Piše: Sulejman Mundžić
Jutros sam se čuo sa Jusufom Trbićem zbog nekih ideja o gostovanju bijeljinskog pozorišta u dijaspori.
Kaže meni Jusuf: “Hoćeš li da se vratiš? Vratićete se vi svi!”.
Evo, ja se vraćam svojoj rodnoj BijeljinI već decenijama.
Tako, prije nešto više od jedne decenije, došao ja u Bijeljinu i uputio se preko starog korza pored Robne kuće, prema Ledincima. Kad, ispred zlatare, s druge strane, Zlatan Arnautović, baš na mjestu gdje smo se prije, ima tome sad i tri decenije, sreli pred neku lijepu Novu godinu. Pogledam ga. Priđe on meni i pogleda me, neodređena pogleda, ozbiljna izraza lica, i izusti:
“Timka je preselila!”
Timka je Zlatanova majka, koju ja znam samo iz priča, Zlatanovih, i priča moje mame, jer su oni živjeli u istom komšiluku, ali ne tako blizu. Zlajina kuća, po priči moje mame, morala je biti negdje oko Ulice 27. marta, a moja mama je odrasla u sokaku iza čitaonice na Pašinim baščama.
Taj sokak je bio jedan od mnoštva bijeljinskih ”ćoravih sokaka”, sa kućom Izeta Alijagića na kraju. Sve bijeljinske kuće imaju pogoleme avlije, a poneka i bašču, neke ograđene, neke neograđene, a neke ograđene samo živicom, živom ogradom. Tako su iza kuće Izeta Alijagića avlije bile ograđene živicom ili nikako, osim što se Izet ogradio betonskim zidom, da ne gleda u avliju Muriza Aščerića, mehaničara. Tako je mama Timka često prolazila sokakom moje mame sa djecom, neke vozeći u dječijim kolicima, neke vodeći za ruku, neke noseći u naramku, a neka su se vrzmala ”onako” oko Timke.
To je moja mati tako slikovito opisala, da mi se ta slika vrati kad pogledah Zlaju u lice.
“Svi smo Alahovi i njemu se vraćamo.” Ne znam zašto sam baš tu rečenicu iz Kurana izustio, valjda što sam sa Zlajom jednom prilikom posjetio Marokansku džamiju u Briselu, onu smještenu na Sumanovom Trgu, baš preko puta Evropskog parlamenta. Zlaja me zagrli sa obadvije ruke, a stisnuh i ja njega.
“Sutra je dženaza!” “Dobro”
Još smo izmijenili dvije-tri rečenice oko tehničkih stvari – kad je dženaza, odakle polazi, koji harem, i rastali se, svako na svoju stranu.
Nekoliko godina kasnije preselila je Timkina kći, Zlajina sestra Samra, a nedugo zatim i Timkin sin Osman, bijeljinski nastavnik latinskog i francuskog i autor desetak romana vezanih za Bijeljinu i njenu prijeratnu, ratnu i poratnu stvarnost. A prije koju godinu, već je korona bila počela, preselio je na ahiret moj prijatelj i brat Zlatan Arnautović, da im svima dragi Allah podari lijepi dženet.
I tako, mi Bijeljinci se polahko vraćamo, iz godine u godinu. Prije nekoliko dana čitam na ovom FB-u, preselio na ahiret moj dragi rođak Mirsad Miro Aščeric, bijeljinski umjetnik i nastavnik likovne umjetnosti u mojoj školi. Mene je na časovima oslovljavao sa rođak. To je Asmiru Hadžiselimoviću, mom školskom drugu i kumu, bilo tako simpatično da me je kasnije na studiju u Zagrebu tako oslovljavao, a i ja njega. Kada bih ga i danas sreo, tako bih ga oslovio.
I tako, vraćaju se jedan po jedan naši Bijeljinci.
Neka je veliki rahmet mom dragom rođaku Miri. Da mu dragi Allah oprosti grijehe i sastavi ga u lijepom dženetu sa njegovim najmilijim.
Svi smo Allahovi i njemu se vraćamo.