KAKO SU BIJELJINSKI BOŠNJACI UBIJENI PRIRODNOM SMRĆU
Piše: Avdo Huseinović
Bio je 30. mart 1992.godine. Negdje iza ponoći, snažna eksplozija razbudila je usnuli grad. Bačena je bomba u kafić „Istanbul“ Izeta Ahmičića kod Autobuske stanice u Bijeljini, u kojem se uglavnom skupljala bošnjačka omladina. Bilo je šestoro povrijeđenih, a bombu je bacio Aleksandar Zekić iz semberskog sela Gojsovci. Bijeljina je dan kasnije, 01. aprila 1992.godine gorjela. Željko Ražnatović Arkan, jurišnik Službe državne bezbjednosti Srbije, bez većeg otpora izvršava okupaciju Bijeljine. Arkan je podpomognut svojim podređenim domaćim jedinicama koje vode Ljubiša Savić Mauzer i Vojkan Đurković, dok im pomoć pružaju i “šešeljevci” koje predvodi četnički vojvoda Mirko Blagojević. Nakon okupacije Bijeljine, prvo ubija bogate ljude, a zatim sve na šta naiđu. Arkanovim zločinacima, direktno na bijeljinskim ulicama komandovali su Marko Pejić, zvani Peja Ciganin, Nebojša Đorđević Šuca, izvjesni Bojke i Vladimir Homa Rus. Arkanovci nisu znali ko je ko u Bijeljini, ubijali su uglavnom one, kojima su ih na vrata doveli i na koje su prstom pokazali komšije bijeljinski Srbi.
 Arkanovac Bokser (drugi s lijeva) i Maks Golubović udara mrtvu Tifu Šabanović, na slici i mrtva tijela Abdurahmana Pajazitija i njegove supruge Hamijete (Foto: Ron Haviv) |
Iako je bilo i brutalnijih snimaka genocidnog nasilja u BiH, fotografija američkog fotografa Rona Haviva, na kojoj se arkanovci iživljavaju nad ubijenim bijeljinskim civilima kod Krpića džamije i bijeljinske bolnice, postala je simbol bosanske strahote. Ron Haviv je bio slobodni foto-reporter, i u Bijeljinu je došao s Arkanovom gardom. Njegove fotografije ubijanja Bošnjaka i Albanaca na ulicama Bijeljine, objavili su svi važniji listovi u svijetu. O tome je Jusufu Trbiću, poznatom bijeljinskom novinaru, svjedoku i hroničaru „arkanijade“ u Bijeljini, pričao i sam Ron Haviv, kada je 02. aprila 2005. godine, nakon 13. godina, došao da vidi mjesto zločina na kojem je fotoaparatom zabilježio početak bosanskohercegovačke krvave drame.
„Kad sam stigao u Bijeljinu, pitao sam Arkana mogu li fotografisati, radi dokumentovanja svega što će se dešavati sa srpske strane. Arkan je rekao „da je to u redu, da mi vjeruje“, i odredio jednu malu vojnu jedinicu, oko dvadesetak vojnika, da idem s njima i da mogu raditi slobodno. Prešli smo do džamije preko puta bolnice. Arkanovci su ušli u džamiju, popeli se na munaru i skinuli muslimansku zastavu, a stavili srpsku. Pitao sam mogu li da ih slikam i oni su mi dozvolili. Poslije nekoliko minuta, čuo sam vrištanje napolju i izašao sam iz džamije. Preko puta džamije ima jedna kuća, a vojnici su iz te kuće izveli muškarca i ženu. Žena je vrištala i na nju su vojnici galamili. Čuli su se pucnji i čovjek je pao na trotoar. Tada su «tigrovi» na mene povikali da ne slikam. Shvatio sam da su to muž i žena, čovjek je bio još živ i ona je pokušavala da mu pomogne, a ja sam uspio brzo napraviti još nekoliko fotografija. Krenuo sam prema grupi «tigrova», a kad sam se vratio, i žena je već bila ubijena.
