Piše: Jusuf Trbić
ZNAM JA NAS
Prošli su još jedni izbori, pa možemo da odahnemo. Do sljedećih izbora. Mnogo se o tome pisalo ovih dana, a u fokusu su, kao i obično, bili političari koji zaslužuju svaku vrstu kritike. Obećavaju, a ne ispunjavaju obećanja, bahate se, bogate se na naš račun, nije ih briga za građane i državu. Sve je to, naravno, tačno, ali građani ipak i dalje glasaju uglavnom za iste, pogotovo Srbi u RS-u i Hrvati u Federaciji BiH. Ja želim da govorim o Bošnjacima, koji nikako da dođu do pameti. Primjer su oni koji su otišli iz Srebrenice i ostalih podrinjskih mjesta, smjestili se u Sarajevu i okolini, i ne žele da izvade lične karte u svom rodnom mjestu, da bi mogli tamo glasati. Isti je slučaj s Bošnjacima koji su otišli iz Banje Luke ili Bijeljine, pa se ne javljaju, kao da ih zavičaj ne interesuje. Rezultat je – prepuštanje ključnih političkih pozicija negatorima genocida i neprijateljima Bosne.
U Vlasenici i Cerskoj je veći broj Bošnjaka glasao za doskorašnjeg načelnika opštine, koji je u ratu bio gospodar života i smrti i protiv koga se vodi postupak za najteže zločine. U Trnovu su glasači za načelnika opštine izabrali čovjeka koji u zatvoru čeka suđenje za pronevjeru. Kako to komentarisati?
Kod nas, u Bijeljini i Janji, situacija je bila uobičajena. Bijeljinci ne izlaze na izbore, kao da ih se ne tiču ni njihovi vlastiti životi, Janjarci su mnogo savjesniji, ali su i ovoga puta podlegli staroj boljci – podjeli, pa su izašli na izbore sa jednom koalicijom (SDA, NiP, SDP), na jednoj strani, i jednom strankom (Naša stranka), na drugoj, mada je svakom djetetu jasno da samo ujedinjeni i maksimalno angažovani možemo imati predstavnike u lokalnom parlamentu. Srećom, ipak je izabran jedan bošnjački odbornik, mada su, po svemu, mogla biti dva ili čak i tri. Ali, kakvi smo, i to je velika stvar za nas.
A neposredno pred izbore dogodilo se nešto o čemu nisam htio govoriti ranije, da ne bih uticao na izbore. Govorio sam već o tome da je gradska Skupština izglasala odluku da se, povodom 24. septembra – Dana oslobođenja Bijeljine, najviše priznanje dodijeli i Goranu Sariću, policijskom generalu u penziji, protiv koga se (uz ostale) u Sudu BiH vodi proces po optužbi za ubistvo 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, što je najveći pojedinačni zločin u našem kraju. I najstrašniji. Taj slučaj ima veliki publicitet, a ja sam godinama pisao o njemu, pokušavajući i na taj način da ubrzam pravdu. Istraga je do sad utvrdila da se Sarić dobrovoljno javio da ubija i među prvima je pucao, a, kao što se zna, tada su na obali Drine ubijena 22 civila, među njima sedmoro djece i osam žena, od kojih su četiri bile starije od 60 godina. Po povratku u policijsku stanicu Sarić je donio legitimaciju pripadnika rezervnog sastava policije, koja je pripadala ubijenom Osmanu Sarajliću, glasno izražavajući negodovanje što se u rezervi sastav primaju i „balije“.
Suđenje je više puta odlagano zbog bolesti Gorana Sarića, koji se, po već ustaljenom običaju, odvezao u Srbiju i sad je nedostupan pravosudnim organima BiH. Moram priznati, zaboljelo me je to što je takvom čovjeku gradska Skupština dodijelila najviše priznanje, što je bio sramotan šamar svim normalnim ljudima u ovoj opštini, a ne samo Bošnjacima. A pogotovo me zaboljelo ono što do sad nije bilo poznato: da su za takvu odluku glasala oba bošnjačka odbornika, od kojih je jedan bio potpredsjednik Skupštine. Bošnjaci su, dakle, glasali za ubicu bošnjačke djece. Kako to komentarisati?
