EVO ZIMA ĆE
Prestala sam da se radujem zimi i snijegu onoga trenutka kada sam postala svjesna da više niko neće umjesto mene naložiti vatru u peći, zagrijati sobu i skuhati prvu jutarnju kafu. Neosvjetljeni prozori, hladna soba i nikoga da otvori vrata da me dočeka na pragu, da me zagrli, da mi se obraduje, nikog da mu se osmijehnem i kažem :
„Šta ima da se jede? Crkoh od gladi!!!“
Dok sam ulazila u kuću učinilo mi se da je u njoj hladnije nego vani i da je tama progutala sve čemu sam se do tad radovala i što se meni do tad radovalo. I jednostavno sam shvatila da nisam te sreće da me na toploj platini dočeka sarma, u velikoj vangli saljnjaci, u đezvi gotova kafa pržena u šišu i mljevena ručnim mlinom. Spuštajući putnu torbu i razmišljajući šta dalje i odakle da počnem, nesvjesno sam prestala da volim zimu, decembar, januar, snijeg … Zaledilo se nešto u meni. Zauvijek.
Sve zime prije toga „zauvijek” imale su svoju ljepotu, svoje draži i razloge mojih radosti. Ali, uglavnom se sjećam onih snježnih, jer su bile lijepe i vani i iznutra. To vani odnosi se na igru u snijegu, a iznutra na pogled kroz prozor, pucketanje i odsaj vatre u peći, iscrtavanje na zamagljenim prozorima kućica, cvijeća, srca… S prvim pahuljama i mi smo istrčavali vani. Zašarenila bi se ulica šarenim kapama, džemperima, šalovima po nekoliko puta paranim i pletenim. Čim prerasteš džemper, mama ga otpara, doda drugu vunicu drugog paranog džempera, isplete novi, i sve tako dok vunica ne počne da se kida i postane neupotrebljiva.
Sjećam se jedne takve zime i jednog takvog snijega, koji je počeo padati taman tamo negdje poslije doručka. Suhomrazica je stegla blato na ulici, a snijeg je počeo padati nekako stidljivo, tek po koja pahulja, a onda sve gušće i gušće. Slagao se ravnomjerno po zaleđenom tlu do juče blatnjavog sokaka i mamio nas da istrčimo napolje, da ga dodirnemo, da ga osjetimo pod nogama i na trepavicama. Bio je to dječiji raj, a odraslima znak da će uskoro morati lopate u ruke. Bila sam prva na ulici, lijepo utopljena, i krenula od kuće do kuće tražeći „suigrače” u igri koja je imala samo jedan tim i samo jedan cilj – biti sretan! Istrčavali su iz kuća, ili, bolje rečeno, izlijetali kao iz puške ispaljeni. I krenulo je! Prvo grudvanje za zagrijavanje, bježanje i namjerno padanje u snijeg. A onda se neko okliznuo na raskršću ispred moje kuće. Ma super! Pravićemo klizu ! Ispočetka je ta kliza bila duga metar-dva. Zatrči se, ukoči se, ispruži ruke u stranu i pusti se! Sve više nas je bilo na ulici, sve više se šarenih kapa i džempera guralo oko naše klize, a ona je postajala sve duža. Na ulicu su izašli svi od šest do šesnaest godina, dolazili su i iz drugih, bočnih ulica i na kraju je kliza imala polijepu dužinu – od početka pa do kraja sokaka! Trčalo se, zalijetalo, klizalo, padalo, ustajalo i sve tako. A onda je došlo vrijeme ručku. Skoro kao po komandi ulazili smo u kuće da se na brzinu ugrijemo i nešto pojedemo. Dok sam grijala ruke iznad peći i gledala u tanjir tople supe na stolu, misli su mi bile vani na onoj klizi i jedva sam čekala da ručam, pa da ponovo izađem. Ja bih najradije da mi mama namaže krišku, ali nisam joj smjela reći. A i bila sam gladna, što jest‘ jest‘! I čim sam završila sa ručkom, obukla sam se brzo i istrčala van. Ali, čekalo me je iznenađenje! Naše klize više nije bilo. U stvari bilo je, ali je po njoj bio posut pepeo. I to cijelom njenom dužinom! Kako je ko od nas dolazio do klize ostajao je kao zaleđen. I da smo znali ko je to uradio, ne bismo imali ništa od toga. I snijeg je polako prestajao padati. Začulo se struganje i udaranje prvih lopata po našim dvorištima i dovikivanje iz dvorišta u dvorište :
„ Kako je komšija? Napadalo,ha?”
