Piše: Jusuf Trbić
Svake godine u ovo vrijeme, kad se mjesec april počne ubrzano približavati, mene stegne neka muka u grudima, ko neka teška morija, pa ne pušta. Pisao sam i govorio mnogo puta o onome što nam se događalo u strašnom džehenemskom vremenu, ali ta muka ne prestaje. I sjećanja se bude, i ne daju mi mira. A kako bismo to mogli zaboraviti? Bilo bi mnogo lakše kad bi bijeljinski Srbi, makar mali dio njih, rekli pošteno šta se to dogodilo, zbog čega su ubijeni i unesrećeni toliki ljudi, ni krivi, ni dužni, ko je odgovoran za svu tu krv i suze, bilo bi lakše kad bi se bar neko od njih iskreno zastidio, danas, kad je velikosrpska ideologija ostvarila što je htjela. Kad bismo, umjesto stalnih, godinama ponavljanih laži, čuli makar jednom istinu. Na žalost, vrijeme laži i beščašća i dalje traje, i nema nagovještaja da će se okončati.
Nama ostaje samo da se sjećamo.
…………………………..
Prolazili su dani, mjeseci, godine, a mi, progonjeni i ubijani, nismo prestajali da postavljamo jedno isto pitanje : zašto su nam to uradili? Šta smo im mi skrivili? Zašto su nam dojučerašnji najbolji prijatelji, pobratimi, nerazdvojni drugovi, odjednom okrenuli leđa i ošamarili nas svojom ravnodušnošću? Zašto su okretali glavu kad su nas tukli, odvodili u logor, ubijali, kad su nas u sred noći istjerivali iz kuća i utovarali u kamione, koji voze u mrak, u strah? Kako smo to odjednom mi njima postali smrtni neprijatelji, kad smo ih jednako voljeli i na sjenu njihovu nismo nikada stali?
Dok je Bijeljina drhtala okovana stravom, a mi stiskali srce zaključani u kućama, oni su ćutali, i ni na pamet im nije palo da dođu, kao što su hiljadu puta dolazili, da nas pitaju kako smo, da nam pruže ruku, da budu uz nas. Kao što bismo mi bili uz njih. Izvodili su ljude iz kuća neki nepoznati vojnici koji su govorili s begradskim naglaskom, i ubijali ih kao pse. Na ulici, u zgradi gdje je bio Krizni štab i iza nje, ili su ih odvodili na obalu Drine. Sve su to bili mirni Bijeljinci, civili, kako se to kaže, među njima i žene i djeca, I sve se to dešavalo dok je Radio-Bijeljina Pere Simića grmjela o navodnim borbama na ulicama grada, o muslimanskim ekstremistima koji su pucali su munara i visokih zgrada, a nikoga nisu pogodili, o opasnim muslimanskim bojovnicima, koji su bili tako strašni i brojni, da im nije mogla dohakati ni JNA, čije su brojne jedinice došle iz Hrvatske i Slovenije i stacionarale se u okolini, ni redovna i rezervna policija, ni Teritorijalna odbrana, ni četnici naoružani do zuba, ni srpski narod kojem je dato oružja koliko god želi, pogotovo po selima, sve je to bilo malo, pa su pozvani u pomoć arkanovci, specijalna jedinica srbijanske policije, sastavljena od kriminalaca i ubica. Oni su bili dobro pripremljeni da obave svoj zadatak : da organizuju generalnu probu velikosrpskog pohoda na Bosnu, kojom će pokazati Srbima šta i kako treba da rade, a Bošnjacima šta ih čeka. Arkanovci su se dobro zabavljali, ja sam to vidio i kasnije pisao o tome mnogo puta. Oni su malo pucali u vazduh u centru grada, malo po vodotornju i visokim zgradama, da zaplaše narod i da ostave tragove navodnih borbi, za slučaj da neko dođe u Bijeljinu, nakon svega, da provjeri šta se događalo. Odvodili su s ulica Bošnjake koji nisu znali šta se dešava, upadali u kuće koje su im pokazali domaći patrioti, jer oni nisu znali ko je ko. Mene je odveo četnički vojvoda Mirko Blagojević i predao me arkanovcima u Kriznom štabu. Nadam se da ću uskoro imati priliku da sjedočim o tome u procesu za ratne zločine. Blagojevićev posilni Brano Filipović Šumar izveo je iz kuće Mustafu Komšića i oba njegova sina, i pobio ih odmah tu, na trotoaru. On je odveo u smrt i Asima Fidahića i mnoge druge. Uz pripadnike kojekakvih paravojnih formacija, koji su na svoju ruku ubijali i pljačkali, prvaci zločina su bili policajci, koji su odvodili i ubijali ljude i u Bijeljini i u Janji. Bijeljinski policajac Nebojša Narandžić odveo je Redžu Delića i njegova sva tri sina u smrt, a policija je taj zločinački posao nastavila sve do kraja