjestan samo svoje tuge i poniženja koje je doživio od njega. Poslije mnogo godina mojoj mami je priznao da se kaje zbog toga, jer su njegovi sestra i brat u tom momentu ostali bez oba roditelja. Kakav god da je bio Mitar, bio je njihov otac. Ali tada…
Ivka je, ipak, nadživjela Mitra nekoliko dana. Pokrov od bijelog seljačkog beza bio je njemu suđen. Moji roditelji su se pobrinuli da ona bude dostojanstveno sahranjena na katoličkom groblju. Pobrinuli su se i za njihovu djecu. Pomogli su im da odrastu i postanu ljudi. Što je bilo do mojih roditelja, to su i uradili. Ivica je završio zanat u popravnom domu, otišao u Njemačku, zaposlio se i postao roditelj. Sigurna sam dobar! Svako ljeto dolazio je u posjetu bratu, zvao telefonom, pitao ga šta da mu donese.
Prošlo je od tada mnogo Svih svetih. Mnogo toga se promijenilo. Čak i ove današnje hrizanteme nisu kao one iz moje avlije. Kraće su, grmolike, imaju mnogo više boja i oblika. Jedino što je ostalo isto je nebo iznad katoličkog groblja kada se svijeće popale, a vedra jesenja noć ih zatekne tako popaljene. Plameni svjeća i treptaji zvijezda ujedine se u prostoru i vremenu brišući granicu između sada i nekada, stvarajući osjećaj da ti trenuci postaju vječnost…Nekome…
(nastaviće se)