Piše: Jusuf Trbić
Za Bosnu se nekad metaforički govorilo da je “tamni vilajet”, danas je tama pretežno stanje duha u svim oblastima društvenog života : u politici, ekonomiji, pravosuđu, demokratskim i ljudskim pravima, slobodi mišljenja, u podjelama, etničkim, vjerskim, političkim, koje obilježavaju ovo naše nesretno doba. Te su podjele stvorile jedno beznadežno stanje, besperspektivnost, totalitarizam, gubljenje svih etičkih i kulturnih vrijednosti, i ko god može, bježi iz tog mraka glavom bez obzira. Vladavina etno-religijskih oligarhija, koje nadopunjuju jedna drugu i jedna se na drugu naslanjaju, do te mjere je ovladala našim malim balkanskim univerzumom, da se svako drugačije mišljenje, ma kakvo bilo, doživljava kao neoprostiva jeres.
U Republici Srpskoj to je već i ozakonjeno. Ovih dana se u medijima vode burne polemike o radu entitetskog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, koji se pretvorio u čuvara režima koji ne preza od toga da sastavlja spiskove neprijatelja RS-a. Na tim spiskovima se, kako mediji javljaju, nalaze oni koji ne žele da misle glavom apsolutnog vladara ovog dijela Bosne. Proglasiti ljude neprijateljima samo zato što drugačije misle – to je nečuveno za Evropu ovoga doba. Jer, neprijatelji su otvorena meta za sve sljedbenike režima, pa njihova eliminacija, čak i fizička, predstavlja pohvalno djelo sa stanovišta tog režima, koji, kao što se zna, kontroliše sve pore društvenog života, uključujući i policiju i pravosuđe. Drugim riječima : ko misli svojom glavom, nema mu spasa.
Saznalo se da su na tom spisku svi glavni opozicioni političari u RS-u, pa su oni žestoko reagovali. “ Sa ovim se prešla svaka mjera”, jasan je Mirko Šarović. “ U RS-u se dešava ono što nikako ne bi trebalo da se dešava, a to je jedan totalitarni i diktatorski režim. Guše se sve vrste ljudskih sloboda, narušavaju se ljudska prava…” kaže Dragan Mektić. “Jadna je ta država staljinističkog tipa koja za disidente smatra ljude koji se bore za neko pravednije društvo”, ističe poslanik Nebojša Vukanović, a mladi Draško Stanivuković kaže da se radi o vrlo ozbiljnim stvarima, opasnim po život, jer je “ovdje istina smrtonosno djelo. Za to se skidaju glave i ko god prije mene nije vjerovao u to, danas nije među živima”.
Saznalo se da se na spisku nalaze i brojna druga imena, od nevladinih organizacija do novinara. Kako kaže Jelena Trivić, poslanica u Skupštini RS-a, to je “jasan signal svima koji ne misle kao vlast Srpske da bi trebalo da se boje”. A na spsiku se našlo čak i ime Davora Dragičevića, koji je tražio istinu o ubistvu svog sina Davida. Dakle, ni to više nije dozvoljeno.
