Piše: Saud Grabčanović

Opis izgleda turbeta Hasana Kaimije, njegovo rušenje i obnova

Kaimijino turbe na Kula Gradu u Zvorniku ima osnovicu: 10 x 6 m (izvana). Turbe je pregrađeno šindrom .U prvoj prostoriji obavlja se namaz i odmaraju se zijaretjari, a u drugoj je mezar šejha Hasana Kaimije, koji se nalazi u sredini turbeta. Mezar je pokriven kuburom i ograđen lijepom drvenom ogradom. Preko kubure je razastrta zelena čoha, a oko bašluka je omotan zeleni saruk. Originalno turbe je porušeno 1992. godine, nakon pada grada i okolice u ruke srpskih paravojski i bivše JNA, a obnovljeno je 2002. godine. Čim je započeo povratak prognanih Bošnjaka na Kula Grad, uz obnovu kuća, obnovljeno je i šejh Kaimijino turbe. Turbe su iz temelja obnovili članovi porodice rahmetli Jusufa Šehmehmedovića, a djelimično je u obnovi učestvovao i Muradif Hamzabegović iz Zvornika. Funkciju turbedara Kaimijinog turbeta tradicionalno obavlja porodica Šehmehmedovića iz Kula Grada. Porodična predaja porodice Šehmehmedovića navodi da su Kaimijina braća bili Gaibija i Đul-baba, čije turbe i danas postoji u Budimu (Budimpešti). Porodica Šehmehmedovića, nakšibendijskih derviša, o Kaimijinom turbetu se brinula više do 300 godina. Danas nam o tome svjedoči Ibrahim Šehmehmedović, jedan od potomaka porodice kojoj je ostavljeno u amanet da se brine o šejh Kaimijinom turbetu : “Pamtim kao dijete kako su ljudi iz dalekih krajeva posjećivali turbe, klanjali, zikrili, a moja ih je nena, pa onda majka, dočekivale. Neki su ostajali i po sedam dana, naprosto, bila je čast služiti musafire koji su obilazili turbe šejha Kaimije”. Uvaženi profesor Samir Beglerović, koji je posjetio turbe 2006. godine, opisujući dojmove zijareta, kaže : “S bismilom smo ušli prethodno izuvši obuću. Dočekala nas je jedna prostorija koja je služila, kao ona u Divičkome turbetu, za odmor putnika. Odijeljena je drvenom ogradom od susjedne prostorije u kojoj je smješten mezar Hasana Kaimi-babe. Pod turbeta prostrt je ćilimom i serdžadama. Na zidu druge prostorije, na suprotnome ulazu, nalaze se stalaže sa peškirima. U lijevome ćošku iste odaje nalaze se, kao u prozor uramljena, dva oružja iz osmanskoga vremena. Kako nam je turbetarka rekla, jedan čovjek se ponudio i obećao izraditi koplje poput onog koje se koristilo u osmansko doba. Primjerak toga koplja nalazio se u turbetu prije uništenja. Od stvari koje su tu bile prije agresije još nedostaje i veliki zeleni bajrak”. Danas se svake godine u Zvorniku pod pokroviteljstvom Muftijstva tuzlanskog i Medžlisa Islamske zajednice grada Zvornika održava kulturno-vjerska manifestacija „Dani Hasana Kaimije“.

Narodna predanja o Šejhu Hasanu Kaimiji

O Kaimijinoj popularnosti u narodu, pored velikog broja primjeraka njegovih djela, govore brojne legende i predaje koje su o njemu ispletene. Predanja u narodu se o Hasanu Kaimiji prenose još od njegova vremena. Neke od tih priča i legendi su toliko poznate u Sarajevu i Zvorniku, da se prenose skoro kao njegova zapisana biografija. Bio je miljenik običnog naroda, koji je uvijek držao stranu siromašnih i ugnjetavanih, pa je zbog toga bio često i u sukobu s vlastima. Prva legenda potiče iz Sarajeva : Kaimija je svoju kuću u Sarajevu pretvorio u tekiju i podigao i most na Miljacki koji je po njemu, zato što je šejh, prozvan Šejhanija, a kasnije ga je narod prozvao šejtanija. Kaimijin most je bio od drveta i vremenom je propao. Za vrijeme austrougarske vladavine, na mjestu tog mosta je izgrađen novi željezni most koji se danas naziva „Čobanija“: I druga legenda potiče iz Sarajeva : Na svom duhovnom putu Hasan Kaimija je proveo 40 dana u halvet odaji Hadži-Sinanove tekije. Halvet je duhovna vježba, a obavlja se uz odobrenje šejha koji određuje kako će se vršiti. Halvet znači osamljivanje u odvojenu prostoriju u koju ne smije ulaziti niko, osim do vrata i to samo  osoba koja donosi hranu dervišu. Halvet može trajati 3, 10 ili 40 dana, a provodi se po vrlo strogom režimu posta, obično pri kori suhog hljeba i vodi. Tvrdi se da je Hasan Kaimija proveo cijeli halvet budan. Treća legenda potiče iz Zvornika : Kaimija je došao u Zvornik desetak godina prije svoje smrti. Sve to vrijeme bio je imam Namazđah džamije u Zvorniku. Priča se da je Kaimija stanovao u Čukuri (mahala Fetija), do rata 1992. Bolnička ulica, i da je često odlazio na mjesto gdje mu je danas grob i turbe. Dan pred preseljenje na ahiret Kaimija je obavijestio svoje prijatelje da će umrijeti. Ujutro su ga našli prekrivrenog njegovom hrkom (derviškim ogrtačem).

                                                                          (Nastaviće se)