Piše: Jusuf Trbić
Izgleda da je vrag odnio šalu. Ili je u pitanju šejtan. Tek, bosanski lonac je dospio do tačke ključanja, a odatle do eksplozije nije daleko. Nema dana a da neumorni Milorad Dodik ne podloži vatru, dok mu njegov vjerni jaran Čović dodaje gorivo. Kao u nekom urnebesnom filmu redaju se, sve brže, potezi koji dodatno izluđuju ionako sluđeni narod, dok se tri dijela etnički izdijeljene Bosne, kao tri odvojena ostrva, sve više udaljavaju u različitim pravcima. U krvavom ratu protiv Bosne makar se znalo šta ko radi, danas vlada opšti haos u kojem se zna samo to da se više ništa ne zna. Stvari su se zakuhale do te mjere, da se čak i Amerika, zauzeta svojim ratovima na različitim frontovima, polako okreće prema malenoj Bosni, koja ponovo može izazvati goleme nevolje, pa se pominje čak i Dejton 2. Čini se – iz sasvim praktičnih razloga. Jer, uticaj Rusije u Dodikovoj gubreniji je toliko ojačao, da se kabadahija iz Laktaša sve više ponaša kao svemoćni šef jedne od ruskih federalnih država i najbolji drug velikog malog Vladimira Putina. Ali, Rusi nadomak Zagreba, u srcu NATO-pakta – to je noćna mora koja se sve više pokazuje kao surova stvarnost. Stručnjaci odavno ukazuju na veze Rusije i manjeg bosanskog entiteta i koordinaciju u otvorenoj destabilizaciji države, a pogotovo u sektoru bezbjednosti. Analize pokazuju da Banja Luka ubrzano kupuje rusko oružje, pa čak i protivavionske rakete, navodno za policiju. Kakve će to avione gađati policija – niko ne govori. Ministar MUP-a RS je čak potpisao sporazum sa kolegama iz ruskog ministarstva, uprkos tome što Ustav BiH precizira da entiteti mogu sklapati sporazume sa državama i međunarodnim organizacijama “ uz odobrenje od strane Skupštine Bosne i Hercegovine”. Ali, Dodiku ne treba ni država Bosna, ni njen Ustavni sud, ni Skupština, za sad mu treba samo Predsjedništvo BiH, da se tu uhljebi i nastavi rasturati državu.
Problem je to što se u NATO-u odlučuje konsenzusom, to jest glasovima svih država, što znači da bi, u slučaju da BiH bude primljena u članstvo sa sadašnjom strukturom, jedna njena regija mogla, kad god hoće, da zakoči proces donošenja odluka u najvećem svjetskom vojnom savezu, što je nezamislivo. Ko bi tada spriječio Dodika da, u dogovoru s Rusima, blokira svaku državnu odluku, ako mu se tako prohtije, a time i svaku odluku NATO-a? Na ovom primjeru se do kraja razotkriva sva apsurdnost koncepta konstitutivnih naroda, etničkog odlučivanja i entitetskog glasanja, što niko u svijetu nema, osim nas. Zahvaljujući tome, Dodik je, kako se čini, već proglasio svoj entitet državom, ostaje samo da se vidi hoće li to proći uz uobičajene mlake reakcije međunarodne zajednice i bosanskih političara, ili će vatra ispod bosanskog lonca ponovo da bukne.
Potvrđuje to i posljednji slučaj sa raspoređivanjem migranata i zaštitom državnih granica, za šta je, dakako, nadležna država. Dodik je poručio jasno i glasno da država ne može da se miješa u poslove njegovog entiteta
“Svaki pokušaj da i jedan pripadnik policije FBiH uđe u Republiku Srpsku, bez saglasnosti Vlade i Policije Republike Srpske, biće spriječen silom i to niko ne treba da pokušava…To što postoji Granična policija BiH na teritoriji Republike Srpske, ne znači da mogu da raspolažu teritorijom. Veoma jasno želim da kažem da ukoliko FBiH pošalje svoje policajce u Republiku Srpsku, a bez saglasnosti naše Vlade, biće spriječeno i smatraćemo to aktom napada i agresijom na Republiku Srpsku”, rekao je on. Dakle, on smatra da države BiH, jednostavno, nema, i da postoje samo dva entiteta kao dvije zasebne, labavo povezane države, koje samo što se nisu odvojile. Ako Granična služba BiH rasporedi dodatne snage na granicama, kako bi spriječila masovni dolazak migranata, to će, po Dodiku, biti akt agresije države na jedan njen dio. To jest, u njegovoj interpretaciji, akt agresije jednog entiteta na drugi, jer država BiH ne postoji. U beskonačnom nizu bezobrazluka ovo je, čini mi se, za sad najveći, s tim što Dodikov talenat za te stvari ne treba potcjenjivati. Može on i više.