rata. Posljednjih godina javili su se i navodni borci, koji proslavljaju masovne zločine nad civilima kao oslobođenje i odbranu grada. Ja ih svake godine javno upitam : od koga su to oni branili i oslobađali Bijeljinu, kad i sami kažu da tada nije stradao ni jedan borac, ni na jednoj, ni na drugoj strani, ni jedan nije ni ubijen, ni ranjen, ni zarobljen, nikome nije suđeno, ne zna se ko je napadao grad, ni gdje su svi ti navodni muslimanski ekstremisti nestali. Ni kako to da nije bilo srpskih ekstremista. Stradali su samo civili, koje su arkanovci pobili ili odveli pred svjedocima. I to su njima borbe? Posljednju laž na ovim morbidnim proslavama zločina izrekao je lani bivši general Milomir Savčić, koji je ispičao kako su Bijeljinu pod opsadom držali Crni labudovi, specijalna jedinica Armije BiH, na čelu sa Hasetom Tirićem, jedinica koja je formirana u drugoj polovini 1992. godine na sarajevskom ratištu, i nikad nije ni prišla Bijeljini. Hase Tirić je Bijeljinac, bio je kod svoje kuće u vrijeme masovnih zločina početkom aprila, i vrlo brzo je uspio da se izvuče. Ali, gdje su ti strašni ekstremisti, i ko su ti, da prostiš, i koliko su brojni bili, kad su uspjeli da okupiraju Bijeljinu, u kojoj su svaku stopu zemlje držale srpska oružana sila i SDS, i kroz koju ni muslimanska ptica nije mogla da proleti? Šta bi s njima, jesu li pobjegli na letećim ćilimima, i zna li se išta o njima, makar jedno slovo? Nije valjda da su proslavljeni srpski borci, koji se sve jače udaraju u junačka prsa, Bijeljinu oslobađali ubijajući mirne civile, žene i djecu?
Valjda ti borci znaju da je njihov Krizni štab, već nakon prvog talasa ubijanja, objavio spisak od 40 ubijenih – i to su sve civili. Gdje su nestali ti strašni muslimanski ratnici protiv kojih su se oni tada borili? I jedno još važnije pitanje : ako su grad odbranili i oslobodili nakon četiri aprilska dana 1992. godine, zašto su nastavili da ga “oslobađaju” sve do kraja 1995. godine, da ubijaju, odvode u logore i na prinudni rad, da siluju, pljačkaju, otimaju, da ruše džamije, zašto – kad su grad već jednom odbranili? Ko ih je napadao svakog dana i svake večeri sve do kraja 1995-te, pa su svoju “odbrambenu” i “oslobodilačku” borbu nastavili tako sistematski i uporno?
Znaju li oni da su Karažić i njegovi sljedbenici već u ljeto 1991. godine donijeli odluku o izdvajaju iz sastava BiH? Znaju li ko je donio odluku o ”šest strateških ciljeva” srpskog naroda, od kojih je najvažniji – razdvajanje naroda, što se moglo ostvariti samo etničkim čišćenjem i genocidom? I ko donese odluku da na “srpskim” teritorijama može ostati do 5 posto ne-Srba? Znaju li šta je radio Vojkan Đurković u Semberiji, znaju li koliko je civila, žena i djece pobijeno i unesrećeno, znaju li za koncentracioni logor Batković i rušenje džamija? Znaju li za Sarajliće, za Deliće, za Hamziće, za Isiće, za Komšiće, i znaju li da će ih suze ubijenih stići kad-tad?
Ili možda neće i ne žele da znaju?
E, zbog njih mi moramo da se sjećamo, da pričamo i pišemo o tome, da se nikad ne zaboravi. Drugog izbora nemamo.
…………………..
Ove godine navršava se ravno 25 godina od masovih zločina u Bijeljini, početkom aprila 1992. godine, koji su označili početak rata protiv Bosne, početak ostvarenja projekta Velike Srbije, “države za sve Srbe”. To je donijelo strašne zločine, etničko čišćenje i genocid, progone i pljačku, rušenje bogomolja i otimanje imovine, da bi se “očistio” prostor za srpski narod. Ta zločinačka ideologija sprovođena je sistematski, planski, pod komandom Miloševićevog režima, a nakon rata nastavljena je neprestanim lažima, propagandom i falsifikovanjem prošlosti, čemu svjedočimo i danas. Istina se ponovo ubija, slave se zločini i zločinci i čini se sve da se sačuvaju tekovine velikosrpskog fašističkog pohoda. U Bijeljini još niko od tih zločinaca nije stao pred lice pravde, i zato je naša dužnost da se sjećamo i da svjedočimo. Zato ćemo u narednim danima objaviti seriju tekstova koji će vas podsjetiti na taj džehenemski vakat.
( Sutra : Crni april u Bijeljini)