Piše: Boris Dežulović
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u dva iza ponoći iz kafane da ispriča vic.
Elem, Mujo i Suljo radili u tvornici namještaja Konjuh u Živinicama, pa kako pet godina nisu dobili platu, onako gladni i jadni odlučili zajedno s ostalim radnicima napustiti Bosnu. “Al đe ćemo?”, upitao na kraju Suljo. “U Hrvatsku”, spremno će Mujo, “tamo ima svega.” Uvjerio tako Mujo ostale da je Hrvatska obećana zemlja, i dvjesto radnika krenulo na dugi marš. Trećeg dana stigli na granicu, i hrvatski carinik ih ljubazno upita: “Cigarete, kava, meso, alkohol?” A Mujo se okrene Sulji, pa kaže: “Jesam ti reko?”
Pa ako i nije bio vic, a previše je priča tužna da bi bila vic, nije bogami bilo ni daleko: stjerani u ćorsokak, glatko odjebani od vlasti Tuzlanskog kantona, dvije stotine radnika propalih tuzlanskih tvornica – Aide, Dite, Livnice čelika i živiničkog Konjuha – što su plaće posljednji put valjda dobili u dinarima, u očaju su se odlučili napustiti rodnu zemlju. “Ostavljamo im Bosnu, neka s njom rade što god hoće”, rezignirano je novinarima objasnio predsjednik Sindikata Konjuha i poveo radnike na put.
I gdje su se nesretnici uputili, gdje su to naumili osigurati budućnost svojoj djeci, gdje su krenuli pobjeći od gladi i neimaštine, od siromaštva i nezaposlenosti, od kriminala i korupcije? U Hrvatsku, jedinu državu u Europi koja je šest godina uzastopno u recesiji i svečano ulazi u sedmu, u zemlju u kojoj je prema podacima UNICEF-a šezdeset hiljada predškolske djece gladno, a petina građana živi ispod granice siromaštva i ne može priuštiti najosnovnije potrepštine, u zemlju u kojoj je cjelokupna industrija opljačkana i sravnjena sa zemljom, stopa nezaposlenosti sve bliža brojci od dvadeset posto – među mladima i okrugloj polovici! – indeks korupcije među najvišima u Europi, a šest bivših ministara s premijerom u zatvoru na čelu.
Ukratko, nesretnici su, bježeći glavom bez obzira iz Bosne i Hercegovine, naumili u zemlju iz koje bi, prema posljednjim istraživanjima, dvije trećine mladih, kad bi moglo, istog trenutka pobjeglo glavom bez obzira, a trideset hiljada njih – samo ove godine – već jest.
U takvu, eto, zemlju uputili su se očajnici iz Tuzle, pa onda još stigli na granicu pred Županju, samo da bi otamo, s druge obale Save, mislili da ih zajebavaju: u takvoj čemernoj Hrvatskoj, naime, samo je pusta i zametena Lika veći čemer od Vukovarsko-srijemske županije – u kojoj je danas tri puta više nezaposlenih nego usred rata! – a u takvoj čemernoj županiji najčemernija je upravo Županja, grad u kojemu je prosječna plaća tako mala – jedva četiri stotine eura, još malo pa upola manja nego u ostatku Hrvatske, odnosno točno koliko i prosječna plaća u Bosni i Hercegovini – da je tamo propao čak i Kaufland.
Čekajući na bosanskohercegovačko-hrvatskoj granici, očajnici iz Tuzle i Živinica mogli su tako vidjeti kolone siromaha s druge strane, Hrvata s “bosanskim” plaćama što na protestne marševe preko granice idu svaki dan, kupujući hranu i kućne potrepštine u Orašju.
Priča o gladnim tuzlanskim radnicima što sreću idu tražiti u Hrvatsku stoga, rekoh, zaista zvuči kao vic o Muji i Sulji – otprilike kao da su hranu išli tražiti u Etiopiji, krov nad glavom u Sibiru, novac u Sjevernoj Koreji, posao u Grčkoj, a pravdu u Islamskoj državi. Ili sve to u Hrvatskoj.
Odveć je, međutim, ta priča tužna da bi bila vic: nije, naime, njena poanta u tome da su Mujo i Suljo glupi, već u tome da je Bosna i Hercegovina takav jad i čemer da čak i gladna, siromašna, nezaposlena, opljačkana, korumpirana i obeznađena Hrvatska iz Orašja izgleda kao Kanada.
Malo što je stoga posljednjih godina tako plastično opisalo bosanskohercegovačko beznađe kao prizor tuzlanskih siromaha pred hrvatskom granicom. Možda još jedino vijest koja je stigla istog dana kad su se tuzlanski očajnici naposljetku vratili s hrvatske granice: u organizaciji Crvenog križa u Tuzlu je toga dana stigao i konvoj od četiri šlepera iz Njemačke, gdje je berlinska humanitarna organizacija Die Johanniter – punim nazivom Johanniter-Unfall-Hilfe – prikupila i poslala četiri i pol hiljade paketa humanitarne pomoći.
Potresla me, jasno, vijest iz Tuzle: malo je Tuzlacima nesreće, malo im je zatvorenih i propalih tvornica, gladi, siromaštva, zaostalih plaća i obijanja federalnih, kantonalnih i općinskih pragova, nego još i ovo. Zaorao sam tako po internetu da vidim kakva je to nakon svega katastrofa pogodila Tuzlanski kanton, je li to opet rat ili je opet poplava, je li potres ili je eksplodirala termoelektrana, je li cijeli grad potonuo u slane dubine ili je proradio uspavani vulkan na Konjuhu. Svakako, da je neka katastrofa, nije bilo sumnje, jer humanitarna organizacija Die Johanniter utemeljena je zbog pomoći žrtvama nesreća: najzad, i sam naziv “Unfall-Hilfe” znači “pomoć u nesreći”.
Nit’ je, međutim, bio rat, nit’ je bila poplava, nit’ je potres nit’ je eksplozija, nit’ je vulkan nit’ je erozija – to je samo svakodnevni život u gladnoj, siromašnoj, nezaposlenoj, opljačkanoj, korumpiranoj i obeznađenoj Tuzli: sve prirodne i neprirodne katastrofe zajedno da se udruže, ne bi napravile štete koliko pola mandata jedne kantonalne vlade. Ništa stoga posljednjih godina nije tako plastično opisalo bosanskohercegovačko beznađe kao prizor siromaha pred tuzlanskim Crvenim križem, prizor koji se drugdje vidi samo kad su rat, poplava, potres ili erupcija vulkana. Točno mogu zamisliti vrijedne humanitarce iz berlinskog Die Johannitera kako žurno krcaju pakete pomoći u šlepere. “Šta je bilo dolje?”, zabrinuto pita jedan. “Ne pitaj”, odgovori mu drugi. “SDP i SDA.” “Ne d'o Bog nikome”, dobaci treći.
Kao što ništa – to sam vam zapravo htio reći, pa me ponijelo – nije tako plastično opisalo hrvatski čemer, kao što je to bio prizor iz Orašja ove nedjelje, kad su tuzlanski radnici u protestnom bijegu iz gladne, siromašne, nezaposlene, opljačkane, korumpirane i obeznađene Bosne i Hercegovine došli do granice s Hrvatskom, s rampe bacili kratki pogled preko Save, pa se pokupili u autobuse i vratili u Tuzlu.
(oslobodjenje.ba)