 Ron Haviv |
Onda su našli jednog mladića, od nekih 17-18 godina, i uveli ga u dvorište džamije. Izgledalo je da je uspio pobjeći, ili su ga pustili, ali kad je vidio da iza džamije nema izlaza, on se vratio, i tu su ga ubili. Nekoliko minuta nakon toga, izveli su iz druge kuće još jednu ženu, pa su ubili i nju. Arkanu su ovi njegovi rekli da sam slikao dok su ubijali, i on je tad tražio da mu predam aparat, zajedno sa svim filmovima koje imam. Na kraju sam uspio da ga ubijedim da mi uzme samo aparat i film u njemu. Ali, ja sam prije toga uspio izvući iz aparata i sakriti film koji sam već bio «ispucao», i njega sam razvio. Fotografije koje sam napravio u Bijeljini, objavili su mnogi svjetski listovi, a kasnije sam od prijatelja Francuza u Beogradu čuo da je Milošević galamio na Arkana zbog tih fotografija. Kasnije, u izjavama za medije, Arkan je, kad je već morao da komentariše slike koje su objavljene, tvrdio da su na njima Srbi koje su ubili Muslimani. U nekim intervjuima je govorio da sam njegov prijatelj, a u drugima, opet, da jedva čeka da se napije moje krvi – ispričao je Haviv Trbiću.
Dženita Mulabdić, tada trudnica pred porođajem, bila je svjedok ovih Arkanovih zločina koje je na historijskim fotografijama uslikao Haviv.
-Kuća mog svekra je bila odmah do kuće mesara Redžepa Šabanovića. Bili smo dobri komšije i na njihov poziv prešli smo kod njih u podrum. Tamo je bilo još komšija, da budemo skupa svi. U podrumu su bili prostrti dušeci, bilo je hrane, mada je većina postila, bio je kraj Ramazana. Najednom je neko jako zalupao na vrata, tako da smo morali otvoriti. Iz podruma je izašao Redžep, izletjela je za njim i njegova supruga Tifa, i zavrištala. Ubili su Redžepa. Izašao je zatim sa ženom, stari komšija Albanac, koji je u Bijeljini imao buregdžinicu. Njih dvoje su izveli pred kapiju, i pobili ih, zatim i Tifu. Vidjela sam Tifu, koja je još bila živa. Još mi je pred očima njen pleteni džemper. Nakon što su mene trudnu pustili, ubili su Redžepovog i Tifinog sina Adu, mog supruga Muhameda, te dvojicu Albanaca, koji su radili u buregdžinici, – svjedoči Dženita, koja danas sa dva sina živi u Tuzli. Mlađi Muhamed se rodio brzo nakon očeva ubistva. Dvojica ubica porodice Šabanović i njihovih četvoro komšija, identifikovani su u godinama nakon agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Arkanovac, okrenut licem prema foto aparatu, koji se nalazi odmah do žrtava je izvjesni Bokser, dok je monstrum koji čizmom udara u glavu mrtvu Tifu Šabanović – Srđan Golubović Maks. Almi Šabanović je u jednom trenu ubijena cijela porodica-otac Redžep, majka Tifa i brat Admir. Danas Alma živi u Austriji i povremeno obiđe očevu kuću u Bijeljini, koju je renovirala. Ova bijeljinska ulica zločina danas nosi naziv ulica Srpske vojske. U veliku kuću Redžepa Šabanovića useljavalo se mnogo srpskih porodica, i sve su bježale iz nje. Pročulo se da se u kući javljaju duše ubijenih, da se čuju glasovi, da neko nevidljiv hoda sobama i hodnicima.
Iako bi slika Rona Haviva bila dovoljan dokaz za svaki sud u svijetu, ubice preko 500 bijeljinskih Bošnjaka, danas su slobodni zločinci. Nepodnošljivu stvarnost nepostojanja pravde za ubijene bijeljinske Bošnjake, najbolje opisa izjava Dženite Mulabdić koja reče: “Naši mrtvi su sahranjeni, a s’ njima smo pokopani i mi živi“.
 Jusuf Trbić |
Jusuf Trbić je i uoči rata bio poznati novinar. Prvih dana aprila 1992.godine, preživio je u Bijeljini teška mučenja i samo čudom ostao živ. Njegova knjiga „Majstori mraka“ prvi i drugi dio (objavljene 2007. godine), ušle su i u dokazni postupak protiv Karadžića u Hagu. U njima je slika velikog broja zločina u Bijeljini i Janji, s imenima, datumima, izjavama očevidaca… Trbić je danas u svom gradu i bori se hrabro za istinu o počinjenim zločinima i za ravnopravnost Bošnjaka. Predsjednik je Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“.
