Piše: Jusuf Trbić

         Godine su kao kutije : slažu se jedna u drugu, najmanja, pa veća, pa sve veća, kutija u kutiju, dok u posljednju ne stane cijeli svijet, a ponekad i čitav svemir. Onda se ta posljednja odjednom smanji, bez obzira na to kolika je narasla, u najmanji mezar može stati. I svijet se smanji, bar za jedan život koji je nestao. Tako isto traju i gradovi. Kao kutije koje rastu, polako, a onda, kad ih napuste stari ljudi i običaji, kad nestanu nekadašnje kuće i ulice, kad umuknu poznati glasovi i ugase se tople boje, gradovi više nikada nisu ono što su bili.

Takva je Bijeljina. Uzalud čitavi veliki kvartovi, kojih doskora nije bilo, nove, visoke zgrade, ulice, bezbrojni automobili, semafori i kružni tokovi, šarene prodavnice, pijace i restorani, uzalud hiljade novih lica, škole, kuće i avlije, uzalud sve. Za prave Bijeljince njihov grad se nepovratno smanjio, u najmanje srce može stati. A počeo se smanjivati onoga časa kad su  ljudi u vlasti, koji su došli s obližnjih njiva i planina, i koji su zavidjeli svima što su rođeni ovdje, krenuli da grad učine što sličnijim njihovim selima i proplacima. Prvo je stradao jevrejski hram, već umnogome oštećen u bombardovanju, pa mezarje u centru grada, zatim vakuf Atik džamije, kuća i dućani, evangelistička crkva u Novom Selu pretvorena je u magacin, a onda je krenula inicijativa da se sruše Atik džamija i zgrada u kojoj je danas muzej, kao što je srušena Janjica džamija, jer odudaraju od njihovih zamisli. Pa je to, u posljednji čas, spriječio Rodoljub Čolaković.

Onda su krenuli da ruše sve stare zgrade, pogotovo one koje su podsjećale na Bosnu, da ruše staru čaršiju, kuću po kuću, i sve što je moglo posvjedočiti da svijet nije nastao onoga časa kad su se oni doselili u grad. Nestao je i čuveni hotel “Drina”, otišao je čitav stari kvart i u njemu kuća Dike Jovičića, u samom centru, a današnja vlast godinama ima samo jednu filozofiju : ko ponudi pare i poželi da gradi stambenu zgradu, bilo gdje, treba mu to i omogućiti, jer pare su pare, a biznis je biznis. Svuda u svijetu vlast odredi šta će gdje biti, pa kaže : ovdje u samom centru mogu se graditi poslovne zgrade, pozorište, robne kuće ili nešto slično, a stambene zgrade moraju ići što dalje odatle. U Bijeljini vlast ne vidi dalje od opštinskog budžeta. Kad sam jednom na sjednici Skupštine opštine rekao da se gradnja mora planirati, i da vrhunac arhitektonske ljepote nisu stambene zgrade s balkonima na kojima se suši veš, jedan od odbornika mi je replicirao :” Pa, moraju ljudi negdje sušiti veš!”

Tako smo dobili neobičnu situaciju : što je veća i što više stanovnika ima, Bijeljina je sve manja. Nema je, nestaje. I traje samo u sjećanju.

Jedan od trenutaka koji su doprinijeli smanjivanju grada jeste i nestanak pruge i voza koji je decenijama išao, teturao, klecao, pištao i stenjao kroz grad. Otišao voz, otišla pruga, otišao jedan dio duše grada. Da se više nikad ne vrati.

Veseli voz

U jesen 1918. godine završena je željeznička pruga uskog, tačnije : nenormalnog kolosijeka koja je povezivala Bijeljinu s Ugljevikom i Mezgrajom, s jedne, i Bosanskom Račom i cijelim svijetom, s druge strane. Razlog za njenu gradnju bio je jasan : prevoz ugljevičkog mrkog uglja ( zanimljivo, taj ugalj nikad nismo zvali crni ugalj, već samo mrki). Nije to tada bilo ništa novo, jer su svuda oko nas dotle već decenijama tutnjali vozovi na prugama šireg, odnosno normalnog kolosijeka, kako se govorilo. U početku je razmak između šina bio samo 60 centimetara, pa je kasnije proširen na 76, da bi se nekako uklopio u standarde pruga u BiH. Što znači da su svi ostali imali normalni, samo Bosanci i Hercegovci nenormalni, to jest uski kolosijek. Valjda u skladu s ovdašnjim svijetom. I tako je, čini mi se, ostalo do danas. Svojevremeno smo čuli kako je Vlada Federacije BiH kupila savremene lokomotive i vagone, i dala silne milione za njih, da bi se ubrzo utvrdilo da su naše pruge uže od normalnih evropskih, i da ti novi vozovi nemaju kuda ići. To znači da smo ostali nenormalni, izgleda da nam lijeka nema.

Ali, da mi nastavimo priču o bijeljinskom vozu, kojeg su kasnije prozvali “Ćiro”, po uzoru na takve vozove u Srbiji. Mi taj svoj voz nismo tako zvali. A tepali mu jesmo, i voljeli ga.

Knjige su zabilježile da je rudnik u Ugljeviku otvoren 1899. godine, jer je  ugalj bio potreban za lokomotive, parobrode, pilane, električne centrale i razna druga fabrička postrojenja, a najjeftiniji način transporta bio je voz. Ugalj je vožen u Bosansku Raču, koja se zbog toga jako razvila, pa je preko Save prebacivan skelom, a kad je rudnik 1927. godine nabavio dva velika, parna bagera, preko Save je postavljena žičara, duga 4.200 metara, s kapacitetom od 60 tona na sat. S obje strane rijeke bila su skladišta, u koja je moglo da stane 500 tona. Čudo jedno. Zemlja je izbacivala ugalj, a naš mali voz je, šišteći i poskakujući, veselo vozio s jedne na drugu stranu. U teretnim vagonima ugalj, u putničkim putnike, uz poneku kokošku, gusku ili kakav sitniji komad stoke, na opšte zadovoljstvo naroda, koji se jeftino vozio na pijacu, u posjete prijateljima i rodbini ili na teferiče, kako ko.

