Piše: Jusuf Trbić
U Sudu BiH u Sarajevu počeo je proces bivšim policajcima iz Janje, optuženim za zločine u toku rata. Tako je tužilaštvo načelo jednu veoma važnu temu, koja bi se mogla svesti na pitanje : šta je radila policija, zadužena da čuva građane, u svemu što se dešavalo? Među jedanaest optuženih su i : Branislav Bane Trišić, inspektor OSA-e, državne policijske službe, Zoran Bogdanović, zaposlen u insitucijama Brčko Distrikta, kao i bivši janjarski policajac Ljubiša Ikić i nekadašnji komandir policije u Janji Milan Mićo Đokić, koji i danas mirno žive među onima koje su odvodili u smrt, umjesto da se brinu za njihovu bezbjednost.
Kao i u drugim mjestima u Karadžićevom feudu, policija u Bijeljini i Janji učestvovala je svakodnevnom teroru nad nesrpskim stanovništvom. Policajci su hapsili civile, od kojih su mnogi platili glavom, pomagali su u deportacijama i odvođenju u logore, obezbjeđivali su mjesta zločina i zločince, kao i rušenje džamija, i po presudama Haškog tribunala, bili su važan dio zajedničkog zločinačkog poduhvata. Do sad je bilo malo suđenja tadašnjim pripadnicima policije, pa je ovo dobar znak da pravda ipak nije zaustavljena.
A šta se dešavalo u Janji – o tome najrječitije govori spomenik ubijenima u dvorištu Atik džamije, sa više od pedeset imena. To je i znak sjećanja na jedno mračno doba, u kojem su ljudi bili neljudi. Da se prisjetimo.
Najprije je u Bijeljini, 19. septembra 1991. godine proglašena SAO “Semberija i Majevica”, kao “ neodvojivi dio SFRJ i sastavni dio federalne jedinice BiH, koja će se pripojiti Jugoslaviji”, kako piše u osnivačkom aktu, formiran je opštinski Krizni štab SDS-a, kao i krizni štabovi po selima, usvojeni planovi predstojećeg etničkog čišćenja i masovnog naoružavanja srpskog naroda. Na prostor sjeveroistočne Bosne stigle su jake vojne snage, povučene iz Slovenije i Hrvatske, među njima i kompletan artiljerijski puk iz Ribnice ( Slovenija), koji je razmješten na području Bijeljine. Iz Jastrebarskog kod Zagreba došla je na aerodrom Dubrave kod Tuzle 4. oklopna brigade, čija je jedna jedinica opkolila Janju. Do početka aprila 1992. godine smijenjeni su svi Bošnjaci sa važnijih mjesta, osim malog broja “lojalnih”, počelo je istjerivanje s posla, krenuo je pritisak na sve ne-Srbe, a onda je, u prvim aprilskim danima, uslijedio pokolj bijeljinskih civila, kao prvi korak u stvaranju države samo za Srbe. Činilo se tada da je Janja pošteđena, ali se ubrzo ispostavilo da je njeno stradanje samo odgođeno, planski, jer velikosrpski “čistači” nisu mogli istovremeno završiti i s Bijeljinom i s Janjom. Ali, tu je bila policija, da Janjarce stalno podsjeća na sudbinu koja im je namijenjena.
Odvođenje u smrt
Počela je svakodnevna, organizovana, planska tortura nad Bošnjacima, otpuštanja s posla, upadi u kuće, maltretiranje. Onda je pala i prva žrtva policijske “brige” za građane. Bio je 13. maj 1992. godine kad se pred kućom Bukvića u Janji zaustavio policijski auto. Trojica policaja odvela su Begu, kako su rekli, na ispitivanje. Nisu rekli zbog čega. Odveli su ga bez čarapa, bez kaputa, nisu mu dali ni da se spremi. Kad mu je kćerka Begajeta odnijela kaput u Policijsku stanicu, rekli su joj : “ Neće to njemu trebati.” Iz Policijske stanice u Janji odvezli su ga policijskim autom u Zvornik, dozvolili su mu mu samo ga iz auta pogleda kćerku, koja je stajala na ulazu u Fabriku sušenog povrća. Nakon tri dana policija je obavijestila porodicu da je Bego mrtav, i da treba da idu u Zvornik, da preuzmu tijelo. Njegova supruga Fata ispričala mi je i ovo : “ Meni se svijet okrenuo, nisam više znala gdje sam…Kako mrtav? Pa, policija ga je odvela, mi smo naučili da policija čuva ljude, čak i najgore kriminalce, otkad to policija ubija ljude? Al džaba su bila sva pitanja. Odem u Zvornik. Moj Bego u mrtvačnici. Otkrili ga do pola. To što sam tad vidjela, još mi je ovdje u grlu, i guši me, ne pušta. Bio je tako izubijan, modar, da sam ga jedva prepoznala. Sjekli su ga žiletima, ovako sa strane, žiletom urezali riječ “ fašista”. Glava mu je bila…razbijena, crna od udaraca, metak mu je prošao kroz usta i izašao na tjeme. Ja više nisam mogla gledati.Oni koji su ga vidjeli, kad se mejt gasulio, kažu da ga je bilo strašno pogledati.”
