Piše: Jusuf Trbić
Svojevremeno smo na televiziji gledali seriju u kojoj je fudbal imao glavnu ulogu, a serija se zvala : “Više od igre”. I zaista, sve do ovih pustih vremena fudbal je kod nas bio mnogo više od trčanja za loptom. Nije mogla postojati čaršija bez fudbalskog kluba, kakav je, da je. Utakmice, igrači, treninzi, sve je to bilo poseban društveni ritual, čaršija je disala kao i njen klub, družili su se ljudi, uživali, opuštali nakon napornog rada, a navijači nisu bili ni nalik ovima danas, koji su navijanje pretvorili u rat. Fudbal je danas postao biznis, izgubio je dušu i pretvorio se u nekakvu industrijsku zabavu, pa je pravim, starim ljubiteljima ove igre ostalo samo da se sjećaju.
A oni koji znaju, zapisali su da se fudbal u Bijeljini počeo igrati nekako u vrijeme Prvog svjetskog rata, a da su prvu pravu fudbalsku loptu donijeli austrougarski oficiri 1916. godine. Igrali su tu, tada neobičnu igru, u lageru, pa su čak osnovali klub i dali mu ime Rapid, po uzoru na onaj iz Beča. Igra se zvala “loptanje”, što mi se čini prirodnijim od modifikovane engleske kovanice ( sastavljene od dvije riječi : noga, to jest stopalo, i lopta), pa čak i od prevoda u zapadnoj varijanti zajedničkog jezika – “nogomet”. Nevolja je samo što loptanja ima raznih vrsta, pa se danas ne bi znalo na šta se ta riječ odnosi. Ako ne računamo austrougarske vojnike, koji su igrali za sebe i za svoj račun, pamte se dvije priče o dolasku prve fudbalske lopte u Bijeljinu, one za narod. Najprije je loptu koja se udara nogama donio poznati bijeljinski fotograf, svojevremeno i igrač i trener Ferdo Vinterfeled (Ferdinand fon Vinterfeld), ali je ona bila veća od propisane, pa se njome nije igrao fudbal, već je služila za takmičenje u probacivanju kroz rupe na vatrogasnom tornju. Ta je lopta ubrzo “potrošena”, pa su onda prvu pravu loptu donijela braća Vlado i Drago Hodovski, sinovi poznatog bijeljinskog apotekara Antona Hodovskog. Fudbal su oni upoznali u Pragu, na studijama, a Drago Hodovski je kasnije, kad je nastavio studije u Zagrebu, igrao fudbal u zagrebačkom HAŠK-u. Loptu su, kako se priča, braća Hodovski donijeli iz Osijeka 1919. godine, i iste te godine osnovali prvi fudbalski klub u Bijeljini, koji se zvao Loptački klub Podrinje. Klub je osnovan u novootvorenom Raničkom domu, a predsjednik je bio poznati advokat dr Mojsije Violoni. Nova igra privukla je veliki broj mladih, pa je Podrinje ubrzo postalo jedan od najboljih fudbalskih klubova u BiH.
U Podrinju su, pored braće Hodovski, igrali i Janika Berdica, Rodoljub i Drago Čolaković, Slavko Đokić Reponja, Vojislav Vojko Popović, Jovo Simić Isus, Joco Čolaković, Lazo Petrović Damaj, Aco Petrović Groznica, Gabor Grinfeld, Đuka Mlinarić i drugi. Pošto je u klubu bilo mnogo pripadnika naprednog pokreta, nakon zloglasne Obznane njegov rad je 1921. godine bio zabranjen.
…………………..
Godine 1920. osnovan je novi klub – Loptački klub Zora, na inicijativu učitelja Zijaha Bulića, i bio je aktivan sve do 1936. godine. Prostorije su mu bile u Staroj čaršiji, koja je godinama bila centar društvenog i kulturnog života grada, preko puta zgrade bioskopa. Tu je, u jeku svjetske ekonomske krize, radnička omladina imala idealno mjesto za sastajanje, razgovore, čitanje novina, igranje šaha ( čiji je glavni propagator bio student Vojo Petrović). Fadil Jahić je bio jedan od rukovodilaca kulturno-umjetničke sekcije, a svirao je i bugariju u orkestru, uz Husu Pepića, violinistu, i klupski džez orkestar. Često je tu bio i Ivica Marušić ( kasnije narodni heroj), vrsni nogometaš, koji je igrao i za Zoru. U upravi su, pored ostalih, bili i Husein-beg Pašić, Muhamed Pašalić, Ago Selimović, Ešef Turkušić, a igrali su : Mustafa Grabčanović, Ibrahim Berberović, Ruždija Joldić, Fehim Pašić, Mehmedalija Mulaimović, Fahro Mehmedagić, Meho Salihbegović i drugi. Ovaj klub je bio i domaćin prve međunarodne fudbalske utakmice u Bijeljini, a u gostima mu je ( 1933. godine) bio Bevegung iz Beča, prvak Druge lige Austrije. (Zanimljivo je da je druga međunarodna utakmica odigrana tek poslije 35 godina – 1968. godine, kad je u Bijeljini gostovao klub Vesteros iz Švedske). U to doba, povodom desetogodišnjice Fudbalskog saveza Jugoslavije, štampan je almanah, u kojem je objavljena i slika fudbalskog tima Zore.
