Piše: Jusuf Trbić
Odluka Visokog predstavnika da nametne zakon o zabrani negiranja genocida i drugih ratnih zločina, koja je izazvala žestoke reakcije, ipak, čini se, nije nikoga iznenadila. Milorad Dodik i banjalučki režim to otvoreno traže već godinama, uz asistenciju ruskih i srbijanskih političkih jastrebova, pretjerujući u glorifikaciji zločinaca iz dana u dan. Time je zvanična srpska politika s obje strane Drine dovela sebe u neugodan položaj, jer uporno propagira ideje od kojih cijeli svijet okreće glavu. I sada je velikima dozlogrdilo. Incko nije obavio nikakav privatni posao, već je dobio uputstvo šta treba da učini. Odlučnost Amerike i evropskih sila sad je sasvim vidljiva, pa ostaje da se vidi ko će podviti rep, mada znamo unaprijed ko će to biti. Izgleda da je to shvatio i Aleksandar Vučić, pa je, kako se to kaže, spustio loptu, a i Tužilaštvo BiH je požurilo da se priključi, pa smo saznali da je predmet već formiran i čeka se samo da izmjene zakona postanu pravosnažne, pa da se krene u akciju. Hajde sad da vidimo ko ima petlju da nastavi s negiranjem genocida i drugih zločina.
Sve to otvorilo je i druga pitanja kojima smo davno prestali da se bavimo. Recimo, oni koji negiraju zločine viču kako je zakon uperen protiv cijelog srpskog naroda, mada nema ni jedne jedine sudske presude iz koje se to može makar naslutiti. Zbog čega onda mnogi, od srbijanskih zvaničnika do banjalučkih političara, uporno izjednačavaju čitav narod sa zločincima, mada to niko od njih ne traži, niti je to moguće učiniti? Razlog je jasan: ako su svi krivi, onda niko nije kriv. A to onda pere biografije mnogih današnjih moćnika. Uz to, strategija poricanja je temelj nacionalističke politike od koje mnogi veoma dobro žive.
U jednom starom tekstu iz januara 2014. godine postavio sam pitanje: da li je krivica za ratne zločine isključivo individualna, ili ima i kolektivne, političke i moralne odgovornosti država i režima? To pitanje, o kojem se godinama raspravlja, pokrenuto je svojevremeno i nakon objavljivanja podataka o tome da Srbija i Hrvatska daju velike pare kao pomoć ljudima optuženim za ratne zločine. Srbija, koja godinama tvrdi da nije bila u ratu, dodijelila je od 2004. do te 2014. godine skoro 1,7 miliona eura kao pomoć zločincima, od kojih je većina iz Republike Srpske. Među njima su i Ratko Mladić, Zdravko Tolimir, Ljubiša Beara (doživotna kazna), Drago Nikolić (35 godina), Vujadin Popović (doživotna)… ukupno njih 26. Od toga čak 18 njih ima i državljanstvo Srbije. (Zanimljivo je da Radovan Karadžić ne prima pomoć države, a objašnjenje je – da on nije državljanin Srbije). Pare su date za privatne troškove i ljekarske račune, kao i za putne troškove njihovih porodica, ali ne i za troškove odbrane.
Ali, zato je Ratko Mladić mažen i pažen, pa mu je u zatvor u Hag više puta išla specijalna ljekarska ekipa iz Srbije, u kojoj su bili čak i ministar zdravstva i tadašnja predsjednica srbijanskog parlamenta. Nezamislivo za bilo kog drugog pacijenta, ma kako on bio važan. U sudnici je, inače, predočen i dokument koji pokazuje da je Ratko Mladić unaprijeđen u čin general-pukovnika 16. juna 1994. godine u Beogradu, kao komandant Glavnog štaba 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, a tek kasnije, 28. juna te godine, taj isti čin je dobio i u Vojsci Republike Srpske. Ratko Mladić nije nikad prekidao radni staž u Vojsci Jugoslavije, od 1976. do 2002. godine, kad mu je ovaj centar dao potvrdu da ima 47 godina i 5 mjeseci staža, na osnovu čega je upućen u penziju. Dakle, general vojske Srbije odgovoran je za zločine u drugoj državi, a njegova država pojma nema da je bio rat. I nije u tom ratu učestvovala.
Današnja vlast u Srbiji drastično je smanjila pomoć «svojim» zločincima, sa 173.000 na 51.460 eura godišnje, ali se zločinaca nije odrekla.
