Piše: Jusuf Trbić
SPOMENIK RAZDORA
Na posljednjim lokalnim izborima u Bijeljini i Banjoj Luci za gradonačelnike su izabrani mladi ljudi i mnogi su to pozdravili, jer se od mladih očekuje da iskorače iz našeg mračnog nacionalizma i najzad počnu provoditi normalnu politiku, u interesu svih građana. Umjesto toga doživjeli smo veliko iznenađenje: najprije je Draško Stanivuković iskazao svoje četničko opredjeljenje i najavio podizanje spomenika srpskim borcima u centru Banje Luke, kao da nema ništa važnije od toga u ovoj našoj katastrofalnoj ekonomskoj i društvenoj situaciji, a onda je novi gradonačelnik Bijeljine Ljubiša Petrović otišao korak unazad, pa podnio prvu svoju zvaničnu inicijativu – da se podigne spomenik Draži Mihajloviću, kao i spomenik poginulim i nestalim srpskim borcima, mada na glavnom gradskom trgu već postoji takav veliki spomenik. Ničega pametnijeg se nije dosjetio mladi gradonačelnik u ovom vremenu u kojem narod nema šta da jede, ljudi masovno ostaju bez posla, oni u najboljim godinama u sve većem broju odlaze, a pandemija ubija i ovo malo nade što je još preostalo. Dok sav normalan svijet ide u budućnost, Bijeljina se vraća u najmračniju prošlost, u fašizam, pokolje i smrt. Veličanje fašista je danas nezamislivo u bilo kojoj drugoj državi, od Amerike do Rusije, ali ovdje je to službeni narativ nacionalističke politike. Prepravljanje prošlosti i rehabilitacija zločinaca postali su opšte mjesto novih ideoloških modela, što, dakako ima i svoje praktične razloge. U slučaju Draže Mihajlovića sve je jasno: ono što su radili Milošević i Karadžić u Bosni direktni je nastavak četničke prakse iz Drugog svjetskog rata, pa ako Draža nije kriv, već je heroj, onda su heroji i svi oni koji su vodili krvavi rat protiv Bosne. Onda su herojstva i masovni zločini nad civilima, i etničko čišćenje, herojstva su planska silovanja, i koncentracioni logori, i progoni, i rušenje bogomolja, onda je herojstvo i prvi sudski dokazani genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Pa svemu tome treba podići prigodne spomenike.
O ulozi četnika Draže Mihajlovića ne treba trošiti riječi, o tome je sve rekla zvanična istoriografija, kao i ratni dokumenti iz domaćih, njemačkih, italijanskih i savezničkih izvora, koji govore i o zajedničkim dejstvima njemačkih snaga, zajedno sa ustašama i četnicima, u mnogim bitkama protiv partizana, na primjer na Neretvi i Sutjesci. S druge strane, čak ni najveći poštovaoci četništva ne mogu navesti ni jednu jedinu bitku koju su četnici vodili s Nijemcima ili sa ustašama, jer ih, praktično, nije bilo. Svako od njih može jednostavno naći na internetu stotine zajedničkih fotografija četnika i njihovih komandanata s Nijemcima i ustašama, a može se lako informisati i o tome da se čak i kralj Petar 12. septembra 1944. godine službeno odrekao svoje Kraljevske vojske u otadžbini, kako su se četnici zvanično zvali, i zatražio od njih da se pridruže partizanima u borbi protiv fašizma. „Svi oni koji se još oslanjaju na neprijatelja, protivno interesima svog vlastitog naroda i njegove budućnosti i koji se ne bi odazvali ovom pozivu neće se oprati žiga izdajstva ni pred narodom ni pred istorijom“, poručio je kralj. Njegovu naredbu su mnogi poslušali, pa su prešli na stranu antifašista, ali oni koji su okrvavili ruke nisu to smjeli ili nisu htjeli učiniti, pa su se povlačili zajedno s Nijemcima i ustašama. Na Blajburgu je tako izginuo veliki broj četnika. Četnici vojvode Đujića su se, nakon pada Knina, zajedno s ustašama povukli u Sloveniju i tamo se, sa Ljotićevim jedinicama, stavili pod direktnu komandu Vermahta.
