Prevencija je efikasna samo kad većina pristane na nju. Ali kako nagovoriti ovdašnju većinu da se ponaša odgovorno?
Piše: Ozren Kebo
Oholi dani jogunastog negiranja su prošli. Do prije nekoliko tjedana, opća furka negatora virusa, prevencije i odgovornog ponašanja prema drugima svodila se na pitanje „Znaš li ikoga da je obolio od Covida-19?“ Ko biva, sve je ovo zavjera čiji je krajnji cilj da nas reduciraju ili bar čipuju. „Bil Gec“ postao je demonski sinonim te populacije koja ne vjeruje u nauku, ali guta svaki video koji se 24 sata dnevno šeruje putem Messengera, uz obaveznu napomenu: DIJELI DALJE DOK GA NISU IZBRISALI.
Pitanje „Znaš li ikoga…“ ionako nam je dolazilo iz donjeg spektra intelektualnih sposobnosti, ali sad su stvari otišle tako daleko da svako zna makar jednu osobu koja je oboljela ili umrla od virusa. Drugim riječima, sad je đavo odnio šalu. Klasteri niču svuda, uvukli su se u porodice i virus prijeti pomorom kakav se ne pamti. Ipak, mnogima ni to nije dovoljno da bi prešli u odgovornu fazu života. Ljudi tvrdoglavo odbijaju nositi maske, iako je njihova učinkovitost višestruko dokazana i iako se o toj učinkovitosti posljednjih sedmica nakupilo sasvim dovoljno video-radova, što je izgleda glavni metodološki alat savremenog obrazovanja i prihvatanja pojedinačnih i općih saznanja.
Andrea Vranić, izvanredna profesorica na Katedri za eksperimentalnu psihologiju Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nedavno je na Faktografu objavila poučan tekst o maskama i odbijanju ljudi da ih nose. Između ostalog, piše: „Maske odbijaju nositi ljudi na konzervativnoj strani političkog spektra. Najčešći uzrok tome je odrastanje uz naglašavanje tradicionalnih rodnih uloga u kojima, posebno za muškarce, nema mjesta ‘slabostima’ kakve predstavlja nošenje maske. Istraživanja preventivnih ponašanja u ranijim pandemijama pokazuju kako su preventivi sklonije žene, zagovornici lijevog političkog spektra, obrazovaniji (time češće i bogatiji) te oni koji žive u urbanim sredinama. Također, maske više nose oni koji imaju povjerenje u znanost i oni koji više čitaju vijesti. Naposljetku, maske nose ljudi koji dobro poznaju oboljele i oni čije su zajednice pogođene smrtnošću od Covida-19.“
U ignoriranju maski lako je primijetiti još jedan fenomen – odbijanje da se prihvate stvarnost i činjenica da se svijet nepovratno promijenio. Živimo u vremenu u kojem su brzina i promjena najvažnije konstante, ali ljudi uporno (i uzaludno) preferiraju sporost i stanje vječnog nemijenjanja. Iako je virus nepredvidljiv, relativno se lako zaštititi od njega. Kad je pandemija tek počela, uz ostale mjere zagovarano je i nošenje jednokratnih rukavica. Ta je odredba u međuvremenu otpala, rukavice više niko ne spominje, tako da je danas dovoljno, u cilju zaštite:
- nositi masku,
- držati distancu,
- izbjegavati rukovanje, grljenje i ljubljenje,
- prati ruke.
Ako ovome pridodamo i još malo higijenske prevencije nakon ulaska u kuću (dezinfekcija mobitela, naočala, obuće, zračenje odjeće…), eto kompletnog spiska mjera koje bi mogle bitno ublažiti krizu. U pomenutom tekstu, Andrea Vranić kaže da moralističke kampanje nemaju efekta te da treba pokazati izvjesno razumijevanje za ljude koji odbijaju zaštitu, jer je razumijevanje prvi korak ka efikasnom ubjeđivanju. Ako je tačna njena tvrdnja da nepristajanje na odgovornost i zaštitu krasi konzervativni i slabije obrazovani spektar populacije, onda ovako masovno nenošenje maski po našim gradovima, selima i ljetnim odmaralištima govori nešto i o tome kakvi smo kao ljudi. Nažalost, više zatucani, neodgovorni i sebični nego slobodni, otvoreni i odgovorni; kakva politika, takvo joj i stado kojim vlada.
(analiziraj.ba)