Hrvatska je, opet, dala mnogo više para – najmanje 28 miliona eura, uglavnom za odbranu generala Mladena Markača, Ivana Čermaka i Ante Gotovine. Republika Srpska je za «svoje» zločince dala 640.000 eura, a Federacija BiH nije dala ni marke za bilo kojeg bošnjačkog ili hrvatskog optuženika.
Dakle, režimi koji su poveli rat i organizovali zločine, i na ovaj način štite ljude koji su te njihove planove sprovodili. To je potpuno jasno kad se pogleda lista optuženih i osuđenih u Hagu. Na listi se našao kompletan srpski i hrvatski vojni i politički vrh, sa presudama za organizovani zločinački poduhvat, planove zločina, genocid i zločine protiv čovječnosti, čime je potvrđen međunarodni karakter sukoba, što se može reći i drugačije: agresija Srbije i Hrvatske na BiH. Prvi put u istoriji međunarodnog prava silovanje žena (Bošnjakinja) proglašeno je za ratni zločin, dakle za planski i organizovani zločin koji ne zastarijeva. Bošnjaci optuženi u Hagu odgovarali su isključivo za nepreduzimanje mjera da budu sankcionisani počinioci (pojedinačnih) zločina, i nema ni traga od onoga što je osnovna karakteristika velikosrpskog pohoda: planskog, sistematskog i detaljno organizovanog etničkog čišćenja i genocida, koji su bili temelj ostvarenja velikodržavnih planova režima Slobodana Miloševića. Uklanjanje nesrpskog stanovništva ubijanjem, progonima, silovanjima, koncentracionim logorima, sistematskim rušenjem vjerskih objekata – to je bila savršeno organizovana državna mašinerija u kojoj se tačno znalo ko šta radi.
Suvišno je pitanje: da li postoji samo pojedinačna odgovornost, ili ima i kolektivne? Jasno je da ne može niko čitavu državu strpati u zatvor zbog zločina njenog režima, ali Njemačka je, na kraju Drugog svjetskog rata kažnjena oduzimanjem četvrtine teritorije, podjelom države na dva dijela i statusom protektorata pod upravom država-pobjednica. Srbiju je NATO bombardovao, kad više nije bilo drugog načina da se zločini zaustave, otišlo je Kosovo. Ali, čini se da u slučaju Srbije i Srba to nije dovoljno. Nijemci su morali da se suoče sa razmjerama nacističkih zločina, a mediji i političari svakodnevno ih podsjećaju na to. Srbi ni danas neće ni riječ da kažu o sopstvenim grijesima. I dok u Srbiji ipak ima glasova istine, ma kako slabi bili, u Republici Srpskoj, koju je Milošević dobio kao nagradu za zločin, niko o tome neće da govori. Svaka izjava o sopstvenim zločinima smatra se izdajom, a laž, poricanje ili makar okretanje glave i prećutkivanje zločina, vrhunski je dokaz srpskog rodoljublja. Histerično bježanje od istine preraslo je u svojevrsnu kulturu poricanja, kako je to u jednom tekstu nazvao Nerzuk Ćurak.
«Kultura poricanja i dalje je vodeća paradigma srpske socijalne kohezije; na vertikali vrijednosti onaj koji laže (na pr. Dobrica Ćosić) daleko je ispred one koja govori istinu (na pr. Sonja Biserko)», kaže on. I dodaje : «Suditi vodećim političkim i vojnim naredbodavcima tek kao individuama, bez bilo kakvih relevantnih posljedica za režime i projekte koje su kreirali, organizovali i vodili, nepravedno je za žrtve ali i za same te ljude…“ Izostala je osuda režima koji su politiku zločina kreirali i sprovodili, a to se pokazalo mnogo većim problemom od pojedinačne glorifikacije zločinaca. Šta više, važni ljudi tih režima i danas su u vrhu vlasti u Srbiji, a u RS-u vlada spoznaja da su se zločini isplatili, pa ih valja veličati, jer bez njih tog entiteta ne bi bilo.
Danas je bačen u zaborav cjelokupni društveni, politički i kulturni kontekst zločina, njegove moralne posljedice, kao i odgovornost režima i istina o svemu, a to je siguranosnov za trovanej lažima i najcrnjim nacionalizmom mladih generacija. Na žalost, čini se da je danas već poprilično kasno da se to ispravi, jer škola, crkva, disciplinovani sljedbenici zločina, projektovana moralna otupjelost, lažljivi mediji, puzajući intelektualci i opšta erozija svih vrijednosti, podobro su starom maglom napunili glave mladih, stvarajući privid da se, zapravo, od Kosovske bitke do danas ništa bitnije nije promijenilo.
Što je siguran znak da se ovdje od istorije nije ništa naučilo i da će neke lekcije morati da se ponove. Kad tad.