Nakon toga je, 1924. godine, formiran Sportski klub Građanski, a igrali su, pored ostalih, Ferdo Vinterfeld, Nikola Bilandžić, Osman Dervišević, Ruždija Joldić, Franjo Berdica, Vukašin i Uroš Subotić, Milan Nikolić, Brato Handžić i drugi. Već 1926. godine klub je dobio novo ime – Bijeljinski sportski klub, a jedan od glavnih igrača bio je Mustafa Grabčanović.
U maju 1934. godine odigrana je zanimljiva fudbalska utakmica između reprezentacije Bijeljine i Sportskog kluba Slavija iz Sarajeva. Utakmica je 
završena neriješeno – 1 :1. a za Bijeljinu su igrali : Mustafa Grabčanović, Mehmedalija Mulaimović, Enver Zaimović, Jovo Tejić, Batko Atanacković, M. Rizvanović, Gavro Knežević, Nikola Ostojić, Vojislav Lazić, Dušan Jakovljević i Pospišil.
Fudbal je bio sve popularniji u to vrijeme, pa su osnovani i klubovi Viktorija, BSK, Slaven, kao i manji, lokalni klubovi ( Zanatlija, Trgovački, Radnički) ali nisu dugo trajali, zbog međunacionalnih podjela u državi koja se urušavala. Posebno je bilo međunacionalnih sukoba između klubova Zora i Slaven. Zbog toga su bijeljinski studenti 1935. godine osnovali Fudbalski klub “Semberija”, koji je okupio najbolje igrače iz svih malih klubova, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. To je, opet, donijelo gašenje malih klubova, koji su ostali bez igračkog kadra. Za predsjednika novog kluba imenovan je Đuro Mlinarić, nekadašnji igrač zagrebačkog HAŠK-a i bijeljinske Semberije, a sekretar je bio Dušan Bogdanović. A FK Semberija je posebno ojačala kad je 1938. godine za njenog predsjednika došao poznati bijeljinski apotekar Ljubomir Pantić, ministar u Vladi Milana Stojadinovića. Klub je, uz to, imao veliku podršku privrednika, zanatlija i zemljoposjednika, koji su plaćali sve troškove, i brojnu pobliku. Cijeni se da Bijeljina nikada nije imala bolji tim, ni prije, ni poslije toga. U timu su bili, pored ostalih, Risto Petrović, Brato Hadžić, Ishak Mujkić, Dragec Predić, Ratko Milić, Mustafa Grabčanović, Enver Zaimović, Jovo Tejić, Slavko Bezjak, Hamdija Mulaimović Geljo, Fahro Mehmedović, Vojislav Lazić Baćo, Cvjetko Burić Šiljak… Bilo je to vrijeme velikog fudbala u Bijeljini, i igrača koji su, po kvalitetu, mogli igrati i u najboljim evropskim ekipama. Posebno se pamte pobjede nad Mačvom u Šapcu od 2 : 0, i reprezentacijom Brčkog, na domaćem terenu, od 5 : 0. Ali, studenti, koji su osnovali klub, nisu bili zadovoljni politikom koju je vodio Pantić, pa su 1938. godine osnovali Sportski klub “Radnički”, koji je okupljao mlade radnike. Najaktivniji je bio Ishak Mujkić, koji je radio u upravi i bio i aktivni igrač. Ali, Radnički je u decembru 1940. godine bio zabranjen.
Neposredno pred Drugi svjetski rat u gradu je postojao samo jedan pravi klub – Semberija, a fudbal se masovno igrao po mahalama i selima.
