SULTAN SELIM III REFORMATOR (VI dio)

Piše: Saud Grabčanović

Rušenje sultana Selima III sa vlasti i njegovo ubistvo

Pošto je prijestolnici Istanbulu prijetila velika opasnost od ruske invazije preko Crnog mora, kao i engleskih napada, sultan se odlučio na dodatno utvrđivanje grada. Ovim utvrđivanjem Istanbula za zaštitu od engleskih i ruskih napada   rukovodio je francuski ambasador Sebastijani. Ovo je bio veliki projekat, pa je postojala potreba za velikim brojem radnika, te je zbog toga uveden obavezni prinudni rad –kuluk za sve fizički sposobne muškarce u gradu i okolini. Uvođenje kuluka zbog utvrđivanju Istanbula i Dardanela izazvalo je  veliko nezadovoljstvo u narodu. U maju 1807. godine janjičarske pomoćne trupe (jamaci) su započele  pobunu protiv sultana Selima III. Pobuna je najprije izbila  među posadom bosforskih baterija. Pobunjenici su krenuli ka Istanbulu i usput im se je pridužilo hiljade drugih janjičara, kao i običnog naroda sa gradilišta oko grada. Janjičari-jamaci su bez otpora stigli u Istanbul i ulogorili su se na Atmejdanu, tradicionalnom sabiralištu janjičara. Priliskom ulaska u grad pobili su sve glavne vođe sultanovih reformi. Tjelesna straža sultana  Selima III otkazala mu je poslušnost, te on više nije imao nikakve vojne sile na raspolaganju kojom bi tu pobunu skršio. Sultan je tada pribjegao lukavstvu i pokušao da umiri pobunjenike popuštanjem. Izdao je dekret kojim je posve ukinuo nizam-džedid i sve nove poreze. Pobunjenici su se nakon ovih sultanovih iznenadnih odluka našli u dilemi šta dalje da rade. Odlučeno je da se traži mišljenje od šejh-ul-islama. Pobunjeničke vođe su mu po starom običaju postavile pitanje: „Da li padišah, koji se svojim ponašanjem i naredbama ogriješio o vjerska načela Časnog Kurana, zaslužuje da ostane halifa i osmanski sultan“? Šejh-ul-islam je na to njihovo pitanje odgovorio tako što je izdao fetvu kojom je utvrdio da Selim III ne zaslužuje više da bude halifa i sultan. Pobunjenici su nakon fetve 31. maja 1807. godine svrgli sa vlasti sultana Selima III i zatvorili ga u „kafez“, posebno odjeljenje Topkapi saraja iz kojeg su prethodno izveli novoga sultana, Selimovog rođaka Mustafu IV, sina Selimova prethodnika Abdul-Hamida. Za vrijeme boravka u „kafezu“ nesretni Selim je upoznao budućeg sultana Mahmuda II i pridobio ga za svoje reformističke ideje. Nakon stupanja Mustafe IV na prijestolje nizam-džedid je bio ukinut i raspušten. U „kafezu“  je bivši sultan Selim boravio oko godinu dana sve do 28. jula 1808.g odine, kada je bio zadavljen.

Tako je svoj život završio nesretni sultan koji želio unaprijediti svoju carevinu i narod. Iako se  služio državnom vlašću za svoje reformatorske ciljeve,  nije uspio savladati otpor spahija i običnog zatucanog naroda kojega su vodile konzervativne softe, uleme, hodže i janičari. Konzervativci, nazadni i zatucani vjerski fanatici, pomoću najpokvarenijih vojnika-jamaka uspjeli su da unište reformno djelo sultana Selima III. Oni su na taj način, zarad svojih sebičnih ličnih interesa, zaustavili pozitivne procese koji su mogli njihovu posrnulu zemlju i narod izvući iz ćorsokaka i vratiti na put stare slave. Ova nazadna kontrarevolucija je izvedena baš u vrijeme kad je Turska trebala spremnu vojsku za novi rat sa Rusima i Srbima, kao i za održavanje državnog jedinstva protiv odmetnutih paša i spahija .

 

Borba za vlast između Mustafe IV i pristalica Selima III

Vlast novog sultana Mustafe IV je trajala vrlo kratko,v ladao je od 29. maja 1807. do 28. jula 1808. godine. Svo to kratko vrijeme svoje vlasti sultan Mustafa IV je bio samo marioneta  u rukama janjičarskih aga koji su ga postavili na prijestolje. U kratkom roku nakon Mustafinog ustoličenja za sultana bili su izdati sultanski dekreti kojima je ukinut nizam-i džedid i sve ustanove koje su imale ikakve veze sa njim. Novi je sultan vratio sve stare poreze, kao i oduzete posjede od Selimovih protivnika vlasnicima. Svi otpušteni janjičari iz korpusa vraćeni su natrag u vojnu službu. Svi članovi nizam-i džedida su bili protjerani ili poubijani. Uslijedilo je doba velikog terora protiv Selimovih pristalica. U to vrijeme je izbila vojnička pobuna dunavske vojske protiv jamaka, koju je predvodio ruščučki Mustafa-barjaktar, koji je bio veliki pristalica sultana Selima. U toj pobuni je ubijen glavni vođa jamaka Kabakdžioglu. Nakon što je savladao jamake, bajraktar Mustafa, pritajeni vođa pokreta za vraćanje Selima III na vlast, uspio je novog sultana  uvjeriti da mu je odan. Pošto mu je izrazio lojalnost,s ultan Mustafa IV ga je pozvao u Istanbul da prisustvuje njegovom ustoličenju. Lukavi  bajraktar Mustafa je to iskoristio, krenuo je u Istanbul pod izgovorom da želi da čestita sultanu, a u stvari je napao na grad i sa vojskom brzo porazio janjičare i jamake. Ulazak lojalne vojske bez nekog velikog otpora u Istanbul nije spasio sultana Selima III. U poslednjem času sultan Mustafa je naredio ubistvo Selima davljenjem, pošto ga je Mustafa-barjaktar namjeravao vratiti na prijesto. Nakon pobjede i ulaska u Topkapi saraj barjaktar Mustafa je skinuo sa vlasti  sultana Mustafu IV. Međutim, za vraćanje sultana Selima na prijestolje je bilo prekasno pošto je bio mrtav. Barjaktar Mustafa je pogubio sve koji su bili umiješani u Selimovo ubistvo, osim sultana Mustafe kojeg je zatočio u kafez. Nakon toga je organizovao veliku dženazu za ubijenog sultana Selima. Nakon Selimove dženaze bajraktar Mustafa je za novog sultana postavio Mahmuda II koji je bio veliki pristalica sultana Selima III i njegovih reformi. Ovaj sultan  je desetak godina kasnije uspio u praksi provesti Selimove vojne i političke reforme u Osmanskom carstvu i fizički uništiti neposlušne  janjičare i tako osve­titi svog učitelja.