Piše: Jusuf Trbić

Naslov ovog teksta mogao bi biti i ovakav : uspon i pad škola i obrazovanja kod nas. Ili : nekad je vladala pamet, a sad je pamet na raspustu. Ili možda ovakav : obrazovanje – ludom radovanje. U svakom slučaju, moramo konstatovati da se naše školstvo u prošlosti podizalo dugo i mukotrpno, uz punu svijest svekolikog građanstva o važnosti školovanja i obrazovanja za sve ljude, za čitavo društvo. U vrijeme kad je bilo reda u državi i reda u glavama, učenje je bilo mukotrpan posao, škole, pogotovo visoke i važne, završavali su samo najpametniji i najuporniji, znalo se gdje kakva škola može da bude i kakve stručnjake daje, a školovani ljudi su bili uvažavani više od svih ostalih. A onda su došli krvavi ratovi devedesetih godina prošlog vijeka, srušen je stari sistem, a nije izgrađen novi, fukara je isplivala na površinu i okrenula na glavu sve vrijednosti, pa su školovanje i znanje postali jeftina i masovna potrošna roba. Nekad je država omogućavala školovanje svima koji to žele, ali je učenje bilo teško, pa ko završi fakultet u Beogradu ili Zagrebu, taj zna znanje. Sama činjenica da smo fakulttete imali samo u velikim gradovima davala je poseban značaj školovanju. Ali, ni niže škole, osnovne i srednje, nisu zaostajale, bio je to ustaljen sistem koji je savršeno funkcionisao. A onda je došla demokratija, vlast su prigrabili bivši ponavljači, i školstvo je postalo krpa za pranje propalih ljudi i njihovih biografija. Danas, dvije decenije nakon rata,  svaki gradić ima univerzitete i fakultete, privatni fakulteti štancaju diplome po narudžbi, koliko ko plati ( a mušterija je uvijek u pravu, što neko reče),  oni koji školu nikad nisu mogli završiti postali su preko noći magistri i doktori, bez  ijedne napisane knjige, a najgori među njima ubacili su se, preko veze, na mjesta profesora, pa uče đake i studente onome što ni sami nisu nikad stigli naučiti. Bizarno zvuči podatak da Bijeljina danas, 2015. godine, ima pet univerziteta (plus jedan koledž), a da Pariz ima dva. Da Bijeljina ima ravno deset fakulteta ekonomskog smjera i isto toliko pravnog. Svuda se otvoreno trguje diplomama, pa na internetu možete naći oglase raznih privatnih škola i fakulteta o kupovini svake moguće diplome. A isto tako i oglase kojima maheri nude da vam, uz određenu novčanu naknadu, urade maturski, diplomski, seminarski, magistarski ili doktorski rad, kakav god želite. Sve je postalo trgovina, pa oni koji mogu platiti – kupuju. Tako da teško možete naći političara ili biznismena koji nije naprasno, makar u poznim godinama, završio fakultet, magistrirao, doktorirao. A čestitu rečenicu ne znaju napisati.

Tako se naš sistem školstva, nakon dugih deceniija uspona i stabilizovanja, srozao na najniže moguće grane. Ali, nekad je bilo drugačije.

 

                                                Prve škole

 

      Semberija se ne može pohvaliti dugom tradicijom školstva, kao neke druge evropske zemlje. Ali, da se učilo –učilo se. Već početkom XIX vijeka postojala je škola u manastiru Tavna, prva škola u semberskom kraju, koju su pohađali učenici iz cijelog kraja, pa i Srbije. Predavači su bili manastirski kaluđeri, a đaci su se spremali za niža sveštenička zvanja, što znači da je to bila neka vrsta niže bogoslovije. Tako je bilo sve do 1860. godine, kad je otvorena bogoslovija u Beogradu, pa su srpska djeca išla tamo na školovanje. Zato je iguman Josif Popović osnovao u Tavni novu školu, u kojoj je prvi učitelj – svetovnjak bio Petar Lazarević. Burna vremena, ustanci i sukobi doveli su do zatvaranja ove škole u periodu od 1875 – 1878. godine, ali je rad kasnije nastavljen.

