Piše: Saud Grabčanović
Derviš ili revolucionar
Sramotno i politički obojeno ubistvo nevinog šejha Hamze Balija Bošnjaka carigradska ulema je pokušavala opravdati svojim „šupljim“ i neubjedljivim komparacijama. Tako sešejh-ul-islam Ebu Suud, u fetvi kojom osuđuje Hamzu na smrt, pozivao na fetvu izdanu protiv Ismaila Mašukija koji je, kako smo ranije spomenuli, bio šejh Husamuddina Ankarevija, učitelja Hamze Balija: “Na osnovu fetve mog učitelja, uglednog, pokojnog Ibni Kemala, osuđen je i pogubljen Ismail Mašuki. Šerijatska odluka protiv Ismaila zasnovana je na tome pošto je utvrđeno da je on zindik i mulhid (heretik). Prema tome, kako je u tome redu i šejh Hamza, i on je zindik, pa je njegovo pogubljenje u skladu sa šerijatskim propisima.“ Zbog velikog broja Hamzinih pristalica u običnom narodu kao i među janjičarima u Istanbulu, Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović je u dogovoru sa sultanom Selimom II naredio njegovo tajno pogubljenje. Studija Edina Urjana Kukavice o hamzevijama u Bosni i Hamzi Baliju, u kojoj su navedeni brojni autentični izvori, baca pravo svjetlo na ovo pogubljenje. Naime, diplomatski predstavnici drugih carstava i država, koji su u to vrijeme boravili u Istanbulu, navode kako je razlog tajnog ubistva Hamze Balija to što se na atmejdanu, na kojem je trebala biti izvršena javna kazna kamenovanja, okupio ogroman broj ljudi i Hamzinih pristalica u namjeri oslobođenja šejha Hamze i njegovih 40 najbližih derviša, osuđenih zajedno s njim. Stoga je Veliki vezir Mehmed‑paša Sokolović odlučio Hamzu Balija ubiti u tajnosti, bojeći se moguće pobune. Prema jednom izvještaju iz tog vremena, Mehmed-paša Sokolović naredio je tajno ubistvo nakon što je vidio da se na atmejdanu okupio i znatan broj pripadnika elitnih odreda osmanske vojske –janjičara. Šejh Hamza Bali pogubljen je na Tahtakaleu, ispod Deveoglua, pozadi Sulejmanije džamije u Istanbulu tačno 6. juna 1573.godine (980. hdž. god.). Nakon smaknuća ubice su bile potplaćene da bace Hamzino tijelo u more. Međutim, njegovo tijelo je bilo odneseno u harem Seyyid Nizam, gdje je najprije bilo tajno ukopano. Postoji predanje da su nakon Hamzinog pogubljenja derviši hamzevije potplatili dželate te da su im oni predali njegovo tijelo koje su oni tajno ukopali na toj lokaciji. Poslije pedeset godina Hamzino tijelo je preneseno na današnju lokaciju u mezaristanu na Silivri Kapiji u Istanbulu, gdje mu je podignuto turbe, dok su na prvobitnoj lokaciji njegovog groba podignuti hamzevijski nišani bez obilježja. Turbe šejha Hamze Balija na Silivri Kapiji 1864. godine podigao je Mehmed Ali-paša Rizvanbegović (1849–1901.), sin Ali-paše Stočevića Rizvanbegovića. Natpisi na turbetu postavljeni su prilikom posljednje restauracije 1996. godine koju je pokrenuo Ćazim Hadžimejlić. Poslije ubistva Orlovića, Mehmed-paša je krenuo da se obračuna i sa njegovim pristalicama u Bosni. U pogromu koji je uslijedio ubijeno je nekoliko hiljada hamzevija, najviše u okolini Tuzle.
U istoriji svog tesavvufa Bosna ima dva Pira, osnivača tarikata. Prvi je Hamza Bali Orlović Bošnjak, po kome je hamzevijski tarikat dobio ime, a drugi je šejh Husein Baba Zukić – Bosnić, osnivač huseini kola u nakšibendijskom tarikatu, koji je djelovao u središnjoj Bosni, a nauk je sticao u svim tadašnjim glavnim centrima tesavvufa: Konji, Bagdadu, Basri, Samarkandu, Buhari i u Kasri Arifanu, u tekiji osnivača nakšibendijskog tarikata Behauddina Nakšibenda. Husein Baba Zukić duhovni je čuvar prostora Bosne i Balkana, a njegovo turbe nalazi se u Vukeljićima nadomak Fojnice. Podlo ubistvo šejha Hamze Balija može se uporediti s ubistvom šejha Mensura al-Haladža (858–922.), perzijskog mistika i pjesnika, koji je pogubljen u Bagdadu 922. godine zbog optužbi za herezu. U stvari je pravi razlog njegovog smaknuća bio politički. Od strane tadašnjeg halife i vladajućih krugova bio je prepoznat kao velika opasnost za njihovu vlast zbog okupljanja brojnih sljedbenika i njegovog velikog uticaja na široke narodne mase. Slično nešto se desilo i u slučaju našeg Hamze Balija, pa bismo danas nesretnog šejha Hamzu Balija Orlovića mogli nazvati i balkanskim, odnosno bošnjačkim Haladžem.
(Nastaviće se)