Dok sunce poništava strane svijeta
Nepokretno podne iz potiljka niče
I krvari svjetlost u tamnici ljeta
Ranjena visina sa čela ti viče
I krošnja u svoje korijenje bježi
Skupa sa pticom što se prazninom hrani
U oku i nebu prostor isti leži
I ko zrele trešnje otpadaju dani
A noć u tebi počinje da te traži
I stara kuća u smrt se zaključava
Tvoj odlazak stvarnijim čini daljine
Ne pomažu više istine i laži
U gluho doba u zagrljaju trava
Ti kucaš uporno na vrata dubine
Jusuf Trbić