Kao po komandi razišli smo se u isto vrijeme po svojim dvorištima. Valjalo je „pomoći”odraslima.
I sve su zime bile slične jedna drugoj, sa više ili manje snijega, sa hladnim vjetrovima koji kao nevidljivim nožem režu ravnicom sve što im se na putu nađe. Od njih smo se sklanjali u tople sobe, bježali u svijet mašte i igre osmišljen muci uinat. A u pećima je pucketala vatra gutajući i pretvarajući u žar i pepeo jesenas pripremljena drva za duge zimske dane. Prve godine mojih sjećanja na te jesenje pripreme za zimu nejasne su. U mojm mislima ukažu se kao bljesak u nekim trenucima samoće, potaknut nekom sitnicom, fotografijom, odsjajem vatre, pogledom… I vidim tad, i učini mi se čak i da čujem cirkular majstora Pite u dvorištu ispred kuće. U plavom mantilu, sa kačketom na glavi, reže jedno po jedno drvo koje mu tata dodaje. Prosipa se piljevina sa jedne i druge strane pokretnog cirkulara, njih dvojica se dovikuju, a ja čučim oči u oči ispred magarice Mice. Onako vezanoj za direk drvene ograde njoj ne smetaju ni visoki tonovi koje proizvodi cirkular dok reže drvo, ni njihova galama, ni moj pogled. Pase onu travu i mlati repom. Samo me je jednom pogledala ravno u oči i učinilo mi se kao da je pogledom naglasila :
„ Baš me briga!“
Kasnije su moji roditelji kupili peći na naftu, čuvene naftare. Tu su sjećanja već nešto bistrija. Dva limena bureta za naftu uvijek su stajala iza kuće. Čim bi jedno bilo već prilično prazno tata bi se ujutro spremio i otišao da potraži Ćuneta. Ćune je imao prikolicu koju je sam gurao ispred sebe. Vraćao se sa njim kući, natovarili bi prazno bure i pravac benzinska pumpa na Ledincima. Napunjeno bure vraćali su kući. Uz put su se smijali i šalili, jer Ćune je bio veseo čovjek, uvijek nasmijan, uvijek u pokretu i sitnim je korakom brzo hodao. Nije mogao pravilno izgovoriti neke glasove, što bi se reklo kod nas u narodu, tepao je. Sjećam se jedne priče o Ćunetu koju su svi u Bijeljini znali. Naime, jednom dok je išao za svojim poslom nekim od uskih sokaka jedan naš sugrađanin zamolio ga je da stane i da mu pomogne da izveze auto iz dvorišta. Sa druge strane sokačića bio je šanac i čovjek se bojao da, idući unazad, ne upadne u njega. Ma, pomoći nekome nije za Ćuneta bilo teško. Ostavio je svoja kolica sa strane i stao pored šanca. Čovjek je izlazio u rikverc gledajući u Ćuneta i pokušavajući da ga čuje. Ali, auti su bili bučni tada i čuo je samo ono prvo :”Jot,jot !” Dalje nije čuo, dok nije upao u šanac zadnjim točkovim! Ljutito je izašao iz auta i pogledao u Ćuneta. Čune je tada podigao ruku i rekao :
„ Dotaaaa!“
Četrdeseta zima je evo nastupila od onoga „zauvijek“. Nije još dovoljno ledena da me zaledi iznutra, pa da završim i sa ovom godinom i da se nadam proljeću. Niko više ne pravi klize, ali i dalje se pada, ustaje, ide dalje. Sve sam bliže onom Micinom pogledu „baš me briga”kad god se suočim sa nekim ko mi ide na nerve. Mnogo puta sam rekla „dotaaaa“, ali sam i dalje išla jer me vrijeme guralo i gura me još naprijed. Toplota i odsjaj vatre ognjišta na kom sam odrasla još grije dušu. Tako ti je to kad je imaš! DOK NAS ŽIVOT NE RASTAVI .
