PROPOVIJED ZADIKA BARUHA,rabina sinagoge u Bijeljini, 13. decembra 1939.

 

Draga braćo i sestre, zapitajmo se!

Da li su u srcu svijeta prestala da odjekuju stostruka Božija imena, da li je tišina konačno prekrila govor kojim se opisuje, dakle stvara život, da li je sveprisutni Jahve konačno uklonio lice svoje od nas? Dopiru i do naših krajeva bubnjevi straha kojima se nebesa pune, tutanj koraka koji sve pred sobom gaze, i mi se pitamo hoćemo li biti makar sjenka besmrtnih heroja iz slavne tvrđave Masada? Dolaze li opet surovi Asirci, ruši li to Nabukadonosor ponovo prvi naš hram, uvodi li to opet Antiohije Zevsov lik u oči pravovjernih, da li to Rimljani iznova u zgarište pretvaraju svetu zemlju?

Stižu nam, zaista, uznemirujuće vijesti s germanskih strana, i u ušima ponovo odjekuju riječi premudrog rabina Manasa ben Izraela : « Ono što je jednom bilo stvarno, to vječno ostaje moguće». I mi se, kao drevni Job, pitamo : Ako je Bog pravedan, zašto dopušta da nevini pate? Zašto pravedni stradaju, a silnici svijet kroje kako oni hoće? I hoće li nam Jahve odgovor dati kakav je Jobu dao?

Ali, nije naše da razumijemo. Kao što reče veliki Juda Halevi, Bog se ne prihvata razumom, već dušom, a sudbina Jevreja je sudbina njihovoga hrama kojeg stalno gradimo u srcima našim, a zlo ga uvijek iznova razara. I nismo u tome jedini. I muslimani, komšije i prijatelji naši, slične su ovdje sudbine. Svoju Bijelu džamiju svako od njih gradi u sebi, gradi je od svjetlosti i želje, a vrijeme im neumoljivo njihove snove razara. Kao da, poput starih alhemičara, velikog, bijelog Golema prave, ali ne od zemlje, već od svjetla i sjenke, od vjere ga svoje prave, i uspravi se on i ide svukud gdje oni idu, i čini sve što njima treba. A onda vjetar silni duhne, i Golem se, navršivši svojih četrdeset sudbonosnih dana, u prah i pepeo raspe, i nema ga više. Oni se onda opet njegovom stvaranju vrate, sanjaju ga sve dok se u tamnim odajama snova svjetla ne upale i ne obasjaju bijeli lik džamije. A od snova do stvarnosti maleni je korak i posvećeni ga lako i brzo pređu.

Tako i mi, djeca Mojsijeva, san svoj u sebi gledamo, naš Kaanan,  što ga je i prorok Ezekiel iscrtao kad je prenio obećanje Svemogućeg : «Sabrat ću vas iz naroda, vratit ću vas iz zemalja u kojima ste bili raspršeni, i dat ću vam opet zemlju Izraelovu. I kad se u nju vrate, istrijebit ću iz nje sve grozote i gadosti. I ja ću im dati novo srce i nov ću duh udahnuti u njih; iščupat ću iz njih njihovo kameno srce i stavit ću u njih srce od mesa da bude po mojim naredbama i da čuvaju i vrše sve moje zakone. I bit će oni  moj narod, a ja Bog njihov!»(Ez. 11:17-21). I kad god nas progone, ubijaju, na lomačama spaljuju, kad god nam vjeru u blato bacaju i hram u nama iznova razaraju, Kaanan se pojavi u nama, kao najljepši san, i mi znamo da će nas on jednom stići. Ali kad? I koliko patnji u taj san još moramo uzidati, koliko smrti, koliko lutanja, koliko suza i jauka, koliku planinu vremena i čežnje moramo tu ostaviti? Naše je da trpimo, a Jahve će doći onda kad se patnjom grijeh izapere.

Davno je bilo kad nam je Moše ben Majmon od Kordobe  razjasnio božansku Toru i dao nam osnovna pravila koja slijediti moramo. Njegovih trinaest dogmi svako dijete zna napamet. Ali, da li se mi držimo tih svetih uputstava, da li se u vjeri određujemo bez ikakve sumnje i zastoja? Kakvi su naši grijesi, narode pravednika, koliko su veliki i teški, i možemo li se, s njima na leđima, uspeti na vrh planine spasenja?

