Piše: Jusuf Trbić

Kako god se pogleda, najbolje je biti lud. Ludi ljudi, ludo vrijeme, još luđa politika, sve je okrenuto na glavu, pamet nikad nije bila jeftinija. Kad za nekoga kažu da se pravi pametan, to je najgora optužba. Ko hoće da bude pametan, taj je totalno nenormalan i nema mu spasa. Jer neće da bude kao ostali u stadu, a ima li šta gore od toga?

“Idemo, dakle, poludjeti, svako opiranje je besmisleno,” kaže Marko Tomaš. “Ne vrijedi više pitati: tko je ovdje lud!? Svi smo odlijepili načisto. Ali ima i tu jedna caka. Jedino što je ostalo isto u odnosu na svijet prije pandemije jeste činjenica da je društveno prihvatljivo samo jedno – kolektivno ludilo”.  Dakle, i kad pristaješ da budeš lud, moraš ličiti na ostale, moraš biti dio kolektivnog ludila, a nikako sam za sebe. Idealan štof za ludačko odijelo kod nas je nacionalizam. Danilo Kiš je davno pisao da je nacionalizam paranoja, a oni koji su preživjeli devedesete i svjedoče današnjem masovnom balkanskom ludilu, znaju o čemu se radi. Nacionalistička ideologija, poput isključive religijske dogme, do te mjere preparira um, da se potpuno izgubi razlika između crnog i bijelog, između svjetlosti i mraka, istine i laži, iluzije i stvarnosti, morala i nemorala. Mnogo puta smo se pitali kako je moguće da razumni, obrazovani ljudi prihvataju bez pogovora kriminal koji se prodaje kao patriotizam, užasne zločine kao bogougodna djela, najočiglednije laži kao istine za koje vrijedi umirati i ubijati, lopovluk kao moralni uzor, kako pristaju da ih svakodnevno varaju, pljačkaju i guraju u bijedu politički prevaranti, a oni to znaju i svaki put ponovo glasaju za njih i spremni su da ih brane u svakoj prilici. Religija nacionalizma, možemo je tako nazvati, toliko oduzme pamet, da narodi kolektivno polude, kao u nacističkoj Njemačkoj, pa oduševljeno slave najmonstruoznije ideje i najveće zločine kao vrhunac vrline i način ostvarenja pravednosti. Kad prihvatimo da su ubijanje djece, spaljivanje živih ljudi, bacanje u jame ili masovna silovanja opravdan, herojski poduhvat kojim se brani čitav narod, kad glorifikujemo naša, a osuđujemo ista takva njihova zlodjela, došli smo do ludačkog zida pred kojim pada svaka normalnost.

Današnje stanje u Bosni slika je masovnog ludila iz kojeg, kako se čini, nema izlaza. Etnokratija, koju je ozakonio Dejtonski sporazum (na zahtjev tadašnjih naših poglavica) postala je, tokom godina, sigurna oaza za naše nove plemenske poglavice, koje, iz sigurnosti svojih udobnih fotelja, diriguju epohalnim procesom proizvodnje sopstvenih naroda, kao amorfnih, poslušnih i nerazumnih gomila. A da bi ih držali na uzdi, neophodno je stalno obnavljanje ratnog stanja i dirigovanog haosa, jer mir obezbjeđuje slobodu, prosperitet, vladavinu prava i ostvarivanje normalnih ljudskih želja, mir omogućava građanima da postavljaju pitanja svojim liderima i da traže njihovu odgovornost, a rat nameće odricanje od reda, razuma i ljudskih prava, što uvijek donosi korist onima koji vladaju. Zbog toga, kaže Giorgio Agamben, naši vladari nameću psihologiju rata, koja im obezbjeđuje stalno održavanje vanrednog stanja, tvrdeći da samo rat proizvodi istoriju, dok je mir nepoželjno stanje bez istorije. Zbog toga je i nastojanje da se suzbije pandemija koronavirusa proglašeno ratom protiv virusa, ratom koji je zasjenio sva druga pitanja.

