Piše: Saud Grabčanović
Tvrtkovo nasljedno pravo na srpsku krunu Nemanjića
U Srednjem vijeku u kršćanskom svijetu je postojalo „pravilo“ po kojem je neko mogao postati kraljem ili carem. Kršćanski plemići se nisu mogli tek tako proglasiti carem ili kraljem. Za to su postojala stoga pravila koja je propisala kršćanska crkva, koja je nominalno bila nosilac sve duhovne i političke vlasti u srednjovjekovnim feudalnim državama. Cara ili kralja u ta vremena je mogao proglasiti i krunisati samo najveći kršćanski velikodostojnik. Za zapadni katolički svijet ovu jurisdikciju je u svojim rukama imao rimski papa, koji je u ta vremena bio „car nad carevima i kralj nad kraljevima“, što je jasno pokazivala njegova trostruka kruna –tiara. Kod istočnih kršćana –pravoslavaca ova je privilegija bila u rukama Vaseljenskog patrijarha. Ovi su velikodostojnici bili dužni priznatim kandidatima za monarha poslati odgovarajuću krunu kojom su se oni krunisali. Nijedan se plemić u kršćanskom svijetu nije mogao sam proglasiti carem ili kraljem bez crkvene dozvole i odgovarajućeg crkvenog obreda miropomazanja i krunisanja. Ukoliko bi on to ipak učinio na svoju ruku, bio je smatran nelegitimnim i nepriznatim suverenom -samodršcem, njegova titula nevalidnom, a on lično odmetnikom od crkve Kristove, te bi iz nje bio izopšten. Nakon toga bi uslijedile kazne za njegovu državu i narod. Primjer za ovo je Dušanovo krunisanje za srpskog cara, koje nije odobrio Vaseljenski patrijarh. Nakon krunisanja je ovaj samozvani car bio od strane Vaseljenske patrijaršije anatemisan, kao i njegov narod i crkveni velikodostojnici. Srpska pravoslavna crkva je isključena iz saveza pravoslavnih crkava, anatemisana (prokleta) i bila je proglašena za jeretičku crkvu! Kada je bosanski ban Tvrtko naumio da postane kraljem, on se strogo pridržavao ovog pravila, jer bi se inače loše proveo, kao i njegova država. Tvrtko je najprije pokušao preko svojih emisara i preko papskog nuncija u Bosni privoljeti papu Grgura XI da ga prizna za kralja i da mu dadne krunu. Papa Grgur, koji je bio pod velikim uticajem ugarskog kralja, Tvrkovu molbu je odbio i nije mu htio poslati krunu. Ugarskom kralju,vladaru tada najmoćnije katoličke države u Evropi, nikako nije odgovaralo da njegov dojučerašnji vazal postane kraljem, a Bosna kraljevinom. Kada je Tvrtko uvidio da od njegove zamisli neće biti ništa, pribjegao je lukavstvu koje mu je donijelo na kraju krunu koju je papa Grgur, iako nevoljno, morao prihvatiti. Tvrtko je bio po ženskoj liniji potomak srpskog kralja Dragutina Nemanjića, koji bio zbačen sa prijestola u Raškoj. On je pobjegao u Ugarsku kod svog šuraka , mađarskog kralja i prihvatio katoličanstvo. Nakon toga je dobio i izvjesne zemljišne posjede u Sremu i Mačvi, od kojih je stvorio vazalnu Sremsku kraljevinu koja je bila rivalska država Raškoj. U to se vrijeme 1284. godine Dragutinova kći Jelisaveta Nemanjić udala za sina bosanskog bana Prijezde Stjepana I Kotromanića, Tvrtkovog dedu. Na osnovu te bračne veze, kralj Tvrtko I je kao unuk bana Stjepana, a time i potomak Nemanjića po ženskoj liniji, pretendovao na krunu srpske kraljevske dinastije Nemanjića, koja je u to vrijeme bila potpuno izumrla. U želji da se domogne krune koja mu je po pravu naslijeđa pripadala 70-tih godina 14. Vijeka, Tvrtko se otvoreno počeo miješati u međusobne sukobe srpskog plemstva. Nakon smrti posljednjeg samozvanog srpskog cara Uroša Nejakog, prijestolje Nemanjića je ostalo upražnjeno. Pošto nije bilo legitimnog naslijednika trona došlo je do velikog međusobnog sukoba za vlast između srpskog plemstva, koji je prerastao u građanski rat. Nekadašnja moćna carevina se podijelila na veliki broj malih, međusobno zavađenih državica. U dijelovima zapadne Srbije i dijelova istočnog Huma u to vrijeme je vladao agresivni župan Nikola Altomanović, čija se vlast širila od Rudnika do Jadranskog mora, duž Drine, Gacka, Bileće i Trebinja. Nikola Altomanović je u pobuni vlastele u Bosni direktno pomagao Tvrtkovog brata Vuka, borio se sa Dubrovčanima, a Lazaru je oteo Rudnik. Imao je i pretenzije da zavlada Prizrenom i da postane gospodar cijele Srbije. Tvrtko je koristio svoje nasljedno pravo i uključio se u građanski rat i sukobe