Bilo je to prijateljstvo na prvi pogled, na prvi osmijeh, na prvi pozdrav! Sve u jednom, i u isto vrijeme. Baš kao i neke ljubavi. I baš kao i neke ljubavi trajalo je po onoj vremenskoj odrednici „ dok nas smrt ne rastavi“, a to bi otprilike bilo nekih trideset godina „dobra i zla” iskrenog prijateljstva. Ko nikada nije imao pravog prijatelja i ko nikada nije bio pravi prijatelj ne zna kako je to i neka ne pokušava razumjeti. Baš kao i onaj ko nikada nije iskreno volio.
Kako su se mama i tetka Kija upoznale nije ostalo zapamćeno u nekoj od priča koje sam slušala kao dijete. Ali, znam da je to bilo prvi dan kada je moja majka došla u Bijeljinu da radi. Istog dana se i doselila kod nje u Gozdeviće (danas kažu Gvozdeviće, ali ja ću nastaviti onako kako sam naučila). U kući Bećarevića i Jašarevića ona je pronašla sve ono što joj je godinama nedostajalo: punu kuću djece, omladine, smijeha, pažnje, prijateljstva i istinske brige jednog za drugoga. Tetka Kijinu majku zvala je Strina, jer su je tako zvali i ostali koji su u toj kući i pored te kuće odrastali. Djevovala je zajedno sa njima i zajedno s njima, grijući noge u toplom pepelu, šaputala i slušala njihov šapat dok su pričale o momcima. Bila je dio jedne porodice, a tako se odavno nije osjećala. Kija je postala i najbolja prijateljica i sestra koja joj je bila bliska po svemu, osim po krvi. I dok je moja majka, činilo se tad, sretno zaljubljena u mladog, lijepog Cvijetina. zamjenika direktora preduzeća „Duvan“, Kija je bila zaljubljena u Muju Austriju, mladog i lijepog krojača. I jednog dana (kako to u bajkama biva) Jelka i Cvijetin, poznatiji kao Ćejo, su se vjenčali. Mama je napustila Bećareviće i zasnovala svoju porodicu. Kija i Mujo su se voljeli tajno, jer Mujin otac nije želio da mu Kija bude snaha. I, opet, kako to u filmovima biva, njih dvoje su se tajno vjenčali. Za taj brak znale su samo moja majka i Kijina sestra koja je živjela u Janji. Tu su se njih dvoje i vjenčali. Poslije vjenčanja svako je otišao svojoj kući. Ljubav je morala ostati tajna, ali ni sami nisua znali do kad. Ali, tajna je prestala biti tajna kada se ispod Kijine haljine počeo ukazivati trudnički stomačić. Mujin otac nije htio prihvatiti činjenice i priznati Kiju za snahu (iako je ona to i pred zakonom bila), a Mujo, iz nekog samo njemu poznatog razloga, nije mogao napustiti roditeljsku kuću. Da li je to bio nedostatak hrabrosti, ucjena, ili nešto drug , kako god, ali ostao je u roditeljskoj kući. Kiji su rekli da mora sama da se snađe. Jednu drvenu šupu oblijepila je kartonima, očistila, okrečila, namjestila kako je mogla i tu rodila svoju prvu djevojčicu. Dala joj je ime Elizabeta. Sjećam se jednom da je rekla da joj je dala ime engleske princeze, jer je ona za nju bila njena princeza, i ona šupa bila je njen dvorac, jer je u njoj raslo njeno blago. Jednom je noseći svoju princezu naišla putem pored svekra. Pitao ju je podrugljivo :
„Čije ti je to ?”