U Bijeljini su postojale dvije željezničke stanice : nova i stara. Tako smo ih zvali, pa bi  trebalo pisati : Nova stanica i Stara stanica. Nova stanica je bila glavna, s velikom zgradom, peronima, skladištima, s kompletnom službom otpravnika vozova, skretničara, konduktera, prodavača karata i ostalog važnog i ozbiljnog osoblja, s crnim, službenim telefonima, pisaćim stolovima, čekaonicom i velikim natkrivenim peronom u pročelju, za boravak, razgovor,  doček i ispraćaj, za  kratku šetnju putnika i ubijanje vremena dok se čeka dolazak voza. Prvo se, dakako, čuo prodoran pisak, otpravnik vozova s kapom i posebnom tablicom, kao kod saobraćajaca, prilazio je pruzi i davao znak vozovođi,  a tek kad voz stane mogli su prići i oni koji izviruju i istežu vratove čekajući nekoga, ili gledaju iz puke radoznalosti.  Iz razloga bezbjednosti naroda.  Svi su to pravilo poštovali.

I zaista, ne pamtim da je voz ikada pregazio ili makar očešao nekoga u stanici, jer su drugovi otpravnici vrlo ozbiljno shvatali svoj posao. Niti je ikada stradao ulični pas ili neki nepažljivi primjerak stočnog fonda. A moglo se to desiti na Staroj stanici, na kanalu, pored željeznog mosta (u blizini današnje zgrade policije). Tu je bio mali peron ispred stare, skromne zgrade, a šarena rampa se ručno spuštala prije svakog dolaska voza, i isto tako podizala kad voz ode. I niko nije bio nervozan što mora čekati da se voz doguzelja do stanice, tu se odmori i primi narod, pa polako krene dalje. Takvo vrijeme bilo, šta li.

Vožnja za dušu

     Uđeš, tako, u voz, vagoni mirišu na ugalj, unutra drvene, izlizane klupe i veliki prozori na koje se odmah natakari omladina, da zvjera okolo, po avlijama i poljima. Neko nepoznat pomislio bi da su u vagonu sve sami poznanici i prijatelji, ako ne i rodbina, jer svi pričaju sa svima, kao da se poznaju bogzna otkad. A nije, nego se tako tad živjelo. Neko izvadi smotuljak od novina, razmota ga, a unutra sirna pita, pa nudi najbližima. Drugi otvori flašu šiše, potegne jedan, pa drugi, i ko se još nađe tu, najmlađi daju jedni drugima bombone. I svi vire napolje, očarani prizorom koji promiče pored njih, i koji su vidjeli već hiljadu puta : polja u cvatu, drveće zelene kose, dim iznad crvenog crijepa, čobanica koja veselo mahne vozu, a voz se odazove piskom. Prva stanica prema Ugljeviku – Jabanuša, s ostatkom nekadašnje velike željezničke stanice, koja je prije Drugog svjetskog rata  rata bila veća od bijeljinske. Do nje je vodila pruga uz nasip kraj kanala Dašnica. Nekada je Jabanuša bila pravo malo naselje, s mektebom, kućama, štalama, s dubokim bunarom. Tu je veliko  imanje imao Jusufaga Abdulahagić. Onda su četnici u Drugom svjetskom ratu počeli da sačekuju ljude na njivama, neki su zaklani, pa su ostali pobjegli u Bijeljinu, a četnici sve opljačkali i porušili. Uključujući i željezničku stanicu. Onda dođe Suho Polje, pa tako redom, do rudnika. Na drugoj strani, prema Rači, bile su stanice : Dvorovi, Trnjaci, Ružin Han, Balatun, pa Bosanska Rača. U kasnijim godinama, od Bijeljine do Šida, preko Rače, vozio je šinobus s dva vagona, željeznim mostom preko Save. I ta pruga, kakva god da je bila,  predstavljala je izlaz u svijet.

A onda je vlast odlučila da zaustavi voz, da digne prugu, a šine i pragove rasproda budzašto. Bilo je to 1979. godine. Tada je Bijeljina odsječena od Ugljevika i Rače, Rača je ubrzo nestala, a ostatak svijeta otišao negdje, svojim putem. U Evropi su takve pruge i takvi vozovi prava atrakcija. Voz isti kao onaj naš, nekadašnji, vozi usred Švajcarske, Švajcarci se time ponose, čak je i Srbija ponovo podigla prugu uskog kolosijeka zbog turizma, samo Bijeljini ne treba ništa što liči na prošlost. Ni tada, ni danas. Propadaju stare kuće, koje su nekada bile ukras grada, ruše ih nemilosrdni graditeljski biznismeni, i nije zapamćeno da je grad odlučio da sačuva, obnovi ili popravi bilo šta, da ostane budućim pokoljenjima, da im potvrdi da smo i mi imali istoriju. Ruši se staro vrijeme, umire ono što je bilo bolje od nas, i samo u snu onih koji pamte odjekne ponekad veseli, prodorni pisak lokomotive i zakotrljaju se vagoni koji prevoze naše uspomene i grumenje nekadašnjih lijepih dana, punih svjetla. Javi se naš voz, i prođe, kao što mladost prođe, i nema je, nikada više.