Piše: Jusuf Trbić
To zaista više nije skandal. Ništa neočekivano, ništa iznenađujuće. Srpska crkva podiže crkvu u Razboju kod Srpca, u bosanskom entitetu RS, u čast čuvenog četnika, Dražinog majora Pavla Đurišića, najvećeg masovnog ubice muslimana u Drugom svjetskom ratu. Da, to je onaj isti Pavle Đurišić koji je 1944. godine dobio od Hitlera visoko ratno odlikovanje. Da, to je onaj isti Pavle Đurišić, koji je izvještavao svog vrhovnog komandanta Dražu Mihajlovića o masovnom ubijanju muslimanskih civila, žena i djece. „Da, taj Pavle Đurišić klao je po Pljevljima, po Čajniču, po Foči, po cijeloj istočnoj Bosni. Po svakom selu koje je smetalo velikosrpskom snu, a bilo je nadohvat četnićke kame. U ratnim izvještajima, bez imalo stida, brojao je leševe kao da prebrojava ovce. Pun ponosa. Onda kad je imao vremena između „junačkih“ okršaja, palio je kuće i ubijao nejač. U pauzama junaštva – masakrirao bošnjačku djecu“, piše Dragan Bursać.
U Bosnu je zbog toga došao mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, da tog četničkog koljača proglasi za svetog mučenika, u prisustvu političkih i crkvenih elita. Svi su oni pozdravili podizanje ovog spomenika zločinu. Što je samo jedan u nizu sličnih „poduhvata“ Srpske crkve, koja je još jednom potvrdila da je bila i ostala osnovna snaga velikosrpske nacionalističke politike, koja slavi zločine u ime nacije i nastavlja svoju provincijsku imperijalnu politiku i danas, nesmanjenim intenzitetom. „SPC je za Srpski svet ono što je JNA bila za Veliku Srbiju: osnovno sredstvo prekograničnog uticaja velikodržavnog projekta“, kaže Andrej Nikolaidis, i konstatuje da „ne veliča Joanikije Pavla zato što ne zna da je ovaj klao, nego baš zato što odlično zna koliko je poklao“.
Na taj način velikosrpska politika ne samo što negira genocidnu i izdajničku praksu četničkog pokreta, već od nekadašnjih fašista pravi anti-fašiste, bezočno potiskujući u drugi plan istinsku antifašističku borbu Titovih partizana, koja je ponovo spojila jugoslovenske narode i udarila temelje zajedničke države kakve nikad nije bilo na ovim prostorima i, na žalost, neće je više nikad biti. Ta politika ne priznaje da je Srbija pokrenula ratove devedesetih godina prošlog vijeka, tvrdeći bestidno da Srbija uopšte nije učestvovala u tim ratovima, iako je zbog agresije dobila svjetske sankcije, kojima se pridružila i Rusija, ne priznaje presude najvažnijeg svjetskog suda, ne priznaje genocid u Srebrenici i pokušaj genocida na Kosovu, zbog čega je bila bombardovana, ne priznaje etničko čišćenje, koncentracione logore, masovne jame, opsadu Sarajeva, nebrojene zločine po Bosni, ne priznaje bezbrojna svjedočanstva, snimke i fotografije, isposvijesti žrtava, ne priznaje ni jednu očiglednu, dokazanu istinu. A već dugo vremena svjedoci smo nove faze u negiranju zločina: njihovo veličanje i slavljenje.
Najgori zločinci tretiraju se kao heroji, po povratku iz zatvora oni postaju zaslužni građani koji podučavaju mlade kako se treba boriti za otadžbinu, njihove biografije se štampaju i promovišu, poput biografije o strašnom, patološkom zločincu Milanu Lukiću iz Višegrada, koji se proslavio neopisivim, zvjerskim zločinima, među kojima je i spaljivanje živih stotinu i trideset žena i djece. Uprkos presudi Haškog tribunala (doživotna robija) i presudi suda u Srbiji za ratni zločin (20 godina), knjigu o tom „srpskom heroju“ promovisala je 2011. godine Srpska crkva, u parohijskom domu Hrama Sv. Save u Beogradu. Mnogo puta u toku rata protiv Bosne, a i poslije njega čuli smo crkvene ljude kako huškaju na zločine ili zločine opravdavaju, poput vladike Vasilija Kačavende koji je, pred ulazak srpskih trupa u Srebrenicu, pozvao na „osvetu Turcima“, i tako direktno inspirisao genocid. Čuli smo često i tvrdnje da je Republika Srpska božanska tvorevina, „nastala na temeljima svetosavlja i pravoslavlja“, što je uoči Božića 2025. godine u selu Dvorovi kod Bijeljine potvrdio i vladika zvorničko-tuzlanski Fotije, ponavljajući tako riječi nekadašnjeg patrijarha Irineja o RS-u kao djelu Boga. Iz toga proizilazi da su Božija djela svi zločini kojima je stvoren ovaj entitet: i masovna ubijanja i progoni, logori i masovne jame, opsade gradova, silovanja i progoni, da je sve to opravdano i oprošteno i da je to temelj koji je Bog lično postavio za novu zgradu najveće srpske pobjede u prošlom vijeku. Kao i u slučaju rušenja svih muslimanskih vjerskih objekata u ratu protiv Bosne. Potpuno je uništeno 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 raznih drugih vakufskih objekata, tako da nigdje ni kamen na kamenu nije ostao. Istovremeno, ostale su nedirnute stare crkve u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, pa čak i u Srebrenici, a već u toku rata ili neposredno nakon njega popravljena je šteta na crkvama koju su napravile granate srpske vojske u Tuzli i Sarajevu.
Godinama već ne čuje se ni jedna jedina riječ o tome, u entitetu RS na sav glas ćute svi, od političara do novinara, intelektualaca, crkvenih ljudi i običnog naroda, ni od koga, čak ni u običnom razgovoru, ne možete čuti ni riječi. Kao da se nikada nije ni dogodilo. A sad se pred očima cijelog svijeta bezočno slave najveći zločinci. Znamo li kakvu nam poruku šalju korifeji velikosrpske ideologije?
