Piše: Saud Grabčanović
Biografija našeg velikana
Šejh Hasan Kaimija Zerinović (ili Zrinović, turski: Zerrin-oglu) rođen je u Sarajevu u prvoj polovici 17. vijeka ( oko 1620. godine), a umro je u Zvorniku 1691. godine (1103.po hidžri). Podaci o njegovom životu su kontroverzni, jer se činjenice isprepliću sa predanjima. Tačnih podataka o njegovom porijeklu nema, pa danas mnogi istoričari o tome nagađaju, a postoje i špekulacije koje dolaze sa Zapada da je Hasan Kaimija porijeklom od Zrinjskih, čuvene hrvatske velikaške porodice. Kao argumente za svoje tvrdnje oni uzimaju njegovo prezime Zrinović, te činjenicu da je u svojim djelima mnogo pisao o Zrinjskim. Moje je mišljenje da njegovo prezime Zerinović ili Zerrin –oglu (sin Zerina) ima toponimske korijene i da govori o njegovom stvarnom porijeklu, te da on ili neko njegov potiče iz starog grada Zrina u Slavoniji. Za ovo kao argument uzimam podatke o ovom gradu koje je dao Vjekoslav Klaić u svom djelu: „Povjest Hrvata“ na str.103: „Tako se je god. 1347. jedan ogranak Bribirskih knezova preselio iz Ostrovice u Zrin, iz Hrvatske u banovinu Slavoniju. Taj se ogranak odsad ne zove više Bribirski knezovi, nego knezovi Zrinski (comes de Zrin, Zrign, Zerin).“ Ovo nam ukazuje na činjenicu da je u stara vremena ime grada Zrina imalo tri varijante i da je jedna od njih i ime „Zerin“, koje je korijen Kaimijinog prezimena. Takođe mislim da se samo na osnovu oblika njegovog prezimena ne može sa sigurnošću tvrditi da on potiče od Zrinjskih. Za tako nešto nemamo pisanih istorijskih podataka koji bi to potvrdili. Što se tiče njegovog književnog rada, Hasan Kaimija je pripadao skupini tzv. divanskih pjesnika. Uglavnom je pisao na turskom jeziku, ali su sačuvane i dvije pjesme na bosanskom jeziku, pisane arebicom. Jezik kojim je govorio u svojim djelima on naziva “bošnjačkim”. Osnovno obrazovanje stekao je u Sarajevu kao murid šejha Ankarevije, a školovanje je nastavio u Sofiji, gdje je pod šejhom Muslihudinom Užičaninom pristupio halvetijskom tarikatu i dobio dervišku tarikatsku titulu halife (nasljednika). Po povratku u Sarajevu postao je šejh Silahdar Mustafa-pašine (Sinanove) tekije, koja je pripadala kaderijskom tarikatu. Za Kaimiju postoje podaci da je bio i kaderija, a to se njegovo pripadništvo kaderijskom redu očituje i u njegovim pjesmama, ali se zasad ne zna tačno kad mu je pristupio. Svoju kuću u Ajas-pašinoj mahali pretvorio je u tekiju, pa je na taj način postao šejhom u dvije tekije. Kaimija je sagradio i most Šejhaniju na Miljacki. Ispred tekije, koju je napravio od svoje kuće, nalazio se mezar njegove žene koja je umrla prije njegovog protjerivanja iz Sarajeva. Ova tekija je bila uništena prilikom napada Eugena Savojskog na Sarajevo 1697. godine, a obnovio ju je 1762. godine sarajevski kadija Zihni-efendija. Za vrijeme svog života i rada u Sarajevu, Hasan Kaimija je postao najpoznatiji i najugledniji čovjek u cijelom gradu. Zbog svog skromnog asketskog načina života i bogobojažljivosti, te predanosti pomaganju običnog naroda koji je predstavljao većinu tadašnjeg stanovništva, a posebno pomaganju sirotinje, Kaimija je stekao veliki ugled u narodu za koji je predstavljao „evliju“ („dobrog“- svetog čovjeka). Njegova posebna pažnja je bila usmjerena na pomoć onim najbjednijima-gradskoj sirotinji zvanoj „fukara“. Prema predanju koje datira iz tih vremena, šejh Hasan Kaimija se 1682. godine stavio na čelo pobune sarajevske sirotinje koja je tražila da se gladnom narodu podijeli žito bogataša. Naime, u vremenu koje je prethodilo dugogodišnjemu Velikom bečkom ratu Turske protiv Austrije, Mletaka i Svete lige (1683-1699.) uslijed velikih suša je došlo do vrlo velike nestašice hrane u Sarajevu. Posebno je te 1682. godine vladala velika suša u Bosni, pa je ljetina