Iz Bijeljine, 17.decembar 2014.godine, Trbić je poslao otvoreno pismo Goranu Salihoviću, glavnom tužiocu Tužilaštva BiH. U pismu je između ostalog pisalo:
„Poštovani gospodine Salihoviću!
Dozvolite mi da vam ukratko skrenem pažnju na probleme s kojima su suočene žrtve ratnih zločina u bijeljinskom kraju. Možda ste upravo pomislili kako se svi žale na iste stvari, kad su ratni zločini u pitanju, ali Bijeljina je specifičan slučaj. A zbog čega? Najprije zato što u ovom dijelu BiH nije bilo nikakvih ratnih dejstava, pa nisu postojale dvije strane i bilo kakva ravnoteža u zločinima. Zatim i po tome što je u Bijeljini sve i počelo, prvih dana aprila 1992. godine, kad, praktično, rata u BiH još nije bilo, a i po tome što se oni koji su započeli s masovnim zločinima nisu krili, pa je bijeljinski slučaj poznat u svijetu. U posljednje vrijeme su brojni mediji pisali o zločinima koje su tada arkanovci počinili u Bijeljini (nedavno je o tome obiman tekst objavio Dnevni avaz), a najzanimljivije pitanje glasi : kako je moguće da do danas nikoga u pravosuđu ti zločini nisu interesovali? Podsjetiću vas.
U Bijeljinu je posljednjeg dana marta 1992. godine došla vojna jedinica iz Srbije (tada se tvrdilo da je to paravojna jedinica), na čelu s poznatim Željkom Ražnjatovićem Arkanom, visokim oficirom srbijanske Službe bezbjednosti. Pod njihovu komandu odmah su se stavili i opštinska vlast, i policija, i vojska, i sud, i Teritorijalna odbrana i sve institucije sistema, što je potvrđeno i brojnim televizijskim snimcima, a to mogu potvrditi i mnogobrojni svjedoci. Ja sam jedan od njih. Za tri dana ta jedinica je počinila strašne zločine nad civilima, mnogi su odvedeni ili likvidirani pred svjedocima, drugima se zametnuo svaki trag (neki od njih pronađeni su na grobljima u Srbiji i identifikovani, za ostalima se još traga), a Krizni štab SDS-a objavio je tada spisak ubijenih, koji je nesporni dokaz zločina. Na tom spisku nalazi se 40 imena (mada je broj ubijenih mnogo veći), i svi sa spiska su civili, među njima ima dosta žene i djece. U Bijeljini nije bilo nikakvih vojnih sukoba, o kojima je tada govorila velikosrpska propaganda, ni jedan navodni “muslimanski ekstremista” nije ni ubijen, ni ranjen, ni zarobljen, niti je ikome suđeno, niti je iko od njih viđen na bijeljinskim ulicama. Mi smo mnogo puta pozivali Okružno tužilaštvo da pokrene proces i ispita okolnosti pod kojima su se zločini dogodili, ali bezuspješno. Bijeljinsko Okružno tužilaštvo, na čelu s Glavnim tužiocem Novakom Kovačevićem (Mladićevim vojnim tužiocem u ratu) nije nikad ni pokušalo da to učini, niti je, na sopstvenu inicijativu, našlo makar jedan slučaj ratnog zločina u Bijeljini. A kakav je rezultat njihovog bavljenja ratnim zločinima na prostoru koji ovo Tužilaštvo pokriva – od Brčkog do Srebrenice – vjerovatno znate i sami. U istoriju pravosudnog beščašća Novak Kovačević i saradnici ušli su podizanjem optužnica protiv stare Fate Orlović, jer se bunila što je podignuta crkva u njenom dvorištu, pri čemu vladika Kačavenda i ljudi iz Srpske pravoslavne crkve, koji su crkvu podigli na tuđem privatnom zemljištu i neće da je uklone, nisu pozvani ni na razgovor. Uz to idu i brojni slučajevi procesuiranja preživjelih Srebreničana, kao i činjenica da ljudi iz bijeljinskog Tužilaštva nikada nisu čuli za zločine u našem gradu, za logor Batković, za arkanovce i progone Bošnjaka, niti za rušenje džamija, mada se najstarija od njih – Atik džamija – nalazi na desetak metara od zgrade Suda. Jer, da su čuli za tako nešto, valjda bi pokrenuli procese na osnovu sopstvenog saznanja.
