Piše: Jusuf Trbić
Kao da je juče bilo. A prošla je 31. godina od onog 1. aprila 1992. godine, koji nam je okrenuo živote naopako. Više od tri decenije mi iznova prebrojavamo mrtve i pitamo se kako je to moglo da se dogodi. A sve je mnogo jednostavnije nego što se nama tada činilo. Velikosrpska ideologija već više od dva vijeka ne prestaje da sanja o pripajanju polovine Bosne “državi za sve Srbe”, i od tog cilja ni danas ne odustaje. Kad je počeo Drugi svjetski rat, učinilo se da je došlo vrijeme da se ti planovi ostvare, pa su četnici Draže Mihajlovića nožem i metkom krenuli da kroje novu srpsku državu. O genocidu nad muslimanima u tom ratu pisali su istaknuti istoričari Vladimir Dedijer, Antun Miletić, Vladimir Žejavić i drugi. Ali, pobjedonosni narodnooslobodilački rat pod Titovim vođstvom uništio je snage koje su mislile da će saradnjom sa fašistima i masovnim zločinima ostvariti svoje ciljeve.
Na žalost, četnički scenario se ponovio prije tri decenije. Na isti način, istim sredstvima, s istim namjerama, samo sad ojačan JNA, trećom armijom u Evropi, pretvorenom u srpsku vojsku, i čitavim jugoslovenskim bezbjednosnim, obavještajnim, propagandnim, finansijskim, diplomatskim i odbrambenim sistemom. Računica je bila jasna: mora se stvoriti etnički čista srpska jedinica na većem dijelu teritorije BiH, kao prvi korak ujedinjenju “svih srspkih etničkih prostora”, kako je govorio Milošević. Zbog toga i sramna rehabilitacija četničkih zločinaca, koja bi svuda u svijetu bila neshvatljiva. Trebalo je opravdati sve što su četnici činili, jer to onda opravdava i ono što su činili beogradski režim i njegovi saveznici u ratu protiv Bosne. Propaganda je bila toliko jaka i svestrana, da u Srbiji devedesetih nije bilo više od šake onih koji su se protivili agresiji na komšije. Svi ostali su bili za. Kao što su i danas.
I sve se nastavlja. Slave se zločini i zločinci, i nigdje ni trunke kajanja ni izvinjenja, nigdje ni pomisli na suočavanje sa istinom, nigdje ljudske solidarnosti. Zarobljeno pravosuđe ne može i ne smije da sudi, pa se tako vode procesi protiv onih koji su branili Sarajevo ili Bihać, a nema ni jedne optužnice protiv onih koji su te gradove napadali i ubijali. I u Bijeljini već 21. godinu čekamo suđenja za aprilske događaje 1992. godine, a rijetki pokušaji, poput slučaja ubistva oca i tri brata Delića ili suđenja za logor smrti u Batkoviću, završavani su oslobađajućim presudama, što graniči sa zdravim razumom. U Bijeljini i danas uporno obilježavaju nekakav Dan odbrane i oslobođenja grada, što je morbidno. Masovne zločine nad bespomoćnim civilima, u gradu koji niko nije napadao i u kojem nikakvih sukoba, čak ni kamenjem, nije bilo – to može izmisliti samo zločinački um koji vjeruje da će sto puta ponovljena laž na kraju postati istina.
Prisjetimo se.