……………………
Nova fudbalska era počinje nakon oslobođenja. Već 14. juna 1945. godine, dok su se još liječile ratne rane i počinjala obnova porušenog i spaljenog, formirano je Sportsko društvo “Radnik”, i u njemu istoimeni klub, koji to ime nosi i danas. Inicijatori su bili Ishak Mujkić, Mustafa Grabčanović i Mehmedalija Mulaimović Geljo. Predsjednik je bio Ishak Mujkić, nekadašnji igrač FK “Semberije”, učesnik rata i brat španskog borca Mesuda Mujkića, sekretar Slobodan Jelačić Bacač, prvoborac, a potpredsjednik Fata Lipničević, društveni radnik. Ovo sportsko društvo je, pored fudbala, imalo i sekcije za fiskulturu, stoni tenis, šah i laku atletiku. Prvu utakmicu Radnik je odigrao 20. jula, sa timom Romanijske brigade, u kojem je bilo i nekoliko poznatih igrača. Utakmica je odigrana na starom stadionu ( kojeg više nema) i u dresovima skrojenim od engleskih padobrana, a rezultat je bio 1 : 0 za Bijeljince. Loptu je, još od prije rata, čuvao i sačuvao Bijeljinac Jovo Bošnjak, a jedini gol postigao je kasnije čuveni Mehmedalija Manović Kompir. U toj prvoj ekipi Radnika golman je bio Emin Hamzić, bekovi Mustafa Grabčanović i Zdravko Rankić, halfovi Ishak Mujkić, Branko Hadžić i Milan Đorđić, a u navali su igrali : Sulejman Berberović Ćelo, Hajrudin Omić, Mehmedalija Mulaimović, Mehmedalija Manović i Ratko Perić, dok je rezerva bio Ratko Milić. Uskoro, nakon demobilizacije, timu su se pridružili Šanika Senohrabek, Dragutin Predić Dragec i Ahmet Žmirić.
Prva zvanična utakmica odrigrana je 27. jula 1945. godine sa brčanskim Jedinstvom, koje je imalo vrlo jak tim. Bijeljinci su pobijedili sa 1 : 0, jedini gol, volej udarcem, postigao je Mehmedalija Manović. Utakmicu je posmatralo više od 1.500 gledalaca, što je za tadašnje prilike bila izuzetna posjeta. Utakmicu je sudio Emin Imamović.
Te 1945. godine Radnik je postao šampion tuzlanske oblasti, pošto je u finalu pobijedio tuzlansku Slobodu, pred oko 8.000 gledalaca. Rezultat je bio 2 : 0. Na toj utakmici su igrali Emin Hamzić, Ahmet Žmirić, Zdravko Rankić, Hajrudin Omić ( zamijenio ga Ismet Buljubašić Pita), Šanika Senohrabek, Milan Đorđić, Sulejman Berberović, Dragutin Predić, Mehmedalija Manović, Ratko Milić i Mehmedalija Hadžibeganović. Ekipa je dugo putovala do Tuzle, vojnim kamionom. Stigli su tek ujutro i odmah istrčali na teren, da odigraju prvu utakmicu na turniru, na kojem je igralo osam ekipa. Bili su smješteni u drvenim barakama, a hranu su nosili sa sobom i jeli svi iz kazana. Igrači su igrali u lakšim vojničkim cipelama koje su dobili na poklon, a dresovi su bili engleske vojničke košulje.
U ljeto 1948. godine Radnik, kao prvak Tuzlanskog podsaveza, ide u kvalifikacije za novoformiranu Republičku ligu BiH, sa šest timova ( nakon pobjede nad Slobodom u Tuzli sa 1 : 0 – gol je dao Manović). Protivnik u kvalifikacijama je bio vrlo težak – bilo je to brčansko Jedinstvo. Na opšte iznenađenje, Radnik je na svom terenu pobijedio sa 3 : 0 ( dva gola Ramić koji je došao iz Trebinja, i Manović), a u Brčkom je bilo 2 : 1 za Jedinstvo (ponovo gol Manovića). Tu su utakmicu odigrali : Islamović, Žmirić, Senohrabek, Omić, Mrkaljević, Šabić, Šaćirović, Ramić, Manović, Strinić i Salihbegović.
Te godine Radnik je postao prvak BiH, a već sljedeće godine liga je proširena na dvanaest ekipa. U sezoni 1948/ 49. godine Radnik je zauzeo treće mjesto, iza sarajevskog Željezničara i mostarskog Veleža a naredne godine bio je drugi. Inače, u Republičkoj ligi sve do 1952. godine Radnik nije izgubio ni jednu utakmicu na svom terenu.
