(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
Bila je lijepa noć, 8. avgust 1993. godine. Dani puni straha, smrti i neizvjesnosti valjali su se ulicama Bijeljine i Janje već dugo, odnoseći ljude i živote, gaseći sjećanja na ono što je bilo lijepo, gušeći sve više nadu da će uskoro biti bolje. Nestajali su ljudi kao da ih nikada nije bilo, kao da se u ovom kraju odjednom pojavio tamni Bermudski trougao koji guta sve što u njega dođe, kao da je iznikla velika močvara od živog pijeska koja uvlači ljude u svoj smrtonosni zagrljaj. Tako je nestao i Ahmo Golaćević Lolo, te tople avgustovske noći. Dosadilo mu je bilo da sjedi kod kuće i iščekuje kad će doći po njega, pa je odlučio da se odazove pozivu na malu proslavu rođendana. Majka ga je odvraćala, nije bilo sugurno kretati se bijeljinskim ulicama, pogotovo noću, žena ga je molila da ne ide, ali, nije ih poslušao.
Kod prijatelja u Hambar mahali nije dugo ostao. Bilo je oko devet i petnaest uveče kad je sjeo na bicikl i krenuo kući, u dio grada koji Bijeljinci zovu Krušik, iza Policijske stanice. Krenuo je, ali nije nigdje stigao. Nestao je negdje na tom kratkom putu, kao da je u zemlju propao.
Čekala ga je majka Esma, čekali su ga sinovi, Rasim koji je tek napunio sedamnaest godina, i dvanaestogodišnji Kasim, čekala ga je žena Begzada, ali Ahme nema. Nema ga tu noć, ni sutradan ga nema, ni prekosutra. Tražili su ga svuda, sestra Begzada je obišla i policiju, i sud, i sve što je znala, brat Meho takođe, svi su ga tražili, molili prijatelje i poznanike da se raspitaju, slali dopise na sve strane, al uzalud. Nema Ahme kao da ga je kakav silni vjetar podigao i odnio, a niko to nije ni vidio ni čuo.
Ahmo Golaćević je bio tih i vrijedan čovjek, vedrog duha i uvijek spreman na šalu. Zbog toga je i dobio nadimak Lolo, kao i njegov brat Meho. « U fabrici «Mladost» svi smo ga voljeli», pričao mi je njegov drug sa posla. « On nikad nije bio namršten, nikad se nije žalio, svima nama bio je kao nekakav mehlem za dušu. Kad se on pojavi, sve se odjednom promijeni, on je unosio nekakav vedar duh u sve, nekakvu pozitivnu energiju zbog koje su ga svi voljeli. Kad sam čuo da je nestao, a znao sam šta to znači, kao što su znali i svi ostali, prvo što sam pomislio bilo je : « Zašto njega, zašto takvog čovjeka, kome je on šta skrivio?». Ali, uzalud pitanja. Njemu se desilo nešto što je još gore od smrti – nema ga ni danas, i niko ne zna gdje mu kosti leže.»
Kažu da je majka Esma godinama odbijala priču o tome da je njen Ahmo ubijen. Kako će to biti, valjda bi se znalo, tako je govorila. Čekala ga je svakog dana, pa čim kapija škripne, ona se uspravi : «Eto Ahme, znala sam da će doći». Ali, Ahmo nije dolazio. Uzalud su bile sve potrage, apeli Crvenom krstu i svim drugim međunarodnim i domaćim organizacijama koje bi mogle pomoći. Čekajući sina, Esma je i umrla 2001. godine, sve se nadajući da će on doći. Ali, godine su prošle, a Ahme nema. I niko ne zna šta se dogodilo. Kakav će sud sad presuditi, i kome, što čovjeka nema, koji će sud naložiti da se plati tolika tuga i tolika iščekivanja, kako će sud izmjeriti suze, kako tugu djece koja rastu ne znajući šta im je s ocem, kakav će to sud biti u stanju da izmjeri bol majke koja čeka sina, i to je čekanje ubija. Zna sud da ljudi nisu ptice, pa da odlete neznano kud u po noći, čuo je sud da su i drugi nestajali, pa su od nekih nađene samo kosti zakopane u zemlji Srbiji, ali sud je visoko, visoko iznad ljudi, pa ne vidi ni suze, ni strah, ni smrt, i presuditi ne može, i pomoći ne može. Sud će samo reći : nema dokaza crno na bijelo, u vidu naredbe s potpisom i pečatom, a ako toga nema, nema ni smrti, nema ni nestajanja, nema ni krivaca ni žrtava, nema ničega, nema ni slučaja koji treba rješavati. I gotovo.
Ali, Ahme još nema, nema ni majke Esme, i niko više ne osluškuje hoće li škripnuti kapija i pojaviti se nasmijani lik. Samo tuga još traje i nečujne riječi kletve upućene krvnicima koji ni mrtvom Ahmi, ni tolikim drugima, ne daju da se smire i odmore svoje kosti u sopstvenom mezaru.