Kako je moguće, gospodine Salihoviću, da se niko u pravosuđu nije upitao otkud vojnici iz Srbije u Bijeljini, ko ih je pozvao, ko ih je poslao, šta su oni tu radili, pored brojne policije, vojske, pored organa vlasti, i kako nikoga ne interesuje ubijanje tolikih civila? To je bio očigledni primjer ratnih zločina, ilustrovan TV snimcima i fotografijama (Rona Haviva, na primjer), ubistva su vršena javno i bezobzirno, kao pokazna vježba, ali do današnjeg dana ni jedan od aktera nije zbog toga pozvan na odgovornost. Umjesto toga, srpska boračka organizacija obilježava svake godine, na glavnom gradskom trgu, Dan odbrane i oslobođenja Bijeljine, iznova vrijeđajući i ponižavajući žrtve.
Srpski borci, koji su, eto, “oslobodili” Bijeljinu prvih dana aprila, nastavili su da je “oslobađaju” do kraja rata. Pobili su stotine ljudi, hiljade poslali u logore i na prinudni rad, protjerali su 35 hiljada Bošnjaka Bijeljine i Janje, porušili sve džamije, počinili mnoštvo silovanja, i terorom i zločinima etnički očistili ova dva grada na sjeveroistoku Bosne. U kraju u kojem, kao što znate, nije bilo nikakvog rata. Pomenuću najveći zločin – ubistvo 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić (među njima je bilo sedmoro djece i osam žena – četiri starije od 60 godina), u septembru 1992. godine. Zločin je počinila specijalna jedinica MUP-a RS-a, poznata kao “Pahuljice”, koja je bila direktno podređena političkom vrhu RS-a i bila pod komandom ministra Miće Stanišića i njegovog zamjenika Tomislava Kovača. Stanišić je u Hagu oslobođen optužbe za ovaj zločin. Ko je onda kriv? Ja sam u knjizi “Majstori mraka”, I dio, objavio imena svih koji su u tome učestvovali, od onih koji su pucali, do onih koji su čuvali stražu. O tome se sve zna, ali već godinama sudije prebacuju ovaj slučaj jedan drugom. Isto je i sa drugim zločinima počinjenim u Bijeljini. U toku je suđenje za logor Batković, a mi smo više puta upozoravali javnost da se to suđenje odvija tako da će, po svemu sudeći, žrtve biti kažnjene, a zločinci nagrađeni i odlikovani.
 Vojkan Đurković, u Bijeljini 1992.godine |
A za sve ovo vrijeme u Bijeljini mirno žive mnogi koji su do grla umiješani u zločine. Tu su funkcioneri SDS-a iz ratnih dana, policajci koji su odvodili ljude u smrt, vođe paravojnih formacija i interventnih jedinica, članovi kriznih štabova, mučitelji iz logora, otimači tuđe imovine. Mirno žive i: Vojkan Đurković, simbol etničkog čišćenja u ovom kraju, čovjek koji je protjerao i opljačkao desetine hiljada ljudi, Mirko Blagojević, komandant četnika sjeveroistočne Bosne, Vlado Vrkeš, komandant Kriznog štaba Sanski Most, Cvijetin Simić, bijeljinski ratni predsjednik opštine i Kriznog štaba, Pero Simić, glavni propagandista, i mnogi drugi. I čini se nikome ne pada na pamet ni da ih pita šta su radili u ratu.
Zato sam prinuđen da vam se obratim i tražim pravdu za Bijeljinu. Ako je ima. Ja sam, kao običan građanin, našao i dokumentovao desetine zločina u mom kraju, pa valjda i pravosuđe može nešto učiniti. Pod uslovom da to želi.
Hvala vam, na strpljenju. A ja vam stojim na raspolaganju za sve što vas interesuje.“
I skoro tri godine poslije, od slanja Jusufovog pisma, sve je isto. Samo njega, Salihovića, na mjestu prvog čovjeka Tužilaštva, već neko vrijeme nema.
