NA KONAK KOD BABE
Devedeset je lijepa, okrugla brojka, s koje god strane da je pogledaš. Možeš na nju dodati marke, dolare ili bilo koju valutu, metre, kilometre, riječi, rečenice i uvijek to izgleda malo više od uobičajenog, malo vrijednije od planiranog. A kada taj broj vežem za godine života, pogledam u nju i raznježim se. U tih devedeset godina njenog života stalo je mnogo toga: četvero djece, šestero unučadi, dvoje praunučadi. Sve ostalo je za nju manje vrijedno. U tih devedeset godina stalo je mnogo udaraca (naročito babinih o kojima sam mnogo puta slušala), mnogo briga, mnogo neprospavanih noći, ali i ljubavi. A voli ona sve! Samo što sad nema snage da tu ljubav iskaže. Vrijeme i ljubav iscrpili su tu snagu, ograničili njen um i sposobnost da se sjeća šta je jela prije pola sata, ali ostavili joj ona davna sjećanja, ublažavajući udarce i dajući lažnu nadu da će sutra, kad je prestane boljeti glava, stomak, ruka ili noga, opet ustati “za poslom”.
S majkom sam živjela devetnaest godina, a pored nje živim već tridesetsedam. Skoro pa duplo više. Kad sam prvi put došla kod nje, ona se ponašala kao da me sto godina poznaje. Uletjela je u dvorište vraćajući se sa nekog tevhida u mahali i pitala me :
“Kako si?”
Kao da sam dio tog dvorišta i porodice godinama. Tako smo započele poznanstvo, ali i zajednički život snahe i svekrve. Nije nam trebalo baš mnogo vremena da shvatimo jedna drugu. Ona je navikla da ja uvijek govorim šta mislim, a ja sam navikla da ona nekad govori i ono što ne misli. Nikada joj nije smetalo što je ne zovem majkom već imenom, svjesna da je poštovanje ono što je mnogo vrijednije od lažnog osmijeha, ma koliko on lijep bio. Ljubav je ono što pametna žena očekuje od svoje djece, a poštovanje od svih ostalih. Zna ona to u sebi, ali ne zna riječima iskazati. Ali, zato zna ljubavlju. Dok je živjela u Bijeljini uvijek je negdje trčala. Ustajala je veoma rano, trčala na plac da namiri i pomuze kravu, onda kući da procijedi mlijeko, pa kućni poslovi, pa malo do pijace, pa kafa, pa ručak i uvijek u nekoj žurbi. Kuća joj je uvijek bila puna ne samo njene djece i unučadi, već i bratove, i sestrine, i komšijske. Bilo je to mjesto gdje su svi svraćali na polasku ili dolasku odnekud. Kad bih se razboljela, išla sam kod nje da bolujem, da mi čuva dijete, da mi stavlja obloge… Kad bi nju šta boljelo, slušala sam o tome, ali bi ona kad ispriča ustajala i išla za poslom. Svaku bol pripisivala je ili vrućim pitama koje je kao cura nosila na glavi kopačima u Glinjima, ili babinoj motki po leđima kad bi koga branila ili šta skrivila, ili skoku u šanac i spontanom pobačaju u prvoj godini braka, dok je pokušala sakriti granje koje je nosila na leđima da ne bi neki komšija iz Glinja vidio u kakvu se sirotinju udala u gradu. Ponekad bi s kraja na kraj grada dolazila kod mene da vidi unučad, noseći u cegeru litru-dvije svježeg mlijeka, nešto iz bašte i neki slatkiš. Dok bih napravila ručak i skuhala kafu, ona bi legla na kauč sa šakom pod glavom i malo zalegla da se odmori. A poslije ručka i kafe, trk na drugi kraj grada da izvede Bisu, njenu kravu, da malo protegne noge i napase se trave. U međuvremenu, počisti joj štalu, okreči je, zategne zavjesicu na njenom prozorčiću da joj ne ulaze muhe. O svakome se brinula bez obzira ima li koristi neke od njega ili nema. Zato su svi u mahali voljeli kupovati od nje mlijeko. Od “čiste žene” i danas se kaže. Ona i moj svekar voljeli su kad im moj otac dođe u posjetu. Slušali su ga s poštovanjem služeći kao najdražeg gosta. Sve to i još po nešto učinili su da poštovanje neprimjetno pređe u ljubav.
Kada sam rodila kćerku ona je govorila da bismo joj trebali dati ime moje majke. Nije joj smetalo što se ime Jelena ne uklapa u neki internacionalni, a ni arapski riječnik. Njoj je jednostavno ime – ime, čovjek- čovjek, majka- majka. I neću je više hvaliti, jer bi neko mogao pomisliti da nije imala mana. Imala je, ali imala sam ih i imam i ja, a mi smo jedna drugu razumjele kao što se razumiju dvije žene, dvije majke, majka i kćerka.
Kada je moj svekar umro sahranili su ga u bijeljinski harem Pilakuša u blizini mezara njenog babe. Njena majka je bila Bijeljinka iz Selimovića, ali se udala za njenog oca u Glinje. Tu je umrla i sahranjena. Njen babo je bio iz Glinja, ali kad je majka umrla, on se preselio u Bijeljinu da bi bio pored djece. Kad je umro, sahranjen je u tom haremu. Ona je “uplatila” mjesto u haremu između njih dvojice. Svake godine plaća i čuva to mjesto čekajući svoje preseljenje. Jednom smo se muž i ja šalili gdje će me sahraniti kad umrem. Bosanski crni humor potakao je našu maštu tako da samo se šalili i na moj i na njegov račun. A ona je šutila ne shvatajući taj naš humor.
“Haj’ ti sa mnom kod mog babe,” odjednom je rekla.
Taj neočekivani poziv izrekla je ozbiljno i zaštitnički. U njenim godinama ne postoji više pitanje života, već pitanje smrti i smiraja, pitanje gdje će se posljednji put spustiti niz nečije ruke, iz nečijeg zagrljaja. U njenim godinama nije važno gdje ti je mjesto, u autu, u kući, u dvorištu, već gdje je posljednje mjesto gdje će neko doći da se pozdravi s tobom, da nešto prouči za tvoju dušu, da pusti suzu. Lagala bih kad bih rekla da mi njen poziv nije ugrijao utrobu nekom prijatnom toplinom. Brinući se gdje ću pozvala me je kod svog babe kao na kafu, na ručak, na vječni konak, spremna da podijeli sa mnom sve što joj je suđeno na ovom i onom svijetu. Nije pozvala ni jedno svoje dijete da joj “pravi društvo”, nije pomislila gdje će i s kim će oni. Ali, za mene kod nje uvijek ima mjesta. Pa i u haremu.
“Ja sam za to da idemo po starini. Nek ide prvo tvoj sin, a ja ću malo sačekati poslije njega,” nastavila sam da se šalim.
Ipak, da je ne bih povrijedila dodala sam:
“Sačuvaj ti meni to mjesto, ali nek se on prvi sretne sa tvojim babom. Dugo se nisu vidjeli. Nek se prvo njih dvojica malo ispričaju.”
Nastavili smo da se šalimo i dajemo prognoze i dijagnoze ko će prije od nas dvoje kod njenog babe. A ona nas je gledala sa onog svog kauča pored radijatora ispod prozora koji gleda na školsko dvorište. Da li nas nije razumjela, da li se njen mozak bio već isključio iz te glupe rasprave i šale, ili, jednostavno, nije čula dobro o čemu pričamo, pogled joj je postao prazan i dalek, kao da nas gleda, a ne vidi nas. Njena sadašnjost izgubila se u našoj dokonoj priči.
(nastaviće se)