Piše: Jusuf Trbić
Vrijeme je rijeka. Kao mirni valovi teku bez prestanka i bez kolebanja dani i godine, i ostavljaju na obali pijesak sjećanja. A on se kruni i sitni, topi se i nestaje, i samo ako ga uokvirimo i zamrznemo u napisanoj riječi, u građevini ili slici, u nekom velikom djelu, ostaje, poslije svega, da traje dugo nakon što se pamćenje ugasi. Zbog toga su u svakom vremenu bili cijenjeni oni koji uspiju savladati zaborav. Graditelji vječnih piramida pobijedili su vrijeme. Homer, Sofokle, Eshil, Vergilije, Dante, veliki pjesnici, pisci, slikari, vajari, kompozitori, graditelji, oni su čuvari sjećanja čovječanstva. Kraljevi, političari, predsjedinci svega i svačega i mnogi drugi, svi budu i prođu. Ostaju samo oni koji su u svojim djelima zaustavili vrijeme.
Jedan od njih je i veliki bijeljinski slikar Milenko Atanacković. Skoro četiri decenije on je bio jedini slikar sa akademskom titulom i jedini profesor slikarstva u Bijeljini, čovjek koji je svojim djelima ovjekovječio i proslavio svoj grad.
Rođen za slikara
Svjetski i bijeljinski slikar Milenko Atanacković nije rođen u Bijeljini i nije rođen kao Atanacković. Svijet je ugledao u 1875. godine u Šidu, a već nakon tri godine njegovi roditelji su se preselili u Bijeljinu. Kako je zabilježio Slobodan Petrović, bila je to trgovačka porodica Atanasosi, porijeklom su bili Cincari iz Makedonije, i u Bijeljinu ih je doveo živi trgovački duh, jer je, nakon dolaska Austro-Ugarske, u tom pograničnom gradu između Evrope i ostatka svijeta naglo počela da cvjeta trgovina. Evropski duh povezivanja i slobodnog protoka robe i kapitala privukao je u to doba mnogo ljudi iz svih dijelova tadašnje Evrope, i Bijeljina je postala prava multikulturna sredina, u kojoj su skladno živjeli domaći bosanski ljudi i došljaci koji su se vrlo brzo uklopili u čaršijski red : Mađari, Slovaci, Jevreji, Nijemci, Česi, Grci, Egipćani i mnogi drugi. Porodica Atanasosi ubrzo je promijenila prezime u domaće – Atanacković, a Milenko, koji nije ni zapamtio mjesto svog rođenja, Bijeljinu je smatrao sviojim jedinim zavičajem. I bio je za svoj zavičaj toliko vezan, da je, osim godina studiranja i profesorskog rada u gimnaziji u Pljevljima, sve ostale godine svog života proveo u Bijeljini. I njoj je posvetio sav svoj slikarski rad.
Tu je završio osnovnu školu, a pošto je bio dobar đak, roditelji su ga upisali u tada prestižnu Trgovačku školu u Bijeljini, želeći da nastavi očev trgovački posao. Ali, Milenko je od malih nogu bio fasciniran slikarstvom. U torbi je uvijek nosio papir i olovku, i kažu da je svaki slobodni trenutak koristio da nešto nacrta – svoje drugove, profesore, poznanike, školu, sve što vidi. Po tome su ga svi znali. Škola mu je išla, ali vidjelo se da ga u životu čeka samo jedan pravi posao – slikanje. Shvatali su to i njegovi roditelji i nisu bili protiv toga. Postojao je samo jedan problem – nije bilo para za školovanje, jer trgovačka radnja njegovog oca nije to mogla obezbijediti. Bilo je to vrijeme burnih dešavanja u Evropi i Austrougarskoj monarhiji, kad se kapitalistički način proizvodnje i života nije još ustalio, pa su svi, a posebno trgovci i zanatlije, imali mnogo teškoća u poslovanju. Zato se 1893. godine Milenko obratio za pomoć Matici srpskoj u Novom Sadu. Poslao im je i svoje crteže, ali pomoć nije dobio, jer ni s druge strane Drine situacija nije bila bolja.
