Piše: Jusuf Trbić
Još se sjećam dalekog 12. januara 1992. godine i velike dženaze u Vražićima. Toga dana ukopan je Abdulah Kovačević. Pred desetak hiljada ljudi govorio je akademik Muhamed Filipović, a ogromna tišina prekrivala je majevička brda. U zraku se osjećala napetost, u očima se vidio strah. Ta smrt je bila velika opomena i nagovještaj onoga što će u cijeloj BiH početi za koji mjesec.
Bili su to dani iščekivanja i strepnje. U Hrvatskoj je buktao rat, u Bosni se kuhalo na svakom koraku. A onda je stigla vijest da su rezervisti bivše JNA, koji su imali vojnu vježbu na obroncima Majevice, 29. novembra kidnapovali Abdulaha Kovačevića, predsjednika Muslimane bošnjačke organizacije iz Vražića, koji je bio zaposlen u Termoelektrani Ugljevik. Njemu se toga dana izgubio svaki trag. Dolazili su inspektori iz Tuzle, tražila ga je i ugljevička policija, ali bez rezultata. U strahu od onoga što dolazi, mještani Vražića su organizovali protest ispred opštinske zgrade u Loparama, tražeći da se ovaj slučaj riješi. Dobili su tada jasnu poruku – da će im Abdulaha vratiti “živog ili mrtvog”. Razgovarao sam tada s mještanima. Rekli su mi da ih je taj nečuveni cinizam prosto zaledio. Niko nije smogao snage da bilo šta kaže.
Nešto manje od dvije sedmice nakon toga lovci su našli unakaženo Abdulahovo tijelo, izbačeno iz helikoptera, na brdu Žunovo, nedaleko od Vražića.
Ko je bio Abdulah Kovačević?
Poznavao sam ga kao mladog, obrazovanog i veselog čovjeka. Rođen je 3. maja 1954. godine u Vražićima, tu je završio osnovnu školu, srednju u Brčkom, a Ekonomski fakultet u Subotici. Magistrirao je u Ljubljani, a u Beogradu je pripremao doktorsku disertaciju. Bio je poznat kao nepokolebljivi bosanski patriota, i zbog toga je imao mnogo problema i u Beogradu i u Ugljeviku. Objavio je pedeset naučnih radova iz oblasti ekonomije, a svoje osvrte na predratnu političku situaciju objavljivao je u mnogim novinama. Za života je objavio zbirku poezije pod naslovom “Zlatne kiše”, a posthumno je objavljena njegova zbirka poezije “Bosnoljublje”. Bio je politički veoma aktivan, a čulo se da je bio autor elaborata o izdvajaju Vražića u samostalnu opštinu. Uz političke rasprave koje je s kolegama vodio na svom radnom mjestu, to je, čini se, bio dovoljan razlog za zločin. A njegov slučaj služio je i kao očigledna opomena drugima.
Zna se da je dobijao prijetnje zbog svojih stavova, pa je nekoliko dana prije otmice odlučio da uzme bolovanje i da se povuče u svoj voćnjak u rodnom mjestu.
Tamo su ga našli rezervisti.
U Vražićima je u novembru 2019. godine otkriveno Abdulahu Kovačeviću, prvoj žrtvi rata protiv BiH u našem kraju. A meni pada na pamet već izlizana priča kako je, navodno, rat izbio zbog ubistva srpskog svata na Baščaršiji u Sarajevu 1. marta 1992. Za to ubistvo bio je okrivljen Ramiz Delalić Ćelo, ali slučaj nikad nije do kraja procesuiran. Istina je da je taj zločin uzburkao ionako napetu atmosferu u Sarajevu, ali ratovi nikad ne izbijaju zbog pojedinačnih incidenata. Oni se dugo i pomno planiraju i pripremaju, ratne mašinerije su ogromni mehanizmi koji se ne pokreću tek tako. Potvrđuje to i slučaj ubistva Abdulaha Kovačevića, koji se desio nekoliko mjeseci prije ubistva u Sarajevu, ali o tome se, kao i o mnogim drugim sličnim slučajevima, ovdje ne priča.
Ostaje samo da se, bar ponekad, sjetimo takvih slučajeva i odamo dužnu počast onima koji su svojim životom otvorili vrata budućnosti.