Inače, od 1839. godine, kad je objavljen Hatišerif od Gilhane, koji je uveo temeljite reforme u Tursko carstvo, i Srbi su, kao i ostali nemuslimanski narodi, dobili značajne političke i vjerske ustupke, pa su tako dobili i dozvolu da otvore prvu srpsku osnovnu školu u Bijeljini. Ona je počela s radom 1838. godine, mada neki smatraju da je otvorena ranije. U svakom slučaju, sigurno je da je nova zgrada škole podignuta 1850. godine. Prema sačuvanim podacima, ta je škola 1865. godine imala 40 učenika u prvom razredu, 25 u drugom i 20 u trećem. Vremena su bila siromašna, pa su đaci oskudijevali u svemu, a naročito u knjigama, koje su bile skupe i teško su se nabavljale. Zbog toga je srpskoj vladi u Beogradu upućena molba da im obezbijedi potrebne knjige, što je vlada i učinila. Pismo upućeno Ministarstvu propsvete Kneževine Srbije najstariji je pisani podatak o ovoj školi, a potpisali su ga “nastojatelj crkve i škole Dimitrije Marković i učitelj beljinske škole Nikola Jeftić”. Iste godine učinjeno je još nešto značajno. Naime, zvornički vladika je donio naredbu da svi učitelji na području Eparhije zvorničko-tuzlanske moraju položiti stručni ispit, da bi se obezbijedio potreban kvalitet nastave. Nešto kasnije vratili su se Semberci koji su završili učiteljske škole ( preparandije) u drugim gradovima : Stevo Nikolić, Stevo Todorović, Mehmed Mehmedović, Marko I. Marković i drugi. Semberiji je nedostajalo pismenih ljudi, pa su tadašnji učitelji bili dobro plaćeni. Kad se 1868. godine vratio Ilija Mladenović, koji je, kako se govorilo, prije toga bio “raznosač novina po varoši beogradskoj”, i zaposlio se kao učitelj, imao je, po navodima Slobodana Petrovića, solidnu platu od 6.400 kruna, i još 450 kruna za stanarinu. U vrijeme kad je podignuta prva škola, Bijeljina je imala nešto preko 6 hiljada stanovnika.

Kako je zabilježio Mustafa Grabčanović, u ljetopisima – salnamama Bosanskog vilajeta upisano je da je u srpskim osnovnim školama u Bijeljinskom kadiluku bilo učenika, po godinama : u 1867/8. – 155 muških i 11 ženskih u četiri škole, u narednoj godini 165 muških i 9 ženskih, pa onda u pet škola 160 muških i 8 ženskih učenika, zatim u školskoj 1870/71. godini isti broj učenika,  godinu dana kasnije broj škola se povećao na sedam, a učenika je bilo 315 muških i 20 ženskih, u 1872/73. godini u osam škola je bilo 361 muških i 27 ženskih učenika, a godinu kasnije u devet škola 244 učenika i 12 učenica. U selima su osnovne škole otvorene : u Brocu 1834. godine, pa godinu kasnije u Janji, 1853. u Gornjem Dragaljevcu, sljedeće 1854. u Dvorovima, a 1860. godine u Zagonima, a u vrijeme turske vladavine postojale su i srpske osnovne škole u Zabrđu, Magnojeviću i Crnjelovu. U to vrijeme radile su i škole u manastiru Tavna ( po novom programu) od 1860-te, i u Gornjoj Trnovi, od 1873. godine.

Prva srpska škola u Bijeljini radila je u zgradi koja se nalazila na crkvenoj zemlji, a bila je  izgrađena u bondruk, to jest od pletera ćerpiča, s drvenom japijom. Bila je to prizemna kuća s nekoliko učionica, a krov je bio pokriven šindrom ( daskom), što je bilo uobičajeno za to vrijeme. Tu je službovao i pjesnik Jovan Dučić. Ta stara zgrada postojala je do 1902. godine, kad je Srpska pravoslavna crkvena opština izgradila novu, u kojoj se i danas nalazi škola, nekad “Radojka Lakić”, a sad “Sveti Sava”, preko puta stare crkve. Školi je zabranjen rad 1914. godine, nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, ali je obnovljen odmah nakon završetka rata.

U isto vrijeme, muslimansko stanovništvo je imalo više sibjan-mekteba, to su bile niže vjerske škole, koje su pohađala i muška i ženska djeca, a u Janji i Bijeljini ( od 1877. godine) radile su medrese, srednje vjerske škole, koje su imale veliki uticaj. U Bijeljini je 1873. godine otvorena Ruždija, reformisana muslimanska škola svjetovnog karaktera, koja je, kao i medresa, radila sve do kraja Prvog svjetskog rata. Za razliku od njih, sibjan-mektebi su se održali skoro do početka Drugog svjetskog rata.

Svoju osnovnu školu – Meldar, imali su i bijeljinski Jevreji, ali su tu školu pohađala samo muška djeca. Škola je otvorena 1867. godine i imala je, na početku, samo 16 učenika.

Za vrijeme austrougarske okupacije u Novom Selu je radila osnovna škola za djejcu njemačkih doseljenika. Osnovana je 1885. godine, a učilo se isključivo na njemačkom jeziku. Nešto kasnije, 1900. godine, počela je s radom j osnovna škola za mađarsku djecu, koja se ubrzo preselila u novu i modernu zgradu na sprat u Janjica čaršiji, u centru grada. Ta je zgrada stradala u bombardovanju u Drugom svjetskom ratu.

Od osnovnih škola treba pomenuti i Dječačku osnovnu školu ( 1918.) i Djevojačku osnovnu školu ( 1919.), četvororazredne osnovne škole koje su radile sve do kraja Drugog svjetskog rata i formiranja osmogodišnjih škola.

 

( nastaviće se)