Iza Bege Bukvića( rođenog 1944. godine) ostali su supruga i troje djece.
Fadil Sinanović je imao 37 godina, kad ga je policija odvela 26. juna 1992. godine, u sred dana, iz kafane u centru Janje, pred mnoštvom ljudi, i posljednji put je viđen ispred Policijske stanice, u vrijeme kad je komandir bio Mićo Đokić. Nakon toga prebačen je u zgradu MUP-a u Bijeljini, i od tada mu se gubi svaki trag. Njegovi posmrtni ostaci nađeni su 15 godina kasnije na groblju u Sremskoj Mitrovici i sahranjeni su u Janji.
Pisao sam o slučaju Salke Ljeskovice iz Janje, koji je ubijen kao logoraš u Srbiji, u logoru u mjestu Rtanj-Boljevac kod Zaječara. Priča je to i o stradanju njegove žene Šahe, koju su janjarski policajci, kad se vratila iz posjete kćerki u Njemačkoj, odmah uhapsili. Bilo je to nakon pokolja civila u Bijeljini. Šahu su odveli u policijsku stanicu, ispitivali je do besvijesti u sobi broj 50, prijetili da će “ kosti da joj lome”, džaba je ona objašnjavala da je bila kod kćerke, ne vrijedi. Mučili su je po cio dan, tri pune sedmice, svakoga dana od jutra do večeri, vodili je u logor u Batkoviću da prepozna nekoga iz njenog rodnog mjesta Liješća ili iz Skelana, vodili su je i u logor Manjača, i njen život se pretvorio u pakao. Onda je, početkom septembra te 1992. godine, jedan komšija, Srbin, uspio izvući Šahi i njena dva starija sina i prebaciti ih u Njemačku. Salko nije htio da ide, ostao je s najmlađim sinom, jer, kako je govorio, neće njih niko dirati, nisu oni nikome krivi.
Ali, policajci su odmah došli i odveli ih obojicu u policijsku stanicu, tukli ih krvnički, a zatim ih, tako pretučene, vratili, kući. Isto veče neko im je ubacio bombu u sobu. Malog su pogodila dva gelera, Salko je, nekim čudom, ostao neozlijeđen. Ujutro je komšija, sin Žike krečara, odveo dječaka da ga previje, a deset minuta nakon toga došla je policija i odvela Salku. Bilo je pred zoru 25. septembra, u isto vrijeme kad je policija u Bijeljini odvela 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. I za njega se više nije čulo, sve dok, dvije godine kasnije, nije stiglo kratko pismo od Salke. Datum : 26. juli 1994. godine, adresa : Boljevac kod Zaječara, Srbija. Živ je, obradovali su se njegovi, i počeli da ga traže preko Crvenog krsta. Ali, država Srbija je tvrdila da nije u ratu i da nema logora. Pola godine kasnije zazvonio je telefon u Šahinom stanu u Njemačkoj. Bio je to Salko. Počeo je pričati sa kćerkom, a onda je ona začula krik i veza se prekinula.
Poslije rata su saznali istinu. Policija je Salku poslala u logor u Srbiju, gdje je pretrpio strašnu torturu. Pretukli su ga krvnički i oduzeli mu lijekove kad se saznalo da je poslao pismo, a kad su ga uhvatili da razgovara telefonom, bio je to njegov kraj. Ubijen je, a porodica je dobila umrlicu u kojoj piše : “Izvod iz matične knjige umrlih, pod tekućim brojem 100 za godinu 1995, prebivalište i adresa stana : Rtanj-Boljevac, opština Zaječar, dan mjesec i godina smrti : 14.( četrnaesti) januar 1995. u 13,00. Godina rođenja 1933. U potpisu : matičar Periša Žikić.
I to je sve što je ostalo od Salke Ljeskovice. Ni riječi o tome zašto ga je policija odvela, kome je i zbog čega bio kriv, otkud Salko u koncentracionom logoru u Srbiji, zbog čega je ubijen? Ništa od toga. Samo hladni list papira i prazni životi onih koji su ga voljeli.
(nastaviće se)