 Vojvoda Mirko Blagojević, 2012. |
Zvanični spisak Kriznog štaba Bijeljina od 40 ubijenih, objavljen u lokalnim “SIM” novinama, predratnim i sadašnjim „Semberskim novinama“:
Ziberi Ajruš (1968), Maid Sinanović, Salko Nargalić Ćosa (1960), Ešef Beganović (1960), Alija Mujkić (1927), Sead Krajinović. Mustafi (1933) Komšiću pucali su u noge i ostavili da krvareći umire i gleda u mrtve sinove Adnana (1963) i Rijada (1973). Ubijeni su i Bejtula (1956), Hamijeta (1953) i Abdirami (1954) Pajaziti, Husein Dizdarević (1941), Sabit Arifović (1935), Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir, Husein Geljo (1933), Haso Imširović (1929), Feriz Karasuljić (1959), Bisera Bišanović (1933), njene kćerke Nermina (1954) i Mirsada (1962), unuk Damir Danović (1976), podstanarka Radmila Novaković. Ubijeni su braća Ibrahim i Almir Belkić, Ivica Vrhovac (1945), Mira Ilić, Dževad Osmanović (1978), Dževad Jašarević (1956), Elmazi Mersim (1969), Muhamed Mulabdić (1964), Majda Izić (1929), Bego Šindrić (1942), Huso Benić i jedna neidentifikovana osoba. Arkanovci su ubili i Milu Lukića, brata narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka, te svjedoke tog zločina Antoniju Ostojić (1926) i Zvonka Lazarevića (1972).
Na spisku Kriznog štaba nisu:
Asim Fidahić, potomak Ali-paše Fidahića (vodio se kao nestao, a pronađen 5. novembra 2003. na groblju u Šapcu), Hajrudin Salihagić Hajrov (vodi se kao nestao, ali ga je Jusuf Trbić vidio pretučenog), Hasib Kupus (nestao), Amir Arnautović Dajko, Derviš Zulčić (ubili ga vojnici u starim uniformama JNA), Nijazim Alagić (nestao, pronađen 2007 na groblju u Sremskoj Mitrovici), Redžo Delić (1940) i sinovi Sulejman (1958), jedini pronađen, Berzad (1961) i Beriz (1964), zatim Fadil Podrug, Mirsad Osmanović…. 21. aprila ‘92 iz bijeljinskog “Žitoprometa” odvedeni i ubijeni Amir Mešković, Zaim Hatić, Šefik Smajić, Mevludin Serdarević i Hakija Gutić.
Ne zna se koliko je ubijeno bijeljinskih Roma, a početkom aprila ‘92 godine u Bijeljini su ubijeni ili nestali Albanci: Halil Guci i Nezir Ćemi (nestali), Nedžbedin Ljatifi, Feredin Sejdi, braća Perparim i Vlaznim Redžbecaj, Mehas Zendeli, Shani Nezaj. Braća Amir i Ćamil Gani, rođeni u Bijeljini, ubijeni su 1. juna u Zvorniku.
Na zvaničnom spisku nisu: Bijeljinska legenda, Refik Selimović Mačak (ubijen 10. aprila), Ramo Avdić (ubijen 14. juna), Husein Ćurtić Hapaka i Ferid Zečević (u junu pretučeni i ubijeni u Batkoviću), Salko Kukić (ubijen u svom stanu 2. juna), Dževad Muslijević i njegov brat Sead, Dževad Alijević Truhlo (odveden 3. juna, tijelo pronađeno u Srbiji), u noći 21. avgusta odvedeni Nusret Brkić, Izet Kastrati, Himzo Ferhatbegović (Ferhatbegović i Kastrati pronađeni na groblju u Sremskoj Mitrovici, a Brkić se vodi kao nestao).
Pripadnici specijalne policije Republike Srpske pod nazivom “Pahuljice”, koja je bila pod komandom ministra policije RS-a Miće Stanišića, 25. novembra 1992. godine u Bijeljini, izveli su iz kuća u naselju Bukreš 22 lica, familije Sarajlići, Malagići i Sejmenovići. Odveli su ih na Drinu, te u Balatunu izmasakrirali. Među njima je bilo sedmoro djece, te osam žena, od kojih četiri starije od 60 godina.
