Akademik Esad Duraković : Krivotvorenje “političke emancipiranosti”
Ovih dana je Slaven Raguž, predsjednik Hrvatske republikanske stranke, sjajno i zaglušujuće glasno artikulirao destrukcijsku politiku koju, zapravo, kreira i predvodi HDZ u Čovićevom vlasništvu, kao i politiku aktualnog vođstva HDZ u Republici Hrvatskoj: „Bošnjaci koji su izabrali Željka Komšića napravili su nam ogromnu uslugu, mi, HRVATI, BLOKIRAMO DRŽAVU…“
Piše : Esad Duraković (Vijesti)
Dakle, hadezeovska politika u regiji (ne samo ona u BiH) najzad skida masku europejstva, jer su, eto, izborom Željka Komšića dobili „argument“ da mogu javno i otvoreno, svom snagom, izvesti političku i diplomatsku agresiju spolja i iznutra. Raguž je, možda i nehotice, ali svakako s krajnjom bahatošću i ushićenjem one vrste kakvu osjećaju, vjerovatno, piromani i mineri, otkrio ono za šta dugo već znaju i Bošnjaci i druge ustavne patriote u BiH: cilj HDZ je, u svakom slučaju, permanentna opstrukcija i dekonstrukcija BiH, te puno revitaliziranje fantoma Herceg Bosna, nastalog akcijama udruženog zločinačkog poduhvata.
Drugim riječima – to je tako jasno iz Raguževe poruke koju izgovara „u ime Hrvata“ (…mi, Hrvati, blokiramo državu…) – čak da je Čović izabran, destrukcija BiH vršila bi se s te visoke pozicije, kao i do sada. No, pošto nije izabran, sada se može krenuti otvoreno u blokadu države. (Ima li još negdje u svijetu, gospodine Inzko, da politički lideri javno djeluju protiv vlastite države i da im zbog toga ne fali ni vlas s glave?!) Dakle, s Čovićem ili bez njega, „njihovi Hrvati“ idu u blokadu i rasturanje države! (Postoje, brojni su, i mnogo drukčiji Hrvati. Nikad se narod ne može poistovjetiti s jednom partijom, ili ideologijom. I to je jedan od zastrašujućih hadezeovskih anahronizama: svođenje nacionalnog na partijsko.)
Patriotima BiH nije to iznenađenje. Oni su, barem neko vrijeme, imali jednu dilemu: da li osujetiti Čovićevu konstantnu i perfidnu opstrukciju s najviše državne pozicije, ili računati s ovom blokadom kao sa izvjesnošću… Komšić je bio jedina razumska patriotska alternativa; njegov izbor je faktički i simbolički opredjeljenje za zdravo građansko društvo, pri čemu etnički kriterij i identitet nije u konfliktu s građanskim kriterijem i identitetom. Druga stvar je to (i to je temeljni problem HDZ u obje države!) što se promiče načelo po kome su politički Hrvati samo oni koji su u HDZ-u. Dobro je što je Slaven Raguž tako gromoglasno i jasno izrazio ono što smo svi mi, zapravo, znali.
Moguće je da su Bošnjaci na prethodnim izborima utjecali na izbor Čovića, ili sada na izbor Komšića, ali su Čović i njegova partija tokom četiri godine činili baš sve da izgube povjerenje i Bošnjaka i patriota općenito. Ovakav izbor bio je jedino valjan s patriotskog stanovišta a istovremeno je zakonit. Patriote nisu mogli glasati za onoga ko se već dokazao kao dželat njihove domovine: to je pitanje elementarnog dostojanstva.
Taj gospodin vlasnik HDZ u „svojim“ županijama ne priznaje konstitutivnost Srba (Dodik mu ne zamjera zbog toga, jer je i on „svoj prostor“ očistio od Hrvata; oni su na istome zadatku!), ne priznaje bosanski jezik, ima svoj stolni grad, hoće izborni zakon kakav ne postoji u svijetu jer je izrazito diskriminatorski – protiv jednakopravnosti čak i među samim Hrvatima. To je jedna apsolutno retrogradna, s demokratskog stanovišta nakazna politika. No, uprkos činjenici da je sve ovo već poznato i očekivano, nameću se u vezi s tim barem dva zastrašujuća pitanja:
Prvo, zašto EU, njene institucije i predstavnici, pristaju na ta očita segregacijska naprezanja HDZ u obje države, pogotovu u Republici Hrvatskoj kojoj bi se moralo staviti do znanja – kao članici EU – da ne smije narušavati suverenitet susjedne zemlje u kojoj je – po presudi najviše pravne instance u svijetu – učinila udruženi zločinački poduhvat?! Takav odnos EU – naročito s obzirom na ovu činjenicu o udruženom zločinačkom poduhvatu – zapanjujući je, politički i humanitarno šokantan. I to je, među mnogim drugima, dokaz o dezorijentiranosti savremene Evrope. Već nekoliko godina govorim javno, s velikim žaljenjem i zabrinutošću, da je ona birokratizirana i dehumanizirana, sve više je, možda i nepovratno, ksenofobična. Indikativno je i zabrinjavajuće da danas jedina svijetla tačka u Evropi – gospođa Angela Merkel – silazi sa scene upravo pred najezdom mračnih sila. To će imati strašne posljedice za naš svijet.
Upravo ovih dana, Predsjednica Republike Hrvatske – po ko zna koji put, shvaćajući svoj mandat i kao važnu misiju za djelovanje na štetu BiH – izjavljuje kako „ta država (BiH) nije politički emancipirana.“ Na tu državu, za koju veli da nije politički emancipirana, izvršila je agresiju njena država i njena partija, a Sud UN presudio je da su učinili zločinački poduhvat protiv BiH. Gospođa Predsjednica i njen Premijer (pa i poneki ministar) vršljaju kada god hoće po toj BiH nad kojom je izvršen udruženi zločinački poduhvat, diplomatskom agresijom narušavaju njen suverenitet, podržavaju Čovićev segregacijski HDZ, slika se i prijateljuje s presuđenim ratnim zločincima i td. i tsl. KO JE TO ONDA POLITIČKI BAHAT I AGRESIVAN, KO TO NIJE POLITIČKI EMANCIPIRAN, gospođo Predsjednice?! Mogli biste mnogo šta naučiti od BIH upravo glede tolerancije i političke emancipiranosti…
Pružite ruku Bosni i Hercegovini… Prijateljski. Iskreno. Pokažite da imate državničku mudrost i odvažnost, a ne neproduktivno populističko udvorništvo.
Drugo, i to je posebno indikativno – dok hrvatski parlamentarci po institucijama EU denunciraju BiH, zahtijevajući u BiH upravo ono što nijedna evropska zemlja nema, bosanski, ili probosanski politički subjekti su nemušti, neshvatljivo pasivni, umjesto da sve učine za demaskiranje tih denuncijacija u čijoj samoj osnovi je segregacija. Postoji ozbiljna mogućnost da Evropa, ovakva kakva jest – birokratizirana, neupućena, neposvećena, indolentna – povjeruje hadezeovskim dojavljivačima. Iz BiH nema adekvatnog, ili gotovo nikakvog odgovora.
Pa ne može ga ni biti, nažalost, jer ovdje gotovo da i nema više politike – ona se, u većini, transformirala u mafijaške interesne klanove.
(vijesti.ba)