Prisjetimo se samo nedavnog poništavanja izvještaja Vlade RS-a o Srebrenici, što je oštro osudio cijeli svijet. Odluka Skupštine RS-a, koju su podržale sve srpske stranke ( a ni sprski narod nema ništa protiv, računajući i Vučića), nije samo ruganje istini, utvrđenoj i na najvažnijem svjetskom tribunalu i potvrđenoj od strane svih relevantnih međunarodnih institucija, uključujući i UN, i nije samo ruganje logici, zdravom razumu i moralu, već i novi pokušaj potvrđivanja RS-a kao države. Jer, uz skupštinsku odluku ( “pojačanu” i odlukom Vlade RS), išao je i zahtjev da se formira nekakva međunarodna komisija, koja bi, eto, nakon svega, utvrdila novu istinu. Ali, subjekti međunarodnog prava su isključivo države, i nikakva lokalna, regionalna ili mjesna skupština, unutar neke države, ne može formirati međunarodna tijela koja bi se bavila bilo čime. Što Dodik, naravno, dobro zna. Ne bi me čudilo da on uskoro zatraži ponovno utrvrđivanje istine o Drugom svjetskom ratu i svim ostalim ratovima, uključujući i Kosovsku bitku. Falsifikovanje i sveopšta trivijalizacija istorije još nisu ni blizu kraja, pa se svakakva čuda tek mogu očekivati. Za sad je sigurno da je velikosrpski državni projekat genocida u Bosni dospio uveliko u fazu negiranja, za koju kažu da je posljednja faza genocida. Ali, nije. Posljednja je glorifikacija genocida, koju je započeo patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej, tvrdnjom da je Republika Srpska “ Božije delo”. Ako je Bog naredio i organizovao masovne zločine, progone, silovanja, pljačku, spaljivanje živih žena i djece, koncentracione logore, opsadu Sarajeva i genocid u Srebrenici, Prijedoru i na cijeloj teritoriji sadašnjeg RS-a, ako je Bog napravio plan da se napune masovne jame, poruše sve džamije, da se ukloni nepoželjni narod s prostora na kojem je živio hiljadu godina i da se u djelo sprovede nacistički projekat države za “izabrani narod”, onda je i razumljivo i poželjno da se novim genocidom dovrši posao. A srpski Bog će to svakako blagosloviti.
A Mate Boban, pardon –Dragan Čović potrudio se da pogura jarana Milorada u njegovoj iskrenoj namjeri da pocijepa Bosnu – sazvao je sve Hrvate koji rade u diplomatskim predstavništvima, da im naloži šta im je činiti. Ne treba ni malo sumnjati da će, ako i on i Dodik uđu u Predsjedništvo BiH, bosanska diplomatija biti nepovratno podijeljena na tri dijela i da će svaki od tih dijelova zastupati samo interes svojih feudalaca na čelu etničkih atara. Od toga do konačne podjele države neće preostati ni pola koraka. Treba li dodati da takvu politiku i jednog i drugog svesrdno podržavaju Beograd i Zagreb, da ih homogenizovani bosanski Srbi i Hrvati, ispranih mozgova, bespogovorno slijede i da dogovor iz Karađorđeva ni malo ne gubi na snazi. Naprotiv. Sve to prati opšti nered u državi, ekonomska nizbrdica, masovni odlazak mladih, raspad svih vrijednosti, politički kriminal i korupcija, rastuće siromaštvo i provalija nezadovoljstva, besperspektivnosti i očaja, provalija sve dublja…
Pred nama raste mutna i strašna rijeka, koja je već odnijela naše lijepe dane, u nepovrat, rijeka na kojoj mosta nema i čamaca nema. Kako li ćemo i hoćemo li moći sutra preko rijeke…?