Čuješ li kako pod zemljom bezglasna

kiša pada

Na umrla sunca

Daljine na kapiji laju

I niko u tvoju kuću ne dolazi

U kuću u kojoj se nebo završava

Na vrata još samo stare rane

kucaju

I slijepi vjetar u prazna se zalijeće

okna

 

 

Ružo nespokoja s one strane svijeta

Tišino na tamne riječi naslonjena

 

 

Niz pustu livadu snova

Tvoj glas uzalud noćas skita

I ohole vidike odgoneta

Sporo lice noći iz tvoje postelje

gleda

I zove te u svoju golu glad

Dok sigurnom rukom ka tvome

grlu kreće

 

 

A tvoje vrijeme

Ko prah iz šuplje visine sipa

Na mezar u koji su svi dani stali

Na grobni nišan Na sjenku

koja raste

Dok stražari nad bolom

I nad uspomenama

(Jusuf Trbić)