……………………
Od tada do danas, s izuzetkom vremena rata protiv BiH, bijeljinski Radnik je prošao dugi put uspjeha i padova, uglavnom stabilan i sa sigurnom igračkom bazom, sa navijačima koji nikada nisu posustajali. Kroz njegove redove prošlo je više od 500 manje ili više uspješnih igrača, među kojima su bili i Mehmedalija Manović Kompir, Ahmo Salihbegović, Husnija Medinić, Husein Burek, Safet Mrkaljević, Muho Šabić, Muhamed Hadžibeganović Raza, Ratko Radovanović, Fahrudin i Dalo Avdičević, Salko Dragić, Muhamed Bahtić, Ekrem Islamović, Vladislav Skoko, Viktor Savić, Suad Hadžiselimović Sule, Enver Karamović, Mehmed Salčinović Ćoro, Mihajlo Mijatović Mika, Armando Altarac, Mirza Selimović, Mirsad Mića Alajbegović, Đorđe Milovanović, Zlatan Njegovanović, Ibrahim Handžić, Diko Jovanović, Borislav Tonković, Admir Smajić, Kenan Suljić, Ibrahim Kušljugić, Mile Urošević, Edin Delić i mnogi drugi. Zapamćeni su i predsjednici kluba : Miko Mitrinović, Sakib Ramić, Momo Stojisavljević, Adem Avdić, Pero Simić, Cviko Sekanić, Mehmedalija Osmanović Dane, Emin Mehmedović, Nemanja Lazarević, Izet Nukić, Sakib Arifović, Brano Mićić, Brano Predić, Faik Jahić, Duško Glišić, Đojo Mitrović…
A događaj koji je najviše upamćen dogodio se 1971. godine, kad se Radnik, nakon ubjedljivih pobjeda protiv Sloge iz Vukovara ( 4 : 0 kod kuće, i 0 : 8 u gostima) plasirao u Drugu ligu. Cijeli grad je tada pratio svoje igrače, bilo je to neponovljivo slavlje. U tom čuvenom timu igrali su : golman Jusuf Salkanović, bekovi Mustafa Brkić i Ibro Huremović, izvanrednu half liniju su činili Živorad Miražić, Slobodan Kamban i Mišo Vidaković, a u navali su igrali : Nail Sobo, Ramo Duraković, Lazar Erski, Mahmut Brkić i Pero Marković. Ekipu su vodili Pero Simić, uz njega i bijeljinska fudbalska legenda Ratko Radovanović i kondicioni trener Bego Mulaosmanović, a savjetnik stručnog štaba je bio Mile Kos iz Beograda.
Jedan od najvećih uspjeha je bio i plasman u osminu finala Kupa Jugoslavije 1978. godine, kada su Bijeljinci pobijedili i prvoligaša Vardar iz Skoplja, a iz daljeg takmičenja, teškom mukom, izbacio ih je zagrebački Dinamo.
Radnik je, za svoje uspjehe, 1969. godine dobio Zlatnu plaketu Fudbalskog saveza Jugoslavije, a u njegovim redovima stasao je niz velikih fudbalera : Fako Avdičević, Ramo Duraković, Muhamed Hadžibeganović Raza, Đorđe Milovanović, Nail Sobo, Mirsad Alajbegović, Mile Urošević, Admir Smajić i mnogi drugi.
Danas je Radnik član Prve lige BiH, koja se, o čuda, zove Premier liga. A nije u Engleskoj. U eri fudbala kao biznisa, kad novac odlučuje umjesto sportskih i ljudskih motiva, klub se uspješno bori, časno i sportski, za svoj grad, svoje navijače i svoju dugu tradiciju. I po tome je fudbal koji Bijeljinci igraju – više od igre.
……………..
Na kraju, moram da pomenem čovjeka koga i ja, a i mnogi drugi, smatraju simbolom Fudbalskog kluba Radnik. To je profesor Ratko Radovanović, dugogodišnji igrač, trener, savjetnik, fudbalski učitelj generacija mladih, alfa i omega bijeljinskog fudbala u dugom nizu godina. Bez njega se Radnik, jednostavno, ne može zamisliti. Svojim znanjem, entuzijazmom, šarmom i marljivošću on je obilježio decenije bijeljinskog fudbala i dao mu neprocjenjiv doprinos. Ako postoji čovjek koji je živio za tu čarobnu igru, to je on.
Originalan i samosvojan, kakav je uvijek bio, Ratko Radovanović je još odavno u svom dvorištu podigao jedinstveni spomenik fudbalskoj lopti, sa jednostavnim, a dovoljno rječitim zapisom : “Hvala.”
Kad bih se ja pitao, već sutra bih podigao skromni spomenik Ratku Radovanoviću, u ime svih ljubitelja fudbala u ovom gradu, sa istim takvim natpisom : “Hvala.”