Četničko služenje Nijemcima je toliko dokumentovano, da ni najveći novokomponovani četnici to više ne negiraju, već objašnjavaju taktikom. Ali, da li je taktika čuveni četnički program “Homogena Srbija”, koji daje jasna uputstva o progonima i etničkom čišćenju ne-Srba s prostora zamišljene Velike Srbije, da li je taktika genocid nad Muslimanima, o kojem je značajnu knjigu napisao Vladimir Dedijer, genocid u kojem je ubijeno 108.000 muslimana, koji su, procentualno, stradali najviše nakon Jevreja? Da li su taktika masovni zločini četnika nad Srbima u Srbiji (sjetimo se samo streljanja đaka u Kragujevcu i zločina u Užicu) i širom Bosne? U Semberiji i na Majevici četnici su pobili više Srba nego svi ostalo zajedno – da li je i to bila taktika? U Semberiji je od 3.056 žrtava fašističkog terora više od polovine izginulo od ruke četnika. Gdje su potomci tih žrtava, zar i oni odobravaju povratak četništva? I gdje je SABNOR, koji tvrdi da njeguje tradiciju antifašizma, i znaju li njegovi članovi šta bi im danas rekli Kurjak i Branko Krvavi?
Treba reći da je povratak četništva u Bijeljini počeo prije rata protiv Bosne, a ozvaničen je 10. aprila 1992. godine, kada su izbrisana imena antifašista iz naziva ulica, a na njihovo mjesto su došli četnici. Draža Mihalović je tada dobio jedan od najvećih gradskih trgova, a na nekoliko metara od spomen-česme na kojoj je uklesano njegovo ime još stoji bista narodnog heroja Veselina Vese Gavrića, koga su zaklali četnici tog istog Mihajlovića. Ulicu je dobio i poznati četnički koljač Radivoje Rajo Banjičić. On je rođen 1919. godine u Crnjelovu, a u četnicima su bila i trojica njegove braće. Učestvovao je u napadu na Koraj i pokolju tamošnjih muslimana 27. novembra 1941. godine. Bio je četnički komandant Bijeljinskog sreza, a ubijen je po nalogu zloglasnog vojvode Radivoja Kerovića, zajedno s četničkim potpukovnikom Stevanom Damjanovićem Lekom, neposredno nakon rata, jer su htjeli da bježe u Grčku. Rajo Banjičić je imao dobru saradnju s ustašama, s kojima je 30. maja 1942. godine, u ime Majevičkog četničkog odreda, potpisao sporazum o saradnji i međusobnom pomaganju. Takve sporazume sklapali su i drugi četnički komandanti, počev od proljeća 1942. godine. Vojvoda Rade Radić, čije ime danas nosi jedna banjalučka ulica, sklopio je 9. juna 1942. godine sporazum s NDH, kojim se četnici stavljaju pod ustašku komandu. Ubrzo potom 2.000 četnika je, po naređenju Draže Mihajlovića, a pod komandom Rade Radića i Uroša Drenovića, učestvovalo u krvavoj ofanzivi na Kozaru, u kojoj je pobijeno 35.000 Srba, više od 68.200 je odvedeno u logore, najviše u Jasenovac, među njima i 20.000 djece. Kad danas govore o genocidu u Jasenovcu, srpski političari bi morali da se sjete i ovih činjenica ili da ih potraže u muzeju na Kozari ili u brojnim domaćim, njemačkim i ustaškim ratnim dokumentima.
Ulicu u Bijeljini ima i Pero Stanić, koji se u ratu pročuo po zločinima. On sam se javno hvalio da je u jednom danu zaklao 40 ljudi. Naravno, Srba. Zabilježeno je kako je Pero Stanić došao jednom u Donju Trnovu i natjerao sve žitelje tog slobodarskog sela da dođu na seosko groblje. Ubio ih je nekoliko, a ostale natjerao da iskopavaju mrtvace, jer oni, kako je rekao, ne zaslužuju da budu zakopani u srpskoj zemlji. Srećom, naišao je njemački oficir s pratnjom i otjerao četnike. Eto, i taj Pero Stanić ima ulicu u Bijeljini. Ima je i profesor Srđan Bakajlić, ideolog četničkog pokreta u našem kraju i član štaba Raje Banjičića. Ulicu ima čak i poznati crnogorski četnik Bajo Stanišić, saradnik majora Pavla Đurišića (koga je 1944. godine Hitler odlikovao Gvozdenim krstom). Zajedno s Italijanima on je formirao logor Bralenovice kod Dimitrovgrada i u tom logoru do septembra 1943. ubio 426 ljudi. Sa svojim snagama učetsvovao je u bitci na Neretvi, zajedno sa drugim četničkim jedinicima, Nijemcima, Italijanima i ustašama. Inače, u Bijeljini postoje četiri uredno registrovane ravnogorske četničke organizacije: Udruženje veterana četničkog ravnogorskog pokreta RS i isto takvo udruženje na nivou Semberije, Ravnogorski pokret Semberije u Velikoj Obarskoj i Narodni ravnogorski pokret. Svi su registrovani u Osnovnom sudu u Bijeljini. U Ugljeviku postoje dva takva udruženja, a u entitetu RS ukupno 16.