Oholost tog čovjeka, njegova bezdušnost povrijedili su je. Ali, ona je nastavila putem ponosno i uspravno noseći u naručju svoje blago. Moja majka je bila njeno rame za plakanje. U trenucima kada se drugima činila u tom svom prividnom stavu nedodirljivosti jakom i ponosnom, odlazila je svojoj prijateljici da se isplače, da se pojada, da nađe nekog ko će reći iskreno :
„Proći će i to. Biće bolje, sigurno!”
I tako je i bilo. Svekrova smrt dovela je Muju pred njena vrata. Samo žena koja iskreno voli zna da se sve moeže oprostiti onome koga voliš i dok voliš. Dalje kroz život krenuli su skupa.
Ali, ni Jelkin život više nije bio bajkovit. Poslije jednog pobačaja izazvanog muževim batinama trebalo je devet godina da ponovo ponese i rodi dijete. I sve te godine borbe da postane majka, da se odbrani od njegovih nasrtaja i udaraca Kija je bila uz nju. Znala je za svaki šamar, za svaku ružnu riječ, za svako nevjerstvo. A onda je moja majka, kada je rodila mog brata, osnažena materinstvom odlučila da prekine ono što nije trebalo ni da traje. Razvela se i krenula dalje.
Često sam slušala te njihove životne priče-prisjećanja češljajući u nekom ćošku svoju lutku i ne pitajući ništa. Upijala sam njihove ženske životne priče u kojima nisam učestvovala, jer nisam bila ni rođena.
I tako, činilo se da im je krenulo nabolje. Kija je rodila i drugu kćerku Admiru, a moja mama se udala za mog tatu. Obje su krenule nekim novim, ljepšim putem, napravile kuće, reklo bi se: svile svoja gnijezda. Onda sam došla na svijet ja. Kao kroz maglu učini mi se da ponekad vidim tatu i Muju kako sjede ispred njihove kuće, a na drvenoj hoklici dvije male čašice i flaša. Vjerovatno je to neki bljesak iz prošlosti potaknut dodirom nekih drugih, skorijih sjećanja. Kako god, bila su to lijepa vremena koja se pamte do kraja života.
Jelka je napustila posao, posvetila se nama, kući, mužu, a Kija se zaposlila u „Savi”i rodila sina. S kraja na kraj Bijeljine moja je majka otišla da kod kuće porodi svoju Kiju. Obje su to željele.
Sad mi se tek čini da je vrijeme prebrzo prolazilo. Njima tada, a meni sada. Tetka Kija je pored posla u „Savi„ vikendom odlazila u Italiju i donosila iz Trsta robu, od kišobrana do zavjesa. Sve što bi nekome zatrebalo! I sve je uspijevala: i biti dobra radnica, i dobra majka, i dobra „ švercerka“, i dobra prodavačica. Često bi poslije posla na svom biciklu došla na kafu kod nas. Kada je brak mojih roditelja bio u krizi, ona je bila tu za sve probleme moje majke. Kada je shvatila da Mujo malo više „zagleda u čašicu”, mama je bila tu za nju. Jedna se drugoj jadala, jedna je drugu savjetovala. A zajedno su plakale. Dijelile su nesebično i dobro i zlo. Kada bih sa mamom odlazila u Gozdeviće kod tetke Kije, uvijek je na kafu dolazila i Kijina sestra Đevrija. U jednoj ruci je nosila šamiju, svilene konce i iglu, a drugom je grlila moju mamu. I dok bi uz kafu pričale, ona je svilenim koncima i iglom kerala i stvarala prelijepe cvjetove i listove na obrubima šamija. Možda sam pristrasna, ali čini mi se da ni jedne kere nisu ni blizu ljepotom tetka Đevrijinim.
