Selo uspomena

6

Piše: Jusuf Trbić

Kada je krajem 2014. godine objavljeno da je Novo Selo kod Bijeljine, kao graditeljsku cjelinu, Komisija za zaštitu spomenika kulture BiH uvrstila na listu ugroženih spomenika, pomislio sam da je ovo selo uspomena konačno dočekalo da pobjegne od zaborava. Tim prije što je još 1996. godine Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog naslijeđa iz Banje Luke registrovao crkvu u Novom Selu kao kulturno dobro. To je potvrdila i državna Komisija 2000. godine  (kad je i osnovana), koja je tu crkvu, pod rednim brojem 69, uvrstila na Privremenu listu nacionalnih spomenika.

Ali, kako to kod nas često biva, na tome se stalo, i nekadašnje bosansko privredno čudo ostalo je do danas bez dostojnog obilježja i bez obnove. Nema novaca – ta magična formula otklanja sve dileme, u društvu u kojem se novac nemilice baca na izbore, fotelje i vozila funkcionera, na administrativne zgrade i potrebe političara. Ipak, ima nešto neobično, lijepo i ohrabrujuće u cijeloj ovoj priči. Naime, pored svih patriota, nacionalnih dužebrižnika, samozvanih intelektualaca, važnih i još važnijih faca, potrebu da se očuva ovakvo kulturno dobro uočila je i iskazala – Islamska zajednica u Bijeljini. Inicijator je bio imam Samir efendija Camić, a Medžlis Islamske zajednice Bijeljine je 2003. godine uputio Komisiji za zaštitu spomenika kulture BiH dvije peticije. To je urodilo plodom, pa je Komisija odlučila da se, osim crkve, kao kulturno dobro registruje cijelo naselje, odnosno ambijentalna cjelina glavne ulice, šora i autentičnih stambenih objekata, koji su izgrađeni do Drugog svjetskog rata. A za to je bilo dovoljno razloga. Jer, Novo Selo je, osim kao izuzetno uspješan privredni i poljoprivredni kolektiv i dotle neviđena funkcionalna cjelina, u kojoj su svaki čovjek i svaka porodica imali svoju ulogu, bilo, za to doba, neobično dobro uređena graditeljska cjelina. Selo je bilo ušoreno, sagrađeno planski, sa širokim ulicama koje se sijeku pod pravim uglom, a sve kuće su bile okrenute ulici, skladnih proporcija, tako da ni jedna od njih nije odskakala veličinom ili formom. Selo je bilo tako komponovano, da je, na relativno malom prostoru, omogućavalo stanovanje velikom broju ljudi, a da nikome nije bilo tijesno. Stanovnike, njemačke doseljenike, zvali su dunavskim Švabama ili podunavskim Nijemcima. Oni su se krajem 18. vijeka počeli doseljavati iz njemačke pokrajine Baden-Virtemberg, najrpije u Srem, Banat i Bačku, a kad je Austro-Ugarska anektirala Bosnu, počeli su stizati i u naše krajeve. Sa sobom su donijeli mnoga znanja i vještine, red, rad i disciplinu, ali i obrazovanje neobično za naše ljude u to vrijeme. Zahvaljujući svemu tome, oni su svoje selo Franc Josefsfeld ( kasnije nazvano Novo Selo) organizovali i razvijali kao zajednicu neobično uspješnu i homogenu, što je moglo poslužiti kao primjer svima ostalima. Pored niza industrijskih i zanatskih  postrojenja, imali su sve tada najmodernije poljoprivredne mašine, ali i telefonsku govornicu, električnu centralu, školu, amatersko pozorište, fudbalski klub, orkestar i pjevačko i diletantsko ( glumačko) društvo, biblioteku i čitaonicu, pa čak i dječiji vrtić. Prema popisu iz 1931. godine, od ukupno 1.487 stanovnika, i malih i velikih, bilo je čak pedeset i dvoje zanatlija, većina njih sa po nekoliko radnika. Selo je imalo izuzetno visok životni standard i sve je savršeno funkcionisalo. Zbog svega toga, tu je bilo sjedište evangelističke župne zajednice, sa filijalama u Branjevu, Dugopolju i Brčkom.

Prije rata protiv Bosne više puta sam u Semberskih novinama protestovao zbog toga što je evangelistička crkva u Novom Selu pretvorena u magacin za pšenicu, što je, kako sam pisao, bila neviđena civilizacijska sramota, zabilježena u to doba samo u Albaniji Envera Hodže. Uzalud. Niko se nije ni okrenuo, ni među zaposlenima u Poljoprivrednom dobru “Semberija”, ni među političarima. A ako tada nije bilo reakcija, nije čudo što ih nema danas, u ovoj poplavi prostakluka i površnosti. U Bijeljini dotrajava i ruši se sve što je preostalo iz prošlih vremena, davno je otišla u zaborav Stara čaršija, a već godinama nestaje nekadašnja graditeljska cjelina u Titovoj ( danas Karađorđevoj) ulici, propadaju Vanekov mlin i kuća Mage Živanović, nestaju lijepe jevrejske kuće u centru grada, i vjetrovi zaborava odnose sve staro, vrijedno i  dobro što je još ostalo pod ovim dubokim nebom bosanskim.

Nama ostaje da makar zapišemo i sačuvamo sjećanja za neke buduće ljude, koji će možda biti bolji i pametniji od nas.