Piše: Jusuf Trbić
Kad sam svojevremeno prikupljao građu za moje dvije knjige „Majstora mraka“ (izašle 2007. godine), sjećam se, bio sam zapanjen: da li je moguće da su u Bijeljini i Janji, u mjestima u kojima nikavih sukoba nije bilo, počinjeni toliki zločini? Vjerujem da su isto pitanje postavljali i svi čitaoci tih knjiga. Jasno je da glavno sredstvo ostvarenja ratnih ciljeva bilo etničko čišćenje, to jest eliminacija nepoželjnog stanovništva. A to se jnikako nije moglo ostvariti mirnim putem. Ipak, i danas postavljamo sebi ista pitanja: zašto toliko užasa, toliko ubijene djece i nevinih ljudi i žena, zašto progoni, koncentracioni logori, silovanja, rušenja džamija, mučenja, zašto stvaranje „nepodnošljivih uslova za život“, kako je to tražio Karadžić, zašto toliko zla samo zbog toga da se zaposjedne teritorija i s nje uklone pripadnici druge etničke grupe? Ali, uzalud pitanja. Nama ostaje samo da pamtimo. Zbog toga i pišem ovavke tekstove, i to u Bijeljini, u kojoj sam, početkom aprila 1992. godine, i sam jedva preživio, jer je dužnost svih ljudi da pamte. Ako su ljudi.
………………
Rat protiv Bosne počeo je, praktično, zločinima nad civilima u Bijeljini. U drugoj knjizi „Majstora mraka“ objavio sam spisak ubijenih, do kojeg sam došao. Od prvih žrtava, u aprilu 1992. godine, do posljednjih, na samom kraju rata. Bio je to dugi, krvavi niz zločina, kakav nije zapamćen u višestoljetnoj istoriji ovih prostora.
U mjesecima prije početka rata mogli smo pratiti kako se priprema zlo. U septembru je formirana SAO „Semberija i Majevica“, u novembru je uslijedio referendum Srba, koji su sedamdeset posto teritorije BiH proglasili dijelom Srbije, mada su oni na tom prostoru, uglavnom, bili u manjini. U januaru je proglašena Srpska republika BiH, a zatim je objavljen njen Ustav, koji kaže da je to država srpskog naroda i da je dio Srbije. Na referendumu za nezavisnost BiH, koji je, na zahtjev međunarodne zajednice, održan posljednjeg dana februara i prvog dana marta, 64 posto građana, među njima i veliki broj Srba, rekli su jasno da žele nezavisnu BiH. U svijetu je volja tolikog procenta građana zakon. Kod nas je to bio povod za zločine.
April je počeo neviđenim masovnim zločinima nad Bošnjacima, koji su otvorili put teroru i zlu koji su trajali sve do Dejtonskog sporazuma. A kako je počelo, tako se i završilo. Zločinom. Ujutro 11. septembra 1995. godine, uoči potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, nađeni su u svojoj kući Hamzići. Ajša Hamzić, rođena 1930. godine, Razija Hamzić (1933), Ćamka Hamzić (1927), Hamdija Hamzić (1928) i mladi Isak Mešić zvani Elvir (1971). Mrtvi, svi ubijeni metkom u potiljak. Ostala je sinija za koju su tek sjeli da večeraju.
U kući Hamzića bila je tih dana žalost. Tri dana prije toga umro je domaćin, Huso Hamzić, skrhan bolom zbog gubitka sina. Njegov sin Mustafa bio je prisilno mobilisan, odveden na Majevicu i gurnut u prve borbene redove. Poginuo je 24. jula 1995. godine.
Tišina je zavladala u dušama malobrojnih preostalih Bošnjaka, od kojih je većina živjela u šupama i garažama u sopstvenim avlijama ili u komšiluku. Za njih je to bila jasna poruka – mir može doći, ali vi ovdje ne možete ostati.
Nekoliko dana prije zločina, po pričama svjedoka, počeli su dolaziti Vojkan Đurković i njegovi ljudi. Premjeravali su plac i kuću, nešto se dogovarali, a sutradan, rano ujutro, u kuću se uselio Dušan (Mile) Lovro iz Glamoča. Kad se čulo za zločin, došli su neki od prijatelja i preostale rodbine. Vojkanovi ljudi su bili u avliji i pred kućom, i nikom nisu dali da priđe, sve dok nisu doveli ženu iz komšiluka da opere krv, a zatim i molera da ponovo ofarba zidove. Da nema tragova krvi.
Tijela je odvezla Hitna pomoć, na lice mjesta je izašao čak i istražni sudija, ali sve se na tome završilo. U zvaničnim dokumentima je zapisano da su Hamzići umrli prirodnom smrću, svi za jedan dan. Potvrđuje to i uvjerenje MUP-a, Centra javne bezbjednosti Brčko od 1.jula 1997. Uvjerenje je dato naknadno, na zahtjev kćerke ubijene Ćamke Hamzić, (rođene Muminović), zbog upisa u knjigu umrlih. Načelnik CJB Brčko Andrija Bjelošević poziva se na potvrdu o smrti Ćamke Hamzić koju je izdao Dom zdravlja u Bijeljini i u kojoj piše da je imenovana umrla prirodnom smrću dana 11. 10. 1995. godine. Nema krivične prijave, nema sudskog postupka, niko nije kriv, Dom zdravlja potvrđuje da su tog 11. septembra 1995. ljudi s metkom u potiljku umrli prirodnom smrću. Tako im, valjda, došlo.
A dok je komšiluk još stajao pred kapijom kuće ubijenih Hamzića, Vojkan Đurković je doviknuo Dušanu Lovri, da svi čuju: «Ako neko priđe kući, pucaj !»
Nešto prije toga kćerka Hamdije i Ćamke Hamzić, Merima Duraković, protjerana je iz svoje kuće, zajedno sa porodicom. Do tada, kako kaže, nije bilo večeri, u toku cijelog rata, da nisu očekivali da im zlikovci upadnu u kuću. Bila je to sudbina svih Bošnjaka Bijeljine i Janje – da po cijelu noć, mjesecima i godinama, drhte i čekaju da čuju korake i psovke, da vide lica na kojima nema milosti i koja ih vode u neizvjesnost ili smrt. A onda vrisci, prijetnje, batine, trpanje u vozila, odvajanje muškaraca i žena… Vojkanovi ljudi su prvo pokupili Meriminog muža Senada i njegovog oca i odveli ih na Majevicu, da kopaju rovove. Onda su preostali ukućani dobili radnu obavezu – da čiste novu zgradu kod pijace. Tu radnu obavezu, zvanično i sa pečatom, dobili su i mala Selma, koja je tada imala samo tri godine, i njena nena Zumreta Duraković, stara 87 godina. Nikada nisam čuo da je i u Hitlerovo doba tako nešto bilo moguće. U Bijeljini – jeste.
A onda se dogodilo ono što su Durakovići čekali i čega su se bojali: usred noći upali su u kuću Vojkan i njegovi ljudi. Odmah su ih istjerali na ulicu, a zatim deportovali na liniju razdvajanja prema Tuzli. Nisu stigli skoro ništa da ponesu. Mala Selma je uspjela ponijeti svoju lutku. Samo nju. A kad se porodica, nakon svega, vratila u Bijeljinu, vratila se i ta lutka, zajedno sa Selmom. Bio je to jedini dokaz njihovih nekadašnjih života.