Piše: Jusuf Trbić
Postalo je već zamorno slušati nebuloze srpskih političara o bosanskom jeziku i odgovarati na njih. Ali, jezički aparthejd koji provodi Dodikova vlast ima teške posljedice, jer, kako kaže lingvistica Snježana Kordić, “ … stvara međunacionalnu netrpeljivost, a s tim ciljem se i provodi, da bi odrastali sigurni birači današnjim političarima, koji su na osnovu nacionalizma napravili karijere”. Tome treba dodati i sistematsko brisanje svih toponima vezanih za Bosnu i Bošnjake, pa su promijenjena imena gradova, sela, mahala, predgrađa, javnih ustanova, ulica i trgova. Kako kaže Muhamed Filipović “ …to predstavlja, ustvari, sastavni dio genocidne aktivnosti, jer se time negira postojanje i brišu tragovi života pripadnika bošnjačkog naroda na tom teritoriju, kompletira se slika sadašnjeg stanja u BiH, čiji je očekivani politički efekat, ustvati, dovršavanje i ispunjenje ratnih ciljeva agresora”. Uz to, zabrana bošnjačkoj djeci da u školama uče svoj jezik znači i konkretan korak u projektu istjerivanja Bošnjaka iz RS-a, i to traje već godinama. Bošnjački političari se javljaju saopštenjima, s vremena na vrijeme, a međunarodna zajednica ni toliko. A vrijeme prolazi, diskriminacija u obrazovanju traje, ljudi odlaze, a srpski političari su sve sigurniji da nikome ni za šta neće odgovarati.
Neki dan pitaju Mladena Bosića šta misli o zabrani bosanskog jezika u školama u RS-u i forsiranju, umjesto toga, nepostojećeg bošnjačkog jezika. A on kaže da, u principu, svakome treba dozvoliti da svoj jezik zove kako hoće, ali, da se zna : na srpskom se bosanski jezik zove – bošnjački. Nije valjda! Žao mi je što mu neko odmah tu, na licu mjesta, nije rekao da bi se mogao desiti i obrnut slučaj : da bi se, na bosanskom, jezik bosanskih Srba nazove – bosanski. Što bi bilo logično. Jer, ako se u Srbiji jezik svih građana naziva srpskim, što se u Bosni ne bi zvao bosanski? Jer, bosanski jezik je mnogo stariji od današnjeg srpskog, prvi rječnik bosanskog jezika, Uskufijev, stariji je ravno 187 godina od prvog, Vukovog, rječnika srpskog jezika, a uz to, to je jezik kojim se govori u cijeloj Bosni već hiljadu godina, pa je samim tim bosanski. A ako Srbi mogu naš zajednički, policentrični jezik, zvati po sebi, mogu to i Bosanci. Inače, objašnjenja slična Bosićevom čuli smo, u mnogo radikalnijoj formi, i od bivšeg i sadašnjeg ministra prosvete RS-a i od mnogih drugih iz entitetske vlasti. Sadašnji ministar, Dane Malešević, bio je izričit : jezik treba da se zove po imenu naroda, pa ako su u pitanju Bošnjaci – jezik im je bošnjački. Inače, i Hercegovci bi, kaže, svoj jezik morali zvati hercegovački. Nije rekao kako bi se onda zvao jezik kojim se govori u Vojvodini, Šumadiji, južnoj Srbiji… Ali, pravilo da se jezik zove po imenu naroda – ne postoji nigdje u svijetu. Kako bi se onda zvao jezik kojim govore Amerikanci, Austrijanci, Argentinci, Brazilci, Čileanci, Australijanci….I da li bi se ti narodi složili s jezičkim stručnjacima tipa Daneta Maleševića? Ali, u prostorima velikosrpskog nacionalizma logika i pamet ne stanuju, a civilizovana svijest i ne navraća tamo. Zato ima bezobrazluka napretek.
Ustav BiH kaže da su kod nas zvanična tri jezika : srpski, hrvatski i bosanski, ali vlast u RS-u, da bi izbjegla termin “bosanski”, uvela je rogobatne nazive za tri jezika : jezik bošnjačkog, jezik srpskog i jezik hrvatskog naroda, ne osvrćući se, za sve ove godine, na ustavnu obavezu da se usklade entitetski sa državnim ustavom, i to u roku od nekoliko mjeseci od potpisivanja Dejtonskog spoprazuma. U praksi je odmah jezike srpskog i hrvatskog naroda, čak i u zvaničnim dokumentima, nazvala srpskim i hrvatskim, samo nema bosanskog. Uz to, sastavni dio državnog Ustava je Evropska povelja o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja kaže da svako ima pravo da svoj jezik zove kako hoće, a ta je Povelja nadređena Ustavu BiH i primjenjuje se direktno. Ali, srpska vlast, koja se kune u Dejton kao u Boga, drži se samo onoga što joj se sviđa. Može joj se, jer kod nas za kršenje Ustava i zakona niko ne odgovara.