potpuno podbacila. Trgovci željni bogatstva našli su saradnike među vlastima i dijelom uleme, te su se dogovorili povući hranu sa tržišta, a narod nagovarati na strpljenje, a sve kako bi vremenom cijene hrane još više skočile. Zbog toga su ljudi u Bosni, a posebno gradska sirotinja i sromašni seljaci, počeli masovno umirati od gladi. Dok je većina naroda gladovala, sarajevske age i begovi su sa svojim porodicama uživale u izobilju hrane, a odbijali su da je podijele sa svojim siromašnjim komšijama. Ovakav postupak bogataša i trgovaca izazvao je veliki revolt kod siromašnog stanovništva, kao i osudu od strane istinskih vjerskih vođa bošnjačkog naroda u koje je spadao i šejh Hasan Kaimija (Kaimi-baba). Prema islamskom učenju bogat čovijek ne smije dozvoliti da njegov siromašni komšija gladuje i dužan je podijeliti svoj obrok sa njim. Kaimija je, revoltiran sebičnošću sarajevskih spahija, prvo javno iste pozivao u svojim hutbama da otvore hambare i da podijele žito sirotinji koja skapava od gladi. Pošto ovi njegovi apeli nisu urodili plodom, on se odlučio staviti na čelo otvorene pobune u gradu protiv bogatih spahija, i tako je otpočela velika pobuna u gradu. U grad su stigli seljaci iz okolnih sela, koji su se udružili sa građanima Sarajeva u ovoj pobuni. Gladni pobunjenici, osokoljeni Kaimijinim vatrenim govorima, napali su na kuće bogataša, a i na državne i vjerske institucije. Nastala je sveopšta pljačka, palež i otimačina, a desilo se i više ubistava u gradu. U toku te pobune razjarena i gladna svjetina je provalila i u prostorije sarajevskog kadije (sudije), te ga je ubila, kao i njegovoga zamjenika. Ova pobuna sarajevske sirotinje u Istanbulu je protumačena kao pobuna protiv sultana i osmanske vlasti. Na vijest o pobuni u Sarajevu odmah je iz Istanbula bio poslan poseban carski inspektor koji je predvodio posebnu janjičarski jedinicu, čiji je zadatak bio da uguši tu pobunu. Pristigle osmanske trupe su u krvi ugušle ovu pobunu i pohvatale preživjele zavjerenike, među kojima je bio i šejh Hasan Kaimija (Kaimi-baba). Carski je inspektor nakon uviđaja i suđenja naredio pogubljenje 12 glavnih aktera pobune, a naredio je i da se 56 pobunjenika zatvori i pošalje u progonstvo. Pošto je šejh Kaimija bio duhovni inicijator i vođa ove velike i dosta krvave pobune, bilo je logično da sultanov inspektor naredi i njegovo pogubljenje. Međutim šejh Kaimija je važio za veoma poznatog i poštovanog čovjeka, koji je bio derviš, a u narodu priznat kao „evlija“ , pa je njegovo pogubljenje moglo dovesti do nove i još veće pobune u Sarajevu, koja bi mogla zahvatiti šire prostore Bosne. U strahu od daljnih nemira oprezni i lukavi sultanov inspektor se odlučio na „blažu“ kaznu za šejha Kaimiju (Kaim-babu), te ga je osudio samo na progonstvo iz grada. Prognan je u Zvornik, gdje je proveo ostatak svog života. U Zvorniku je desetak godina kasnije Kaimija umro i bio sahranjen. Prema predaji, pri dolasku u Zvornik odsjeo je u musafirhani kod neke udovice, inače begovice, kojom se kasnije i oženio. Nakon dolaska u Zvornik Kaimi-baba je postao imam (hodža) Namazđah džamije. Kako piše Hifzija Suljkić, stanovao je u Čukuri (mahala Fetija), predratnoj Bolničkoj ulici u Zvorniku. Nakon smrti narod mu je na Kula Gradu, na mjestu koje je, po predaji, često posjećivao prije smrti, podigao turbe. Izgrađeno je od lomljenog kamena, drveta i ćerpiča, a pokriveno šindrom. Iznad nišana postavljeno je Kaimijino koplje, a u uglu bajrak. Prvobitno turbe je bilo maleno. Za još jednu prostoriju proširio ga je Šemsi-beg Tuzlić iz Tuzle i dao mu današnji oblik, a njegov bratić Bakir-beg Tuzlić pokrio je turbe crijepom 1908. godine, jer je drveni krov bio dotrajao.Tako je ovo turbe postalo derviškom tekijom u kojoj se mogao obavljati zikr.
(Nastaviće se)