Zanimljivo je i to što se, nakon dugo vremena, pojavio i bošnjački kandidat za gradonačelnika. Vahidin Mulamustafić, vlasnik TV Podrinja, jedinog bošnjačkog medija u ovom dijelu BiH, nestranački čovjek, mudar, čestit, poštovan od svih. Naravno, on nije imao šansu da bude izabran, što je i sam govorio u predizbornom obraćanju, ali glasanje za njega je bila prilika Bošnjacima da pokažu da ih ima, da ne napuštaju svoje, da imaju snagu i dostojanstvo. Ali, od svih koji su glasali za dvije bošnjačke liste, samo malo više od polovine glasalo je za svog kandidata za gradonačelnika. Šta reći na to?
Ovakve primjere pamtimo i sa svih prethodnih izbora. Ali, treba reći: uz svu očiglednu civilizacijsku zapuštenost Bošnjaka, pogotovo u Bijeljini, krivica za opšte stanje koje je sve gore leži na bošnjačkom političkom vođstvu, koje duže od tri decenije njeguje etničku podjelu kao zjenicu oka svog. U toj podjeli i sistemu entiteta i konstitutivnih naroda, svako ima svoju teritoriju, svoj atar, i ne miješa se mnogo u poslove „onih drugih“. Zbog toga nije bilo ni ozbiljnijeg povratka u etnitet RS, pogotovo u Podrinje, koje ima strateški značaj za velikosrpske ideologe, ni organizovane borbe za opstanak i političko organizovanje povratnika, nije nikad bilo ni odgovarajuće materijalne, pa čak ni moralne podrške iz Sarajeva. A ne smije se zaboraviti da su Bošnjaci prvi započeli igranku etničke podjele i takozvanog „dogovora naroda“, da je bošnjačko političko vođstvo i u ratu i poslije njega, sve do današnjih dana, promovisalo i čuvalo tu podjelu, po svaku cijenu i da su na tome angažovane sve vodeće političke strukture, uključujući i Islamsku zajednicu. A sve dok je tako, trajaće ova naša agonija, ova moralna i materijalna bijeda, ovaj teror primitivne vladavine i opšte diskriminacije, ova sistemska neodgovornost i korupcija bez premca, sve dok je tako mladi ljudi će odlaziti, a vladari naših sudbina rugaće nam se na svakom koraku i govoriti: „Pa, vi ste nas izabrali“.
Sve dok je tako BiH će biti jedina država na svijetu koja nema svoje državljane – Bosance i Hercegovce, jedina koja ne zna šta je to ustavni, građanski patriotizam, jedina država u kojoj etnička pripadnost i mjesto življenja određuju osnovna građanska prava ljudima, jedina država čiji ustav ne dozvoljava Jevrejima i Romima, ali i drugima, da budu birani na čelo države, jedina u kojoj se sve najvažnije odluke moraju donijeti konsenzusom poglavica tri plemena, koji se ni o čemu ne mogu dogovoriiti, pa drugi odlučuju umjesto nas. Bićemo jedina država na svijetu koja ne zna za vladavinu prava i pravde, na kojoj počiva savremeni svijet. I onda su nam uzaludni svi izbori i sva ova halabuka. Dok se ne promijeni sistem, neće se promijeniti ništa.
A sistem se neće promijenti dok oni, kojima je Bosna jedina domovina, ne stanu, dok se ne ujedine oko bosanske ideje i evropskog puta. Jedini naš put u život zove se bosanstvo. Ali, mislim da će proći dosta vremena dok ne izvučemo glave iz pijeska i ne pustimo da nam iz donjih dijelova tijela pamet dođe u glavu. Jer, što reče jednom Branko Ćopić: „Znam ja nas…“