Nije onda ni čudo ono što se dešava meni, Bošnjaku, povratniku koji živi u Bijeljini. Nakon svakog mog teksta diže se sve veća halabuka, i to je već postalo neizdrživo. Posljednji put to se desilo nakon teksta o Tuzlanskoj koloni u kojem sam, kao i ranije, postavio pitanje : ako se svake godine u Bijeljini obilježava gromoglasno događaj koji se desio u Tuzli, udaljenoj 70 kilometara, u kojem su žrtve bili vojnici, i to mjesec i po dana nakon masovnih zločina nad civilima u našem gradu –zašto se o tim zločinima uporno ćuti tolike godine? To je bilo dovoljno za burne reakcije sa svih strana. Najdetaljniji je bio izvjesni Milorad Kojić, direktor Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina i traženje nestalih lica, koji je iznio tvrdnje pred kojima pamet staje. On je ponovio meni odvratnu nacionalističku mantru, kakva se može čuti i od nacionalista drugih fela u čitavoj Bosni i regionu : “ Kada bi Srbin – povratnik javno izašao sa jednom takvom tezom, na primjer u Sarajevu, ne bi više mogao da živi u tom gradu, dok takvi poput ovog gospodina u Republici Srpskoj prolaze i oni sasvim ugodno žive u Srpskoj, te manipuliraju bez ikakvih posljedica”. Kojić je ustvrdio da to oslikava stanje iz 1992. godine kada su “oni ( Bošnjaci) mogli da ubijaju a da ne snose nikakve posljedice, jer ih pravosudne institucije ne procesuiraju, dok Srbima nije dozvoljeno ni da iznose činjenice i u potpunosti su satanizovani u BiH”. I, kao poentu, Kojić je istakao da su Srbi, za razliku od Bošnjaka, tolerantan narod, jer, eto, dozvoljavaju da žive i takvi kao što sam ja. Bar za sad.
Uslijedila je poplava primitivnih komentara, koji su danas uobičajeni na društvenim mrežama, a posebno se, ovoga puta, istakao šef opštinske Službe za javne nabavke, inače moj komšija, ovjerivši svoje uvrede i sopstvenom fotografijom. Da se zna. Čak i uvijek smireni i tolerantni gradonačelnik Bijeljine Mićo Mićić, pritisnut navalom pitanja novinara SRNE, rekao je da ja “krivim istinu” o dešavanjima u Bijeljini i RS-u. “Nikoga nismo protjerivali, niti tjerali”, rekao je on”.
Zbilja? Pa, ko onda jeste? Marsovci, Mongoli, Aboridžini? Ko je pobio desetine ljudi, protjerao 35 hiljada i hiljade poslao u logor i na prinudni rad, ko je noću kupio ljude, pljačkao ih i istovarao na Majevici, ko je srušio džamije? Ko je mene pretukao tako da sam jedva ostao živ? Ako nisu Karadžićevi sljedbenici, ko je?
Ali, logika i razum danas u Bosni, a pogotovo u njenom manjem entitetu, ne igraju nikakvu ulogu. Oni koji negiraju čak i pravosnažne presude najvažnijeg svjetskog suda, histerično reaguju kad neko negira njihove očigledne laži, i ta histerija dobija takve dimenzije da se, što reče mladi Stanivuković, to danas plaća glavom. Već drugi put meni se javno poručuje da treba da se izvinim onima koje istina vrijeđa. Prvi put – da se izvinim što sam uvrijedio one koji su srušili bijeljinske džamije, drugi put jer sam se usudio pitati zašto se, dok se gradi lažni mit o Tuzlanskoj koloni, svjesno ćuti o tolikim civilnim žrtvama u Bijeljini. Sljedeći put će vjerovatno tražiti da se i ja i drugi Bošnjaci izvinjavamo onima koji su nas ubijali, ponižavali, mučili, pljačkali, silovali, odvodili u logore, onima koji su nam ubijali djecu i uništavali naše živote, istoriju, kulturu i sve tragove našeg postojanja. Došlo je vrijeme kad laž ne zna za granice i kad se zločini slave kao bogougodna djela, a svi koji se usude misliti drugačije – treba da se boje za život. U takvoj atmosferi prestaje svaka mogućnost društvenog angažmana kakav sam imao godinama, boreći se za istinu i pravdu koliko je to bilo moguće. Nadam se da su moji tekstovi, koje ste čitali na ovom mjestu, bar malo doprinijeli otkrivanju i čuvanju istine o mračnom vremenu koje nas je savladalo. Ja nastavljam da radim, ali nešto drugo, nešto što je dalje od ovog ubilačkog vremena.
A na ovom mjestu, povodom ozbiljnih društvenih tema, možda se sretnemo u nekim sretnijim vremenima. Ako takva vremena ikad dođu.