velikaša u Srbiji u borbi za tron Nemanjića. Godine 1374. Tvrtko je zajedno sa svojim saveznikom, srpskim knezom Lazarom Hrebljanovićem, pobijedio Nikolu Altomanovića i dobio njegove oblasti u Podrinju, dijelove Raške i primorja . Podjelom zemalja Nikole Altomanovića između kneza Lazara i bana Tvrtka, srpska država izgubila je prostrane oblasti na zapadu. Obje obale rijeke Lima došle su pod vlast bosanskog vladara, a s njima i Mileševa i Prijepolje. Manastir Mileševa je bio odsječen od svoga pravoslavnog zaleđa, ali je već u to vrijeme bio predodređen da postane crkveno središte pravoslavnih vjernika u bosanskoj državi. Bosni je tada pripadao i manastir Svetog Nikole u Banji, gdje se nalazilo središte dabarske episkopije. Kako je sa carem Urošem izumro i posljednji srpski izdanak dinastije Nemanjića, neko je trebao da prihvati vlast prije nego se država potpuno rasturi. To je upravo uradio ban Tvrtko nakon proširenja svoje države na dijelove Srbije. On je bio potomak Nemanjića, mada po ženskoj liniji. Tvrtko je uz to bio dovoljno jak i sa dovoljno autoriteta. Između njega i Lazara nije bilo sukoba, jer je knez Lazar bio slabiji a i njegovo pravo na krunu Nemanjića je bilo manje od Tvrtkovog. Lazar je pravo na krunu Nemanjića imao po svojoj ženi koja je poticala iz Vukanove nemanjićke linije. Za razliku od njega, Tvrtko je to pravo nosio u samom sebi, po pradjedu, kralju Dragutinu Nemanjiću. Prema tom pravu on je i postupio i krunisao se za kralja Srbije i Bosne. Gdje se Tvrtko tačno krunisao krunom srpskih kraljeva – do danas je nepoznato. Po jednoj verziji, koja ima istorijsku podlogu u zapisima opata Mavra Orbinija, Tvrtko je krunisan na Mitrovdan (26. oktobra) 1377. godine u “srpskoj zemlji”, vjerovatno u manastiru Mileševi, mjestu osobitog kulta svetog Save, osnivača Srpske pravoslavne crkve. Rezerva na tačnost ovog podatka je u tome što danas istoričari uglavnom koriste zapise opata Mavra Orbinija da je mileševski mitropolit sa svojim monasima 1377. godine krunisao bosanskog bana Tvrtka na grobu sv. Save za kralja Srbije i Bosne (Kraljevstvo Slovena. Beograd 1968. 150-151). Na ovom Orbinijevom podatku počiva sve što se u istorijskoj nauci pouzdano zna o Tvrtkovom krunisanju za kralja. Međutim, ja lično mislim da u ovom Orbinijevom zapisu nešto ne štima. Postoji nekoliko pitanja i nedoumica vezanih za ovaj Orbinijev zapis. Mislim da Tvrtka, koji je bio katoličke vjere, pravoslavni mitropolit ne bi smio krunisati, jer bi kasnije bio sankcionisan zbog toga. Drugo pitanje koje se postavlja u slučaju da ga je nekim čudom ili prisilom ovaj pravoslavni sveštenik stvarno krunisao i miropomazao za kralja : da li bi to krunisanje i miropomazanje, koje nije izvedeno prema kanonskim propisima katoličke crkve ,Vatikan priznao? Ja mislim da sigurno ne bi i da bi Tvrtko bio izopšten iz katoličanstva nakon „nepropisnog“ krunisanja. Tvrtko je bio dovoljno mudar vladar koji je znao da Ugrima i papi treba samo „trunka u jajetu“ da ga ne priznaju za kralja. Smatram da, ukoliko je Tvrtko stvarno bio krunisan u Mileševi, što je najvjerovatnije, da je njegovo krunisanje obavio neki katolički biskup iz Zete ili možda papin emisar –nuncij. Danas se plasira i jedna druga verzija o mjestu krunisanja bana Tvrtka za prvog kralja Bosne, koju su kao istorijski neutemeljenu pretpostavku plasirali neki istoričari iz Bosne i Hercegovine (dr. Dubravko Lovrenović , dr Enver Imamović i drugi). Prema njihovom mišljenju Tvrtko je iz Mileševe samo uzeo krunu, a krunisanje je obavljeno u Milama kod Visokog. Tvrtka je navodno krunisao djed Bosanske crkve, kao najveći crkveni velikodostojnik u zemlji! Za ovu tvrdnju uvaženih akademika ne postoje nikakvi pisani istorijski dokumenti koji bi je dokazali, pa je to po meni samo jedna ničim utemeljena pretpostavka. Posebno je nerezonska tvrdnja da je Tvrtka, dokazano vatrenog katolika, za kralja krunisao djed heretičke Crkve bosanske. Vatikan sigurno to krunisanje Tvrtka za kralja od strane jeretičkog popa nikada ne bi prihvatio, Tvrtko bi bio ekskomuniciran iz katoličanstva, a njegova država i narod bi sigurno bili teško kažnjeni od strane pape. To znači da ni naredni bosanski kraljevi ne bi bili priznati.
(Nastaviće se)