Avgust 2019, koji je počeo rukovanjima i samočestitanjima lidera vladajućih nacionalističkih stranaka u Bosni i Hercegovini povodom navodnog postizanja sporazuma o principima formiranja vlasti na državnom nivou deset mjeseci nakon izbora, završava se izjavom jednoga od njih – predstavnika Republike Srpske u državnom Predsjedništvu – kako s neprovođenjem tog sporazuma bosanskohercegovačka država „ulazi u fazu svog nepostojanja“.
Piše : Kemal Kurspahić
Sve ekstremne reakcije povodom vijesti o sporazumu, postignutom pod pokroviteljstvom izaslanika Evropske unije – od početnog uvjeravanja bošnjačkog prvaka kako će sporazum omogućiti da se u sjedište NATO-a u Briselu pošalje neka vrsta „redukovanog“ godišnjeg nacionalnog plana kao uslov za makar i usporeno kretanje na NATO putu preko očekivanja hrvatskog vođe da će sporazum otvoriti vrata i promjeni izbornog zakonodavstva tako da se omogući „legitimno zastupanje konstitutivnih naroda“ do odlučnog odbijanja srpskog vođe da je postignut ikakav dogovor o povratku na NATO put i horskog dokazivanja iz njegovog entiteta kako „od toga nema ništa“ – imaju i jednu zajedničku crtu: potpuno nepoštovanje i za samu ideju vladavine prava.
Zastupnici „euroatlantskih aspiracija“ Bosne i Hercegovine, njenog pridruženja i Evropskoj uniji i NATO-u, neko vrijeme su se u insistiranju na slanju godišnjeg nacionalnog plana u Brisel pozivali na već donesene državne strategije i zakone koji obavezuju na slanje tog dokumenta u čemu nije potrebna nova rasprava ni saglasnost nižih nivoa vlasti.
Tu liniju – djelovanja u skladu s već postojećim zakonima – podržavala je, pored ostalih, i američka politika. Ali, od nje je, u samo jednoj rečenici „sporazuma“ odustao predsjednik bošnjačke vladajuće stranke: u toj se rečenici poziva na nastavak integracijskih procesa sukladno Ustavu i zakonima „usklađujući stavove i interese svih nivoa vlasti“.
Na taj način se, nasuprot ustavnom određenju kako je spoljna politika u nadležnosti države, entitet poziva da učestvuje u odlučivanju o već ozakonjenim pitanjima kao što su euroatlantske integracije. Izetbegović je, po uzoru na vlastitog oca – koji je u iskušenjima devedesetih i prije i posebno tokom „udruženih zločinačkih poduhvata“ protiv Bosne i Hercegovine pristajao da pregovara i o teritorijama, i o podjelama, i o samom uređenju države potpisujući ukidanje Republike Bosne i Hercegovine i uspostavu Republike Srpske – u formi sporazuma trojice stranačkih prvaka dao entitetu moć koja mu ne pripada po Ustavu i zakonima.
Drastičan primjer tog bagatelisanja ustavnosti i zakonitosti je insistiranje entitetskog vodstva na „rezoluciji o vojnoj neutralnosti“ usvojenoj od skupštine entiteta kao pokriću za blokadu ispunjavanja obaveza prema NATO-u. Entitet, naime, po Ustavu nema ovlaštenja za odlučivanje o pitanjima spoljne politike ili odbrane pa bi i pozivanje na odluku entitetske skupštine o vojnoj neutralnosti u svijetu vladavine prava bilo – pravno ništavno. Osim toga, ideja „vojne neutralnosti“ – čak i kad bi entitet imao ikakav zakonski osnov da odlučuje o tome – podrazumijevala bi jednaku distancu prema međunarodnim akterima.
Uporna odbojnost prema zapadnim partnerima, uz optužbe za nekakve zavjereničke sastanke i „miješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine“, i istovremeno odobravanje ruskih protivljenja „euroatlantskoj perspektivi“ i pred Savjetom bezbjednosti Ujedinjenih nacija u Njujorku i Savjetom za implementaciju mira u Sarajevu daleko su od ideje neutralnosti. A kad se sve, pa i postojeće ustavne i zakonske obaveze, dnevno dovode u pitanje, onda i nenormalno postaje normalno pa se istovremeno poziva i na „slovo dejtonskog ustava“ i na dalju podjelu Bosne i Hercegovine na tri države.
Tvrdi se – bez potrebe da se dokazuje – kako se po dejtonskom ustavu Bosna i Hercegovina sastoji od dva entiteta i tri konstitutivna naroda iako taj Ustav uz sva ograničenja etničkog predstavljanja uključuje i „ostale“ i sve građane u uvodnoj odredbi: „Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima) i građanima Bosne i Hercegovine određuju da Ustav Bosne i Hercegovine glasi … ustanovljujući u prvom članu kontinuitet bosanske državnost i ne ostavljajući nikakav prostor za interpretacije kako je Bosna i Hercegovine nastala u Dejtonu a Republika Srpska 9. januara ‘92.
To je datum kad je – po pravosnažnim presudama međunarodnog prava – počeo „udruženi zločinački poduhvat“. Pozivanje na „slovo dejtonskog ustava“ bilo bi ubjedljivije kad bi se uvažavale odluke ustavom propisanih institucija, koje su po slovu Dejtona „obavezujuće i konačne, kao recimo presuda Ustavnog suda o neustavnosti 9. januara kao Dana Republike Srpske, i kad se ne bi najvišim javnim priznanjima odlikovali pravosnažno osuđeni ratni zločinci u čemu vodeća hrvatska stranka ne zaostaje za srpskom.
Ona je, uz entuzijastičnu podršku hrvatske diplomatije, podigla na razinu najvišeg nacionalnog interesa ideje „legalnog predstavljanja naroda“ i onemogućavanja da jednom narodu „drugi biraju predstavnike“ i kao primjer takve prakse do razmjera izborne babaroge nudi se primjer izbora Željka Komšića u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine iako je to po slovu Ustava nesporno.
U Ustavu se, naime, kaže: „Predsjedništvo Bosne i Hercegovine se sastoji od tri člana: jedan Bošnjak i jedan Hrvat, direktno izabrani sa teritorije Federacije, i jedan Srbin sa teritorije Republike Srpske“. Ta odredba može se mijenjati samo uključivanjem, a ne diskriminacijom i svih „ostalih“.
(kliker.info)