Piše: Jusuf Trbić
Krajem decembra prošle, 2023. godine, u listu Glas Srpske pročitao sam zanimljiv tekst o starim srpskim manastirima na prostoru entiteta RS. Uz uobičajenu dozu glumljene duhovitosti, autori teksta podsjećaju kako, eto, na prostoru RS-a postoje najmanje 22 manastira starija i po nekoliko vijekova od Amerike. Neki od njih su, kažu, postojali i prije nego što je Kolumbo otkrio ovaj kontinent. Prostor nije dozvolio da se nabroje sve crkve i manastiri građeni kasnije, u doba Turaka, pa čak i u doba omrznutog komunizma, jer njih nije mali broj. I sve je to sačuvano do danas, uprkos, kako srpski istoričari tvrde, užasnoj turskoj vladavini koja je zatirala sve srpsko. O zloćudnom komunizmu da i ne govorimo.
Pa se nabrajaju manastiri: Klisina, Liplje i Krupa na Vrbasu iz 13. vijeka, manastiri Ozren, Papraća, Sase, Tvrdoš, pa manastir Glogovac kod Šipova i Gomionica kod Banje Luke, Tavna i Dragaljevac kod Bijeljine, Detlak, Dobrićevo, Dobrun i drugi. Sačuvano je mnoštvo hramova koji su preživjeli burna vremena, što je važno za cjelokupnu istoriju ovih krajeva. Svi takvi vjerski objekti predstavljaju istorijsko i kulturno blago neprocjenjive vrijednosti.
Ali, zapitao sam se, zašto onda nisu sačuvani muslimanski vjerski objekti nakon odlaska Turaka u prvoj polovini 19. vijeka? Kako to da u Srbiji skoro da nema ni traga od brojnih džamija, a pravoslavni manastiri su ostali za sve vrijeme turske vladavine? Odgovor nisam morao nigdje tražiti, dovoljno je bilo da se sjetim 1993. godine i rata protiv Bosne.
Sjećam se kao da je juče bilo. Zvonili su telefoni, poručivali smo jedni drugima na sve načine, u šoku, u nevjerici: srušene su sve džamije! Da li je to moguće? Mnogi od nas doživjeli su strahote, mnogima su pobijeni njihovi najbliži, živjeli smo u strahu od svakoga jutra koje je svitalo, ali vijest o rušenju džamija bila je nešto najgore što nas je zadesilo. U našim srcima zavladala je tišina teža od olova. Pitali smo se: kakvi su to ljudi i koliko nas mrze kad su u stanju srušiti ono što je vijekovima bilo tu, što je svaka vlast čuvala, a mi poštovali? A bio je to samo dio detaljnog i preciznog velikosrpskog plana, koji je iscrtao pravce eliminacije čitavog jednog naroda, naroda koji je vijekovima živio na ovome tlu. Taj je plan nastao davno, samo je tokom vremena dorađivan, da bi se u punom sjaju pojavio 1941. godine, pod nazivom “Homogena Srbija”. Bio je to detaljan i konkretan program četničke komande, koja je jasno odredila koje zemlje će Srbi uzeti, koliko će nesrba pobiti i raseliti, na koje načine, u kojim rokovima. Čitav Drugi svjetski rat četnici su, uz pomoć Nijemaca i Nedićeve vlade, sprovodili taj program, kamom i metkom. Ali, izgubili su, kao i njihove gazde, Nijemci. Antifašistički front, s Titovim partizanima na čelu, pomeo je taj fašistički šljam i poslao ga na otpad istorije.
Tako se tad činilo.
Ali, stigla je 1992. godina. Detaljan plan eliminisanja Bošnjaka sa više od polovine teritorije BiH bio je tako temeljito razrađen, da je podrazumijevao i brisanje istorije i identiteta čitavog jednog naroda. U to ime donijet je i plan rušenja džamija, kao konačnog koraka u brisanju nepoželjnog naroda s lica zemlje, da bi se pokazala odlučnost i organizovanost nove vlasti, i da bi se Bošnjacima poslala jasna poruka: ovdje za vas više nema mjesta. Rušenje džamija u Bijeljini počelo je 13. marta 1993. godine, i trajalo je dva dana, a izvele su ga specijalne ekipe srpske vojske, uz asistenciju policije. Policajci su dan prije obilazili bošnjačke kuće u okolini i upozoravali ih da ne izlaze, a zatim i da brzo poprave polupane prozore i namire crjepove na krovovima, da ne bi platili glavom. Srušena je i centralna bijeljinska džamija – Atik džamija, koju je sultan Sulejman Veličanstveni sagradio polovinom šesnaestog vijeka, pa Salihbegovića džamija iz osamnaestog vijeka, džamije u Pašinim Baščama (iz sedamnaestog vijeka), Krpića džamija (1870.) i Dašnica džamija, kao i turbe Sadik-age bimbaše. Nakon toga srušene su i džamije u Janjarima (1867.), Atmačićima (1937.), Glinjama (džamija Azizija iz sedamnaestog vijeka), u Trnovi (1830.), srušene su sve tri džamije u Janji, među njima i Atik džamija. Za nešto više od mjesec dana porušene su i sve džamije i svi muslimanski vjerski objekti na prostoru koji su okupirale Karadžićeve snage, na isti način, po istom scenariju. Potpuno je uništeno 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 raznih drugih vakufskih objekata. Nije ostalo ništa, ni kamen na kamenu.
Riječ holokaust označava pogrom Jevreja u Drugom svjetskom ratu, a nastala je od dvije grčke riječi: holos, što znači sve, i kaustos, što znači spaljeno. U Bosni su karadžićevci spalili sve muslimanske vjerske objekte, sistematski, planski, i to je bio pravi holokaust bošnjačke vjere i kulture. I niko za to, do dana današnjeg, nije odgovarao. Džamije su na “svojoj” teritoriji porušili i hrvatski fašisti, sve, pa čak i onu u Počitelju. Jedino Bošnjaci to nisu činili, pogotovo ne planski i sistematski, i crkve su ostale nedirnute i u Sarajevu, i u Tuzli, i u Bihaću, i u Zenici. Čak i u Srebrenici se niko ni kamenom na crkvu nije bacio.
Do dana današnjeg za rušenje džamija niko nije odgovarao, mada su sve srušene tamo gdje nije bilo ratnih dejstava, a rušenje džamija spada u ratni zločin. Ne zna se ko je to naredio, ko je akcije rušenja izveo, ko je sve to omogućio. I kao da to nikoga ne interesuje, ni tužilaštva, ni sudove, ni političare, ni medije, nikoga.
A potpuno, sistematsko rušenje svih muslimanskih vjerskih objekata neoboriv je dokaz postojanja velikosrpskog plana etničkog čiščenja velikog dijela naše zemlje.
Da li to još nekoga interesuje?