Pa ipak, mladi slikar je uspio da se dočepa Beča i tada poznate pripremne škole za Akademiju za slikarstvo. Učio je kod čuvenog profesora Šauera (Schauer), a zatim je godinu dana boravio u slikarskoj radionici velikog srpskog slikara Paje Jovanovića. Mladi Atanacković je za kratko virjeme mnogo naučio, pa je 1896. godine primljen u Slikarsku akademiju u Beču (Allgemeine Maller Schule), koja je bila čuvena u Evropi. Studirao je u klasi profesora Kristijana Gripenkerla, ali ga je već na prvoj godini zadesila nevolja – umro je njegov otac, i nije više bilo novaca. Srećom, upravo su se tada javili ljudi iz Matice srpske iz Novog Sada, koji nisu zaboravili njegovu molbu i njegove crteže, pa je Milenko nastavio studije. Nakon uspješnog završetka Akademije, nastavlja trogodišnju slikarsku specijalizaciju. Iz Beča se vraća kao pravi slikar od talenta i zanata, i prvi je Semberac kome je tako nešto pošlo za rukom.
Slikanje istorije
Nakon Beča, Milenko Atanacković je dobio radno mjesto profesora slikarstva u gimnaziji u Pljevljima, a 1920. godine vraća se u Bijeljinu i tu ostaje do smrti. Preživio je dva svjetska rata i u penziju otišao 1947. godine, kao stari, ugledni profesor koji je generacije đaka učio ljepoti slikanja.
Bio je aktivan i u društvenom životu svog grada. Od prvog dana je bio aktivni član Amaterskog pozorišta “Scena”, kao scenograf, ali i glumac. Zapamćen je dekor koji je uradio za prvu predstavu “Scene” – Nušićevu komediju “Svet” 18 februara 1935. godine, a bio je stalni član ansambla do kraja života.
Umro je 7. februara 1955. godine i sahranjen je na groblju u Pučilama. Na spomeniku je postavljena njegova figura “Raspeta muza”, koju je sebi za života napravio.
A njegovo slikarstvo je ušlu u sve svjetske enciklopedije, i po tome je on izuzetan. Jer, živjeti i raditi u dalekoj provinciji, kakva je Bijeljina uvijek bila, a stvoriti djelo na svjetskom nivou – to je neobično čak i za gradove poput Beograda ili Sarajeva. Za Bijeljinu je to to bilo ravno čudu. A da čudo bude veće, Milenko Atanacković je bio strogi realista i nije slijedio tada moderne nove pravce u slikarstvu, nije imitirao Modiljanija, Van Goga, Pikasa ili Šagala. On je slikao istoriju, zaustavljao je vrijeme. Na njegovim slikama su poznati, ali i anonimni Semberci, toliko vjerno naslikani, da se svako dugme moglo raspoznati. Slikao je dućane, pijace, kuće, važnije zgrade i njegov opus je, zapravo, slika vremena. Taj opus je danas razbacan po privatnim i državnim kolekcijama, galerijama i muzejima u mnogim gradovima i zemljama, a najviše njegovih radova čuva se u Galeriji BiH u Sarajevu.
Bijeljina je nekada imala gradsku galeriju koja je nosila ime Milenka Atanackovića. Nalazila se u zgradi Skupštine opštine. Danas je galerija premještena u novi Centar za kulturu i nema ime. Koliko znam, ni jedna ulica u gradu ne nosi ime ovog velikog umjetnika. Na njega ne podsjeća više ništa, što je velika sramota za Bijeljinu i današnje Bijeljince.
Neka ovaj skromni tekst bude mali znak sjećanja na Milenka Atanackovića, umjetnika koji je pobijedio vrijeme.