Navešću vam dva primjera koja govore da smo još daleko od svetoga cilja. Veliki propovijednik Isak Lurija, vama dobro znan, učio nas je u Kabali da se pobožnošću i moralnom čistotom može približiti dan dolaska Mesije koji će spasiti izabrani narod. Učio je da se izgnanstvom i patnjom iskupljujemo za onaj dan kad ćemo se naći licem u lice sa Svemogućim i da vječno carstvo moramo zaslužiti. Spojiće se tad dvije strane svijeta, i čista će se duša izdići do božanskih visina. Svojim životom je to potvrđivao mudrac Avraham ibn Ezra koji je, iako učen i slavan, i s počastima dočekivan u svakom domu, živio kao siromah. Sam je govorio da posjeduje samo ono što je već pojeo. Ali, za razliku od njih, neki su drugi  propovijednici odveli veliki dio našega naroda na stranputicu. Svojevremeno je čitav jevrejski svijet uzburkao Sabataj Cevi iz Smirne, objavljujući, uz pomoć svog propovijednika Natana iz Gaze, da je on dugo čekani Mesija, koji donosi mir i pravdu na zemlji. Ustao je uz njega veliki broj mladih, kojima je to bogohulno učenje prijalo, pa se počela širiti misao o božanskoj misiji svuda, a narod, željan utjehe, pohrlio je za njim. Stigle su i poruke svim jevrejskim zajednicama po svijetu, da se spreme za izbavljenje i put u Svetu zemlju. Svud je ključalo među Jevrejima. A onda je Sabataj Cevi 1666. godine otišao u Carigrad, i tu bio uhapšen. A kad mu je omča vratu zaprijetila, ni časa se nije dvoumio, već je sultanu obećao da će odmah preći u islamsku vjeru, što je i učinio. U Jedrenu je i palatu dobio, a Jevreji su dobili još jednog lažnog Mesiju, i još jedan grijeh na dušu.

Poznati mistik iz Poljske Baal Šemi Tov ili Baale Šemot liječio je ljude ispisujući magična imena Božija, kao da Svemogući  njemu služi, i tvrdeći da je Bog u svim stvarima, kao njihova suština, a da se stvarnost može uvidjeti ako se sve gleda iz perspektive samoga Boga. Ovo huljenje je takođe imalo dosta sljedbenika, što pokazuje da smo podvojeni, nerazumni, da ne slijedimo iskreno i pravo učenje, da smo još daleko od ispravnoga puta i da ćemo trpjeti još mnogo, prije nego stignemo do zadatoga cilja.

A u Knjizi Mudrosti ovako piše :» Ljubite pravednost, vi suci zemaljski, pravednim mislima mislite o Gospodinu i tražite ga u jednostavnosti srca. Jer njega nalaze oni koji ga ne iskušavaju, i otkriva se onima koji mu ne uskraćuju svoju vjeru. Ne trčite za smrću stranputicama života svojeg i ne navlačite na se propast djelima ruku svojih. « A koliko smo učinili loše za sebe zaboravljajući ono što se ne smije zaboraviti i odričući se jednostavnih stvari koje vjeru čine?

Nedavno je jedan veliki Jevrej, Valter Benjamin, napisao : « Sjećanje je čitanje sebe unazad». Okrenimo se našoj velikoj i bolnoj prošlosti, pročitajmo sami sebe, onakve kakvi smo nekad bili, jer ako ne znamo ono što je bilo, nećemo moći ni da naslutimo šta će tek biti i kakvi nas dani čekaju.

I još gore. Ako zaboravimo sebe, novi će nas potop sustići, ali spasenja za nas biti neće. Narod je jevrejski kroz neizmjerne patnje prošao, a najgore mu se tek sprema, jer je iskušenje majka spasenja. Čuvajmo svoje snove, u njima je naša sudbina zapisana, u njima je svjetlost milosrđa, u njima je put seobe duša, u njima je ključ od posljednjih vrata. Svijet je ovaj sjenka, igra nebeskih sila, varka koju odgonetnuti možemo samo vjerom u ono što jesmo. Na sudnjemu danu sjenka će postati svjetlost, san će postati stvarnost, pravedni će naći svoj mir. Zatvorimo oči i sanjajmo bolji svijet, i ako ga budemo željeli cijelom snagom srca svoga, on će doći, i sagradićemo opet Hram naš što ga vrijeme vazda ruši, a mi ga žudnjom svojom nanovo iz pepela podižemo.

                  (Tekst je odlomak iz romana “Legenda o Bijeloj džamiji”, autora Jusufa Trbića)