Ovih dana čitam i izjave nekih sljedbenika četništva kako, po njima, Draža Mihajlović nije zločinac, jer ga je sud rehabilitovao. Oni bi morali da znaju da se sudska presuda može izmijeniti samo na jedan način: da se sudski postupak provede na isti način kao i onaj prethodni, to jest iznošenjem dokaza, saslušanjem svjedoka, pregledom dokumenata i tako dalje, a to bi, u ovom slučaju, trajalo godinama i ne bi bilo nikakvih izgleda da se presuda promijeni, jer su dokazi o četničkim zločinima i kolaboraciji toliko brojni i jasni, da ne ostavljaju mjesta sumnji. Umjesto toga, donijeta je apsurdna odluka da se suđenje Mihajloviću ne priznaje, jer su mu sudili pobjednici. A ko mu je mogao suditi? Ko je sudio nacistima u Nirnbergu? Po toj logici, nacistima su mogli suditi samo nacisti, a četnicima četnici. Ali, čak ni to ne znači da Mihajlović nije zločinac, jer svako novo suđenje moglo bi potvrditi nekadašnju odluku. Ako bismo prihvatili takav stav, moglo bi se formalno poništiti sve što nam se u istoriji ne sviđa, od stare Grčke do Berlinskog kongresa i kapitulacije Hitlerove Njemačke. Služeći se tom bizarnom logikom, Karadžićevi parlamentarci su u toku rata donijeli nevjerovatnu odluku da ponište dokumente AVNOJ-a i, kako su rekli, povuku potpis srpskog naroda s tih dokumenata. Ali, nisu se tamo potpisivali nikakvi narodi, niti bilo ko danas može mijenjati volju ljudi prije skoro osamdeset godina. Pogotovo ne mogu fašisti mijenjati odluke onih koji su se borili protiv fašizma. Umjesto svega toga, možemo postaviti svima nama jednostavno piitanje, kao što je to u jednom tekstu učinio beogradski istoričar Aleksej Kišjuhas : na čijoj bismo strani danas bili na Sutjesci? Sa partizanima, ili na strani četnika, Italijana, ustaša i Nijemaca? Da li bi potomci onih koje su pobili četnici podržali danas četnike, ili svoje pretke?
Ali, to nije sve. Morbidna je i nevjerovatna činjenica da Bijeljina ima i Ulicu Srpske dobrovoljačke garde, Arkanove garde, koja je u aprilu 1992. u našem gradu počinila masovne zločine kakvi nikad do tad nisu zabilježeni. A ulicu je dobila već 10. aprila, praktično dok su zločini još trajali, što znači da je davno prije toga vlast znala da će oni doći i šta će se dogoditi. Zločinci iz Srbije, sljedbenici četništva, pobili su više od 150 mirnih ljudi, žena i djece za samo četiri prva dana aprila, i tim činom započelo je plansko i sistematsko etničko čišćenje dijelova BiH koji su bili predviđeni da uđu u sastav Velike Srbije. Velikosrpska propaganda je to pravdala izmišljenim borbama s nekakvim muslimanskim ekstremistima, ali se ubrzo pokazalo da je sve to bila velika laž i da nisu postojale strane u sukobu, već samo ubice i žrtve. U tim navodnim borbama ne samo da nije stradao niko od boraca, već ni jedan muslimanski borac nije ni ubijen, ni ranjen, ni zarobljen, ni jedan nije snimljen, pokazan javnosti, ispitan niti izveden pred sud. Jednostavno, nije ih ni bilo. A Krizni štab SDS-a, koji je vodio operacije, objavio je spisak od (samo) 40 ubijenih – i svi su civili, svi do jednog. I, umjesto da se bilo ko iz bijeljinske vlasti zastidi, makar nakon toliko godina, sad nam novi gradonačelnik predlaže da se potpuno okrenemo mračnoj prošlosti, ne uvažavajući ni malo činjenicu da u bijeljinskoj opštini žive i oni koji nisu poštovaoci četništva. Na primjer Bošnjaci. A oni su, po Dejtonskom sporazumu i ustavima države i entiteta, ravnopravan narod. Ako je gradonačelnik, kao što sam govori, gradonačelnik svih građana, zbog čega do te mjere ponižava i vrijeđa svoje građane i čitav jedan narod, ravnopravan u svemu sa Srbima?
Na kraju, moramo se zapitati kuda idemo svi mi, kad su nam mladi ljudi radikalniji i veći nacionalisti od onih prije njih. Bivši gradonačelnik Mićo Mićić, koji je imao korektnu i uspješnu saradnju sa svima, vratio je biste antifašističkih heroja, a ni Dodikov SNSD nikad nije dao prijedlog da se postavljaju spomenici zločincima. Mnogi danas govore o potrebi promjena. Ali, ako te promjene budu ovakve kakve zagovara mladi gradonačelnik Bijeljine, bolje da ih ne bude.