Piše: Jusuf Trbić
U vremenu mraka i opšteg saginjanja, kad se moral ruši u prašinu a uspravni ostaju samo spomenici, ljudi nesavitljive kičme prava su rijetkost. Oni primaju na svoja ramena sve što drugi ne mogu, i ostaju zapamćeni kao baklje koje gore, i svijetle, da sačuvaju obrise ljudskog lica u tami koja sve obuzima. Jedan od takvih ljudi je Lazar Manojlović.
Upoznao sam ga prije rata protiv Bosne, rata koji je srušio sve što smo imali i znali. Iz Tuzle je došao kao jedan od najuglednijih prosvjetnih radnika Jugoslavije, i to nakon skandala, nečuvenog u to doba : na velikom partijskom skupu u Tuzli ustao je protiv odluka svemoćne Partije, što se tada teško praštalo. Ipak, njegov ugled je bio toliki, da je kažnjen samo premještajem u Bijeljinu, gdje je postavljen za direktora Osnovne škole “Radojka Lakić”. Nije prošlo mnogo, a on je i tu školu učinio uzorom u čitavoj našoj bivšoj domovini. I kako to već biva, ni njemu rad i uspjeh nisu oprošteni. A pogotovo ne njegov nesavitljivi karakter, njegova hrabrost, njegov uspravni hod kroz život, koji ga je razlikovao od svih ljudi oko njega. Pa je i on platio cijenu kakvu plaćaju oni koji se izdignu iznad vremena.
Lazar Manojlović je rođen 1934. godine u Velikoj Obarskoj kod Bijeljine, u siromašnoj porodici sa mnogo djece. Pripadnik je prve generacije bijeljinskih učitelja. U Tuzli je na Višoj pedagoškoj školi diplomirao srpsko-hrvatski jezik i jugoslovensku književnost, radio je kao učitelj, direktor 
škole i rukovodilac u prosvjeti, i svuda gdje je bio, ostavio je duboki trag. Nosilac je jugoslovenske nagrade “Najdraži učitelj”, Ordena rada sa Srebrnim vijencem, kojim ga je odlikovalo Predsjedništvo SFRJ, nagrade za životno djelo u pedagogiji “Dr. Vojislav Bakić”, i niza drugih priznanja, među kojima je i Nagrada za građansku hrabrost “Duško Kondor”. Svjetsko priznanje je dobio proglašenjem za Pravednika svijeta u italijanskom gradu Padovi 2008. godine, kad je u njegovu čast posađeno drvo u Parku pravednika i postavljen spomenik u njegovu čast. Bio je to vrhunac jednog časnog, teškog i bogatog života, koji bi u svakoj normalnoj sredini bio uzor generacijama.
Lazar Manojlović je, uz rad u školi, bio i pokretač dječijeg lista “Mališa” najboljeg i najtiražnijeg u Jugoslaviji, dugogodišnji je publicista, autor brojnih stručnih, pedagoških i književnih radova, saradnik mnogih uglednih listova i časopisa, a objavio je i osam knjiga, među kojima se ističu : “Učitelju s ljubavlju”, “Govor srca”, “ Zapisi iz vremena zla”, “Zavičajne i porodične priče”, “ Knjiga tuge i opomene”, “Heroji s perom u ruci”, i uz to još pet kao koautor.
Čitaoci sarajevskog Oslobođenja, beogradske Republike i drugih listova i časopisa zapamtili su ga kao visprenog i beskompromisnog čovjeka, koji nije ustuknuo pred zlom, ma kakvo ono bilo. Zapamtili su ga i gledaoci mnogih TV emisija, intervjua i reportaža, a pogotovo oni koji su prisustvovali promocijama i javnim tribinama bijeljinskog “Preporoda”. Znaju ga svi koji drže do morala i građanske hrabrosti, još od vremena kad se usprotivio bijeljinskim gospodarima zla i odbio da djecu dijeli po etničkoj pripadnosti i to rekao jasno i glasno pred kamerama britanske televizije, u vrijeme kad su glave padale ni za šta. Zatim je odbio da svojoj školi promijeni ime u “Sveti Sava”, pa je izbačen s posla i ostavljen, praktično, na ulici. Ali, nije zaćutao. Pomagao je progonjenim ljudima koliko je mogao, a onda je perom i glasom počeo iznositi istinu koju niko drugi nije htio da kaže. Veliki Poljak Adam Mihnjik je svojevremeno rekao da je najveći stupanj patriotizma kad ste u stanju da se zastidite zbog svog naroda, svoje domovine. A tekst Lazara Manojlovića o Srebrenici pod naslovom “Stid me je” odjeknuo je kao da dolazi s drugog svijeta. Time je navukao na sebe bijes svih sljedbenika Radovana Karadžića, koji vladaju Republikom Srpskom i Srbijom, pa je proglašen za najvećeg srpskog izdajnika. Teško je i zamisliti šta sa sobom nosi takva osuda. Ali, Lazar Manojlović nikada nije sageo glavu. Naprotiv.
Njegov bunt protiv “đavoljeg vladike” Kačavende čuo se širom regiona, pa mu je vladika zbog toga otvoreno zaprijetio smrću, što je uzburkalo duhove. Zbog toga mu je Tuzla nudila da se vrati, ali je on odbio i ponuđeni stan i uhljebljenje i ostao u Bijeljini. Pred TV kamerama je, stojeći pred vratima Kačavendinog dvorca, rekao : “Pa, kakav je to Bog, ako mu je ovaj ovdje predstavnik na zemlji?”.
U svakoj prilici Lazar Manojlović je ustajao protiv zločina i fašizma, protiv mraka i mržnje, protiv nemorala i neljudi, u bezbroj tekstova i javnih istupa. Kad sam se vratio u Bijeljinu i počeo svoj juriš na vjetrenjače, on je bio prvi koji je stao uz mene. Zajedno s Duškom Tomićem bio je sa mnom u svakoj prilici, na svakom mjestu, uvijek uspravan, jasan i nepokolebljiv, uvijek u službi časti i istine. Od prvog našeg obraćanja javnosti, na početku milenijuma, kad je pred TV kamerama osudio zlo i ono što su fašisti iz njegovog naroda počinili, do današnjeg dana. Ova dva čovjeka bila su i recenzenti moje dvotomne knjige “ Majstori mraka”, u kojoj sam ispisao hroniku zločina u mom zavičaju, i to je, koliko ja znam, jedinstven primjer u čitavoj Bosni – da ljudi na taj način osude zločine svojih sunarodnika, u vrijeme kad se nemilice ubijaju i uništavaju istina i pravda. I ljudi koji se za njih bore.
Lazar Manojlović je svojim djelom i svojim uspravnim životom dao ljudsko lice ovom ružnom i teškom vremenu u kojem bi i stari Diogen teško mogao naći čovjeka. I ako postoji ličnost u mom životu, pred kojom treba ustati i iskazati bezrezervno poštovanje, to je, bez ikakve sumnje, ovaj neustrašivi čuvar istine. Proći će ovo olujno doba, jednoga dana, ali će ostati vrijednosti za koje se on borio ne štedeći sebe, ne savijajući se na vjetru, ne sklanjajući se pred olujom, ostaće slika jednog uspravnog života, kao svjetionik na nemirnom moru sutrašnjice.
Kad budući istraživači ovog našeg ružnog vremena budu pisali o Lazaru Manojloviću, riječ čovjek, uz njegovo ime, pisaće velikim slovom.
Siguran sam u to.