Piše: Jusuf Trbić
U Janji je opet bilo lijepo – otvorena je džamija u mahali Palutine. Njena je gradnja započela uoči rata, a sad je, eto, završena, nakon što su obnovljene i druge dvije : Atik džamija u centru naselja i Džedid džamija, pored rijeke Janje. Tako su mještani Janje još jednom pokazali da ne daju svoje, i da ih niko nikada neće moći ukloniti s njihovog praga.
U Prijedoru je opet bilo ružno. Nakon skandala sa zabranom šetnje preživjelih Bošnjaka, povodom Dana bijelih traka, i svega što se događalo oko dženaze žrtava izvađenih iz jame Tomašica, još jedan mučan događaj. Samo 15 dana nakon što je ukopala šest sinova i muža, koje su srpski zločinci ubili 23. jula 1992. godine, stara Hava Tatarević iz Zecova kod Prijedora dobila je odluku kojom se ukida porodična invalidnina, koju je dobijala kao žrtve rata. Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite, na čijem je čelu Petar Đokić, poništilo je ranije rješenje opštine Prijedor iz 2008. godine, jer, kako kažu, nisu tačno utvrđene sve činjenice vezane za okolnosti u kojima je ubijeno sedam Tatarevića. Kako izvještava Dnevni avaz, u rješenju se zaključuje da su “ navedena lica 23.7.1992. odvela nepoznata uniformisana lica i da im se od tad gubi svaki trag.” Naravno, Ministarstvo se nije obaziralo na činjenicu da su svi tragovi vodili na jedno mjesto : u masovnu jamu Tomašica, najveću u Evropi, a da “ nepoznata uniformisana lica” nisu bili ni Huni ni Tatari, već pripadnici srpske vojske, koja je tih dana pobila više od hiljadu ljudi samo u selu Zecovi. Ako to nisu znali, mogli su pitati sud u Hagu, koji o tome ima bezbroj dokaza. A mogli su pitati i Marka Pavića, gradonačelnika Prijedora, i koalicionog Đokićevog druga, ili bilo koga iz tadašnje vojne i civilne vlasti. Ili Srbe iz Prijedora.
Da bi cinizam u režiji Đokićevog ministarstva bio još veći, u rješenju se traži da se u ponovnom postupku utvrdi je li toga dana u Zecovima bilo ratnih operacija i da li su Havini sinovi i muž, koji su odvedeni iz kuće, poginuli u ratnim operacijama, ili su stradali “onako”.
Nevjerovatno! Pa, ima li kraja ovom ponižavanju Bošnjaka? Sjećam se sličnog poniženja kroz koje je prošla majka Živana Delić, čije su sinove Beriza, Berzada i Sulejmana i muža Redžu isto tako odveli iz kuće i pobili bez milosti, a onda joj, na isti način, ukinuli invalidninu kao žrtvi rata. Zar nije poniženje kad hapse preživjele Srebreničane, po nalogu bijeljinskog Okružnog tužilaštva, povlače ih po sudovima i maltretiraju, da bi u neko doba “ zaključili” da su ti ljudi nevini? Slično prolaze i preživjeli Prijedorčani. Zar nije poniženje kad bezočno lažu, smijući se u lice ljudima, istini i moralu, kao što su lagali Bijeljinci Cvijetin Simić i kompanija na suđenju u Hagu? Zar nije poniženje kad nam pred očima mašu krsnim slavama, kad zajedničkoj bolnici daju ime “ Sveti vračevi”, a trgovima i ulicama imena đenerala Draže i Arkana? Zar nije poniženje kad nam oduzimaju kuće, po zakonima kakve ima samo genocidna Republika Srpska, kad nam fašiste i masovne ubice poturaju kao heroje, kad sude staroj Fati Orlović jer joj nije drago što je đavolji vladika podigao crkvu usred njene avlije? Zar nije poniženje kad bošnjačkoj djeci ne daju da uče svoj jezik, uprkos zakonima i sporazumima, kad slave dan u kojem su ubijali nevine civile, kao što radi bijeljinska boračka organizacija, kad prešućuju sve svoje zločine, kad viču, poput Dodika, da neće dozvoliti da im sude sudije muslimani?
Ima li igdje na svijetu političara koji grade karijeru na mržnji prema sopstvenoj državi, a rušenje svoje države postavljaju kao temelj sopstvene politike i svih izbornih aktivnosti?
Mi znamo odgovore na sva ovakva pitanja. Osim jednog : dokle će bošnjački političari i bošnjački narod trpjeti sve to? Valjda je i djetetu jasno da ne vrijedi više ćutati i čekati da neko drugi sve to riješi. Niko to neće riješiti umjesto nas.
Bosanski patrioti moraju ustati i reći međunarodnoj zajednici : “Ako nećete vi, pustite nas”.
Jednom mora stati i ovo neprekidno propadanje. Na ovaj ili onaj način.