U jednom je Bosić bio u pravu. Pitanje jezika, rekao je on, nije više lingvistički, već politički problem. Nacionalističkim Srbima sve što je bosansko predstavlja crvenu krpu pred očima, oni su Bosnu prekrižili, izbrisali, uklonili, u skladu sa nalozima sad već čuvenog Memoranduma 2, koji je dao uputstva za svakodnevno ponašanje u javnom životu. Bošnjački političari, iz neznanja ili gluposti, idu im na ruku, pa forsiraju bošnjačko nauštrb bosanskog, pravdajući se : kad mogu Srbi i Hrvati, možemo i mi. Da, ali zar treba kopirati one koji čine sve da rasture, podijele i unište i Bosnu i Bošnjake? Svojevremeno je i Alija Izetbegović govorio da ćemo biti poraženi ako počnemo ličiti na naše protivnike. Bosanci moraju biti jedinstveni u odbrani svoje jedine domovine, a pogotovo Bošnjaci, kojima bi propast Bosne značila i uništenje naroda. Moraju tražiti i isticati bosansko, umjesto partikularnog, građansko umjesto etno-konfesionalnog kolektivizma, državno umjesto bošnjačkog, srpskog ili hrvatskog. Bošnjaci moraju shvatiti, pisao je Šaćir Filandra, da je Bosna njihova najvažnija nacionalna institucija. Umjesto toga, oni kao da namjerno rade sami protiv sebe. Forsiraju turkofiliju i samoorijentalizaciju, njeguju kult naroda kao vjerske skupine, guše antifašizam, kao i oni, uvode vjeronauku u škole, kao i oni, veličaju lažnu herojsku istoriju, kao i oni, uklanjaju građanina i guše kritičku svijest, i još hoće svoj zasebni Dan Bošnjaka, svoju zastavu, himnu i grb, svoje monoetničke stranke, usko povezane s vjerskom zajednicom, hoće, kao i oni, da se razlikujemo, pa šta košta, nek košta. To je put koji sve nas vodi u propast. Umjesto razlika, pokušajmo naglašavati sličnosti, jer mi smo jedna zemlja, s jednom kulturom, jednom istorijom i jednim nacionalnim identitetom, na kraju – i s jednim jezikom, ma šta ko mislio o tome.
Kaže profesor Asim Mujkić : “Nažalost, mnogo je ljudi u ovoj zemlji, pa čak i onih koji sebe smatraju bosanskim patriotama, koji misle da je jedini način da se bore protiv nacionalizma onih drugih, da i sami postanu zadrti nacionalisti. Time sebe osuđuju na svoj budući mali entitet, svoju mini državicu. Ako ikome, onda nama na Balkanu mora postati kristalno jasno: nacionalizam je kao njegov mlađi brat fašizam, suštinski zločinačka ideologija; nema dobrog nacionalizma.”
Uz ove zablude ide i tragična praksa navikavanja na laži i ideloške floskule, koje slušamo svakog dana, pogotovo od strane nacionalističkih Srba, i to sa pozicije nadmoći i tutorstva, što vidimo svakoga dana u politici Beograda i Zagreba prema Bosni. Odnos prema svemu bosanskom jasno je izrazio i Milorad Dodik, u jednoj od svojih šovinističkih izjava, kakvima više nema broja. “Bosanski jezik ne postoji”, rekao je on, “ bošnjački narod ne može nametati taj jezik svima u BiH, jer je to majorizacija koja se neće dozvoliti”. I dodao : “ Jeste nesretno upisan u Dejtonski sporazum, ali očigledno je to neko uradio iz kalkulacija. Ali, u BiH može da postoji samo nešto što se ovdje može dogovoriti”. Šta da čovjek kaže na ovo? Neko bi morao pitati Dodika : a kad smo se dogovorili oko srpskog jezika? I kad su to Bošnjaci nametali svoj jezik “svima u BiH”? I zašto ne poštujete Dejtonski sporazum, kakav je – da je. Ali, takva idiotska obrazloženja čuli smo mnogo puta : praznici – ako se dogovorimo, genocid –ako se dogovorimo, zločini – ako se dogovorimo…To jest : hajd da se dogovorimo, al da bude kako mi kažemo. Treba neko jednom javno da im odgovori : ako je dogovor tako važan, hajde da se dogovorimo oko funkcionisanja RS-a, entiteta tri ravnopravna naroda i ostalih, oko krsnih slava, slavljenja zločinaca, naziva ustanova i ulica, škola i školskih programa, oko zapošljavanja Bošnjaka i Hrvata i ostalih njihovih osnovnih ljudskih prava, hajde da se dogovorimo o uspostavljanju specijalnih veza sa Srbijom, možda se neki od ravnopravnih naroda ne slaže s tim. Hajde da se dogovorimo o tome da oba entiteta budu jednako uređena, jer su oni dijelovi jedne suverene države. Hajde da se dogovorimo da Bosna bude uređena kao i sve ostale evropske države.
Mogli bismo da počnemo od osnovnog pitanja : da li je BiH naša država, ili nije. Ako jeste, pokušajmo je učiniti što boljim mjestom za život za sve nas. Za one koji nemaju rezervnu domovinu, to je pitanje od najvećeg značaja. A za one kojima Bosna ne treba – velik je svijet, slobodni su putevi….