U svom pismu jedan od bivših pripadnika “MUP-a” koji je sebe zbog grize savjesti nazvao “čovjekom bez sna” napisao je: “O tom zločinu znaju mnogi pripadnici policije, koji godinama šute. Sve znaju, do u detalje: Mićo Stanišić, Tomo Kovač, Goran Mačar, Goran Sarić Sara, Drago Vuković, Stevo Bokarić. O načinu na koji su ljudi i djeca masakrirani, sve znaju pripadnici “Pahuljica” koji su učestvovali u svemu tome: Peđa Bartula, zamjenik pokojnog Duška Malovića, komandanta “Pahuljica”, Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Perović Peros i Danko Arbinja Mento.“
 Tomo Kovač, 2017. |
Zahvaljujući svjedocima, za zločin se odmah saznalo, a godinama kasnije njihovi posmrtni postaci, pod NN oznakama, pronađeni su na grobljima u Šapcu i Sremskoj Mitrovici. Nakon identifikacije i DNK analize, u mezarju Lipić-Selimovići u Bijeljini do sada je sahranjeno 18 posmrtnih ostataka, a četvoro se još uvijek vodi kao nestalo.
Ovaj zločin je dugo skrivao Branko Stević, bivši načelnik opštine Bijeljina, koji je iznenada umro u 51-oj godini života, krajem juna 2005. godine. On je u vrijeme počinjenja ovih zločina bio načelnik Stanice javne sigurnosti Bijeljina. Stević je jedno vrijeme tvrdio da su pobijene familije žive i razmijenjena u Čeliću, a da je troje nađeno na stratištu u Sremskoj Mitrovici. O tome da Stević, tada potčinjen Stanišiću, nije htio ništa poduzeti protiv zločinaca svjedočio je i Mustafa Skokić, koji je sa Stevićem razgovarao tih dana 1992. godine, kada su zločini počinjeni.
-Tih dana se u Bijeljini i Janji pričalo kako imaju neki leševi na Drini, u selu Balatun, i ja sam tom prilikom Stevića pitao da odem uz pratnju policije da pogledam te leševe, na što mi je odgovorio: “To je grupa nekih Cigana, koji su pokušali prebjeći u Srbiju i njih je pobila Srbijanska granična straža, te da nema potrebe da ja tamo idem”, navodi se u Skokićevom svjedočenju. Po Bijeljini se pričalo da je uzrok Stevićeve smrti strah od Haga jer je znao da ga čekaju teške optužbe za koje nije imao argumenata.
Zna se skoro sve o ubijanju djece iz ovih porodica, postoje izjave ljudi koji su morali bacati leševe te djece u Drinu. Zvanično, slučaj je negdje u ormarima Tužilaštva BiH i ostaje nejasno zašto do danas nije podignuta optužnica.
Prema nepotpunim, ali vjerodostojnim podacima, u Bijeljini i Janji u periodu 1992-1995 ubijeno je najmanje tri stotine civila, uglavnom Bošnjaka, i manji broj Albanaca i Roma.
Pretpostavlja se da potpuna evidencija neće nikad biti moguća jer su svjedoci raseljeni širom svijeta ili biološki nestaju. Nekažnjeni semberski zločini, prvi izvršeni na području Republike Bosne i Hercegovine, još čekaju na procesuiranje.
Novinari Jusuf Trbić i Emir Musli danas žive u Bijeljini, svakodnevno susreću zločince na ulicama, čuvaju sjećanje na žrtve i napominju javnost o nekažnjivosti zločina u Semberiji.
Bijeljina je bila generalna proba agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i izvršenja genocida nad Bošnjacima. Danas u ovom gradu vlada kultura poricanja zločina.
Djeca u školama uče falsifikovanu historiju, slave se zločini i zločinci, mediji to podržavaju. Bošnjaci Bijeljine ubijeni tokom godina gresije, većinom su sahranjeni, ali se ne vode kao civilne žrtve rata.
Kod mnogih u smrtnom listu napisano je „umrli prirodnom smrću“.
(bosnjaci.net)