Možemo li zamisliti mir u Bosni? Obični mir kakav ima skoro cijela Evropa donio bi vlasnicima naših naroda nerješive probleme – odgovornost pred zakonima, ograničavanje samovolje, redukciju korupcijske hobotnice, obavezu davanja odgovora na sva pitanja, zalaganje za opšte, a ne samo svoje i partijske interese, donio bi brigu za obrazovanje, za kulturu, za male ljude, za interese svih građana, za budućnost djece. Ovako, u sistemu etabliranog ludila u kojem itekako ima sistema, liderima odgovara masovno iseljavanje mladih, školovanih ljudi, odgovara im sve dublja duhovna i materijalna bijeda, besperspektivnost, vladavina gluposti, nesposobnost vlasti, podjele na svim nivoima, pljačka javnih dobara, ubijanje morala, odgovara im primitivizam, neodgovornost, propadanje svega i svačega, jer oni su biljke koje cvjetaju samo na takvom đubrištu.

Današnja slika bosanskih plemena liči na jednu istinitu priču iz druge polovine prošlog vijeka. Istraživači su u džunglama Amazona otkrili plemena koja nikad do tad nisu vidjela bijelce. Ispitujući njhov život, navike i običaje, pitali su ih, pored ostalog, šta je za njih dobro, a šta loše. Odgovor je bio: „Loše je kad nas oni iz drugog plemena napadnu, pa nas ubijaju, otmu našu hranu, odvedu žene. Dobro je kad mi to radimo njima.“ Eto slike današnjeg bosanskog društva.

Ali, kako bi izgledala Bosna bez prijetnje ratom i sukobima, koja drži naše urođenike strogo podijeljene po plemenima, pokorne svojim poglavicama i lišene pameti? U tom, za nas nezamislivom društvu, neko bi zaglavio debele robije zbog trovanja bolesnika industrijskim kiseonikom, zbog pljačkanja državnih preduzeća i silne korupcije, zbog nepotizma, nesposobnosti ili neispunjavanja obećanja datih glasačima, zbog namjernog upropaštavanja tužbi za genocid, zbog arčenja državne imovine i partijskog kriminala, zbog javnog laganja i plaćenih diploma, zbog svake marke koja zaluta u privatni džep, zbog jedne riječi u javnom prostoru…Pa, zbog čega bi onda naši političari željeli da se ovo stanje promijeni, kad su sad u prilici da rade sve što požele, a da ni za šta ne odgovaraju, da jame milione, a da im niko ne zamjeri, da počine bilo kakvu svinjariju, a da tužilaštva ne smiju da ih tuže? Kod nas vatrene riječi političara začas zasjene sve smrti od virusa, poskupljenja, tegobe svakidašnjeg života, bježanje mladih iz zemlje, propast ekonomije i kulture, potpuno urušavanje morala, negiranje osnovnih ljudskih prava i svakog ljudskog dostojanstva. Zato je Balkan idealno mjesto za svakoga ko hoće da poludi.

A zašto građani, koji sve to znaju, ne zahtijevaju da se stanje promijeni, ili bar na izborima to pokušaju izglasati? Eh, zašto…Zato što je tako lijepo biti lud, da tome malo ko može da odoli. Lijepo je biti oslobođen potrebe za razmišljanjem, lijepo je biti u stadu koje slijedi čobana, lijepo je pobjeći od sopstvene odgovornosti za bilo šta, pa otpuživati one koji žele nešto učiniti, lijepo je zatvoriti se u kulu nacionalizma, pa otuživati one druge za sve što se događa, lijepo je živjeti u ružičastom  svijetu kojekakvih zadruga, grand parada, mahalskih fejsbuk-sijela i turskih serija, u svijetu u kojem su svjetske zavjere protiv vakcina važnije od čitavog našeg jada i belaja i svih naših ukradenih i upropaštenih života…  Lijepo, sve do trenutka kad svima nama ta naša pasivnost i ludost ne puknu po leđima.

A čini se da nam je upravo to pred vratima. Zvona za uzbunu zvone, hoćemo li ih konačno čuti?