Piše : Jusuf Trbić

 

Kažu da svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima. Pa, šta li smo svi mi toliko zgriješili da imamo političare kakve niko nema?

Godinama već traje teror neposobnih, primitivnih, korumpiranih političara koji misle da je njihova zadnjica centar svijeta. A pred našim očima propadaju firme koje su izgrađene na sve strane u nekadašnjem, omrznutom režimu, godinama cvjetaju nemoral, kriminal, otimačina svih vrsta, turbo-folk kultura, neodgovornost, gramzivost vlasti. Pogledajmo samo bošnjačke političare. Dejtonski sporazum, ma koliko bio loš, ostavio je jednu mogućnost integracije države. Treba samo obezbijediti, u oba entiteta,  dovoljan broj građana koji BiH osjećaju kao svoju domovinu, da oni izaberu poslanike u državni Parlament, pa da ti poslanici izglasaju promjene ustava kakve odgovaraju jednoj normalnoj evropskoj državi. Za Federaciju nije problem, ali šta je sa Republikom Srpskom? Političke stranke koje se zaklinju u državu Bosnu morale su do sad učiniti dvije stvari : obezbijediti povratak što većeg broja prognanih, i napraviti multietničku strukturu svojih stranaka, kako bi privukli što veći broj “onih drugih”. Uklanjanje etničkih barijera se podrazumijeva. Šta je od toga učinjeno  – to vidimo i sami. Umjesto toga, naši političari neprekidno svađaju ljude i dijele državu na torove, proglašavajući svoj sopstveni sitni šićar za najviši narodni interes i brinući se za “svoj” narod sa sigurne distance.

U junu 2012. godine bio sam u Srebrenici, na skupu predsjednika opštinskih društava “Preporoda”. Kad sam vidio kako izgleda život u Srebrenici, nisam mogao a da ne zapitam : zbog čega u tom mučeničkom gradu nije smješteno državno ministarstvo za izbjeglice, ili bar neke agencije, službe, neki državni uredi, da tu žive i svakog dana dolaze na posao važni ljudi, pa da se vidi kako se političari brinu za Srebrenicu? Niko nije znao odgovor.

Ove, 2013. godine, bio sam 3. jula na svečanosti u američkoj ambasadi, povodom Dana nezavisnosti SAD, i vjerujem da sam bio jedan od rijetkih običnih građana koji je dobio pozivnicu od američkog ambasadora. A na skupu – svi važni ljudi. Gledao sam kako se grle, smiju se i druže oni isti koji se javno svađaju, mrze i napadaju bjesomučno jedni druge, gledao sam one koji javno ne podnose državu Bosnu kako u stavu mirno slušaju bosansku himnu, gledao sam političare iz RS-a koji su upravo tih dana  zapjenušano govorili da ne smiju otići u Sarajevo, zbog građanskih protesta, jer im je ugrožena bezbjednost. Sve su zaboravili kad su ih Amerikanci pozvali.

A kad su sarajevski protesti u pitanju, nemoral političara, pogotovo onih iz Republike Srpske, ogoljen je do kraja. Zbog njihovog nerada, javašluka i bezbrazluka, nije usvojen zakon o jedinstvenom matičnom broju, pa tek rođena djeca nisu mogla dobiti dokumente, bolesna djeca nisu se mogla liječiti. Srpski političari su htjeli da iskoriste nalog Ustavnog suda da se u zakonu promijene nazivi gradova, pa su postavili zahtjev da se utvrde nova registraciona područja, jedno od njih je RS, što je korak dalje u razgradnji države, mada takvog zaključka nije bilo u odluci Ustavnog suda. Građani su se  s pravom pobunili, podršku su im pružili mnogi, širom zemlje i u susjednim državama, kao i predstavnici međunarodne zajednice, a onda su političari zaključili da su građani krivi, pa su čak zaprijetili da će podići krivične prijave protiv organizatora protesta.

Ostaje samo još jedan korak : da otjeraju ovaj narod i dovedu drugi, poslušan, gluh i slijep, pa da vladaju sretno do kraja života. Drugog nema.

Komentari