Bijeljina je bila generalna proba agresije na Bosnu, krvavi teatar čiji su režiseri komandovali iz Beograda, a domaći rodoljubi su bili oduševljeni izvođači radova. Do 1. aprila 1992. godine izvršena je detaljna priprema. U Bijeljini je još u septembru prethodne, 1992. godine, formirana Srpska autonomna oblast, kao “sastavni dio SR Jugoslavije” to jest Srbije, uslijedio je zatim “referendum srpskog naroda, jedinstven u novijoj istoriji Evrope, pa proglašenje Republike Srpske na teritorijama na kojima Srbi, uglavnom, nisu bili u većini, uskoro nakon toga proglašen je i Ustav te paradržavne tvorevine i sve je bilo završeno do 1. marta i državnog, legalnog i od svijeta prihvaćenog referenduma o nezavisnosti BiH. Očekivao se prijem BiH u Organizaciju ujedinjenih nacija, i zato je odabran 1. april, kao početak agresije na BiH, da bi se zločinima udario pečat na secesiju. U Bijeljinu je stigla specijalna jedinica Državne bezbjednosti Srbije, na čelu sa kriminalcem Željkom Ražnjatovićem Arkanom, koji se već “proslavio” u Hrvatskoj. Krvavi teatar u Bijeljini pripreman je mjesecima prije toga, što je, u mom prisustvu, potvrdio i komandant tadašnjeg Kriznog štaba SDS-a Ljubiša Savić Mauzer u telefonskom razgovoru s Biljanom Plavšić. Mauzer je mislio da ja neću preživjeti tu noć, pa neću moći da pričam o tome. Ali, svaki Bijeljinac je znao da su Bošnjaci masovno istjerani s posla, da su mobilisani i rezervni sastav JNA i policije, i Teritorijalna odbrana, i krizni štabovi po selima, da su Srbi, pogotovo po selima, naoružani do zuba, da su brojne jedinice JNA stigle iz Hrvatske i Slovenije na ovaj teren, i da je sve odavno bilo spremno za veliki zločin. Mnoge je, sve do tada, zbunjivala činjenica da su Srbi manjina na nekim od ključnih područja te planirane velike države, na primjer u Posavini, gdje ih je bilo samo 20 posto, a da bi u Velikoj Srbiji, kako je zamišljena, živjelo jedva preko 50 posto Srba, pa su mislili da je stvaranje Republike Srpske ipak samo politički potez. Masovni zločin u Bijeljini pokazao je koliko su se prevarili. Jer, etničko čišćenje, podstaknuto ubijanjem, zlostavljanjem, logorima, progonima, planskim silovanjima, prisilnim radom, rušenjem bogomolja, brisanjem istorije i mučenjima svih vrsta, bilo je jedina racionalna opcija, jedini način da se takva država stvori. Pečat na taj plan bila je odluka Skupštine srpskog naroda u Banjoj Luci od 12. maja te 1992. godine, Odluka o šest strateških ciljeva. Prvi i najvažniji od tih ciljeva bio je: razdvajanje naroda. Kako razdvojiti narode u BiH, kad je u svakoj od preko stotinu opština živjelo miješano stanovništvo? A na toj istoj sjednici donijeta je i tajna odluka da na prostoru RS-a može ostati do 5 posto nesrpskog stanovništva. Niko od poslanika nije pitao kako je to moguće učiniti. Svi su već znali kako. Bijeljina je pokazala kako.
Ujutro 1. aprila Arkanova jedinica je ušla u grad i počela ubijanje civila. S arkanovcima su hodali domaći rodoljubi, koji su pokazivali prstom koga treba, a koga ne treba. Nepoznati ljudi u novim uniformmama i s crnim kapama na glavama, naoružani do zuba, počeli su odvoditi ljude s ulica i upadati u kuće. Pucali su na sve. Iza njih su ostajali mrtvi nedužni ljudi, žene, djeca. Nakon te krvave orgije Krizni štab SDS-a objavio je spisak ubijenih, sa 40 imena, i na tom spisku bili su samo civili. Ni jednog jedinog čovjeka koji je ubijen u uniformi i s oružjem u ruci. Štaviše, ni jedan takav nije ni ranjen, ni zarobljen, ni snimljen, ni jedan nije ni viđen, i do dana današnjeg nije iznijeto ni jedno jedino ime nekog Bošnjaka, Hrvata ili Albanca koji je makar kamenom gađao srpske vojnike. Ni jedno jedino. Do danas samozvani “oslobodioci” grada papagajski biflaju jednu te istu, napamet naučenu priču, kako su oni, eto, branili grad od nekakvih muslimanskih ekstremista (srpskih esktremista nije bilo), smijući se nad bolom tolikih porodica zbog ubijenih nevinih ljudi. Branili su grad od starih žena, od djece, od onih koji nisu ni znali šta ih je snašlo i nisu imali ni najmanju šansu da se odbrane.
Mnogo puta postavio sam pitanje onima koji se hvale zločinima: ako ste tada odbranili grad od nekih nevidljivih neprijatelja, zašto se nastavili da ga oslobađate, na isti način, još četiri godine, ubijajući, progoneći, pljačkajući, tjerajući u logor i na Majevicu? Pitao sam: da li ste grad branili zločinima nad djecom Sarajlića, Sejmenovića i Malagića ili mrtvim tijelima brata i sestre Kemala i Kemale Isić od dvije i četiri godine? Da li ste to činili tjerajući preplašene ljude na prisilni rad, silujući i otimajući tuđe? Da li ste to činili rušeći sve džamije, sve do jedne, i uklanjajući svaki njihov trag, čak i u katastarskim knjigama? Sljedbenici zločina nikad se nisu ni osvrnuli na takva pitanja. Nastavili su da gaze po našim životima, po našim sjećanjima, po našem bolu, po našim suzama. Ali, ako oni uporno iznose laži ili neće ni da govore o tome, mi ne smijemo prestati, nikad, jer to je jedini način da laž ne pobijedi, jedini način da sačuvamo dostojanstveno sjećanje na naše žrtve.
Drugog nema.
(Sutra: Laž o borbama u Bijeljini)