Odrastali smo. I Elizabeta, i moj brat, i Admira, i Admir i ja. Mama je sve rjeđe išla u Gozdeviće, ali tetka Kija je i dalje bila čest gost kod nas. Djeca su počela da se razilaze. Elizabeta je otišla u Sarajevo, moj brat u Zagreb, Admira se udala, a i ja sam se spremala za odlazak na fakultet u Sarajevo. Sjećam se kako su njih dvije planirale da zajedno dolaze u posjetu meni i Elizabeti. Ali, život je krčmar i sve što si potrošio i što te je potrošilo u životu dođe na naplatu onda kada njemu odgovara. Ceh na stolu sudbine bila je mamina bolest. Preko noći sve se promijenilo. Ceh se plaćao u ratama svaki dan svakom novom spoznajom da je bol sve jači, da je nada sve bljeđa, da tuga što je gubim ustupa mjesto molitvi da je oslobodi boli, tamo negdje nekome, ma ko god to bio. Tužna agonija moje majke svela se na lutanje po prošlosti i bolne povratke u sadašnjost kada je morfijum bio jedini lijek. Pretposljednje noći njenog života, sjedeći pored njenog kreveta, pokušavala sam da zapamtim svaku boru, svaku crtu, svaki pramen sijede kose. Činilo se da spava. Dotakla sam joj ruku samo da vidim je li još tu sa mnom.
„Kijo“, rekla je.
Nisam znala šta reći. Šutnja je bila moj odgovor. Ponovila je :
„Kijo,jesi li tu? Kijo !”
Nije me čula, nije me vidjela, ali moj dodir osjetila je kao dodir najbolje prijateljice. Bojala sam se sopstvenog glasa, jer ako progovorim, pobjeći će od mene tražeći u svom snu onu koju je i dozivala. Snaga njenog glasa se gubila najprije u šapatu, a onda samo jedva primjetnom pomicanju usana. Spremala se da zauvijek ode. I te hladne decembarske noći u kojoj se sve sem srca ledi i ja sam željela tetku Kiju pored sebe. I pored nje… Trebala nam je, njoj da ode, a meni da ostanem.
Tako to bude. I tako i prođe. Vječnost je apstraktan pojam koji se povezuje uz vrijeme, ali je još niko nije doživio. Ne postoji vječna ljubav, kao ni vječno prijateljstvo, jer oboje je određeno dužinom naših života. Ali, zato postoji prava ljubav i pravo prijateljstvo. Poslije mamine smrti ja sam često odlazila kod tetke Kije. Svratila bih po nju, pa bismo skupa otišle na mamin grob. Sjele bismo na parapet oko maminog groba, smijale se i pričale kao da je ona sa nama. Nakon toga bismo se vratile tetka Kijinoj kući i popile kafu uz obavezno gledanje u šolju. Baš kao što su nekad njih dvije radile. Ona je pričala meni o nekim svojim problemima, ja njoj o svojim. Samo, ovaj put ona kao majka, a ja kao djevojka. Jednom smo se nas dvije zapričale na njenoj terasi, čekajući da vrelo ljetno sunce bar malo ublaži svoju jaru da bismo krenule u posjetu maminom grobu. I tako, dok smo pričale, počeo je suton da se spušta. Tetka Kija je uzela svoje cigarete i krenule smo ka groblju u Pučilama. Kada smo stigle do kapije grobar Pajo je zatvarao kapiju. Vidjevši nas dvije kako ulazimo na malu kapiju zapanjio se. Zar u ovo doba da se ide na groblje!!! Vidjevši ga onako zabezeknutog i razgoračenih očiju, nas dvije smo se počele smijati. Tetka Kija mu je rekla :
„Hajde, bolan Pajo, ne sikiraj se. Odosmo mi da popušimo po jednu. Ne moraš nas čekati. Ostavi ključ ako hoćeš. Mi ćemo zaključati da ko ne pobjegne kad krenemo kući.!“
Nije nas zaključao, nije ostavio ključ, ali je odšepao ljutito i brzo širokim putem što izlazi na glavnu cestu. Nekoliko minuta kasnije nas dvije smo sjedile na parapetu pored maminog groba s cigaretama u rukama i smijale se. Tamo negdje iza naših leđa posljednji sunčevi zraci lagano su uranjali u dubine plodne semberske ravnice. Bilo je vrijeme da se krene. Dalje…
(nastaviće se)