Piše: Saud Grabčanović
Uvod
Svaki grad u Evropi, pored svoje pisane i naučno utemeljene istorije, ima i svoju «nepisanu usmenu istoriju», koja je bazirana na neprovjerenim i često kontradiktornim predanjima – legendama. Grad Bijeljina u tome nije izuzetak, pa i on ima svoja predanja ili legende vezane za prošlost, koje do sada nisu nigdje objavljene.
Vjerovatno iz razloga što nisu nikada bile zapisane, mnoge od tih legendi su potpuno zaboravljene i zauvijek izgubljene. Mislim da je hronična bolest našeg bošnjačkog naroda-kolektivna amnezija, glavni razlog za ovo. Mi nipodaštavamo našu prošlost i naše nacionalne heroje, te brzo zaboravljamo događaje iz naše istorije, čak i iz one neposredne! Bošnjaci prihvataju, kao svoje, tuđe heroje, ali i neistine koje nam naši susjedi plasiraju kroz svoj hegemonizam. Mi još nemamo izgrađene nacionalne svijesti i osjećaja za čuvanje naših istorijskih vrijednosti. Svaki Bošnjak Bijeljine danas zna za nekakvog Knez-Ivu od Semberije, koga je stvorila prekodrinska kuhinja lažne istorije.Taj «knez», ispade, bio je knjaz ili neki vladar, a u stvari je bio bosonogi seoski obor-knez bez pedlja vlastite zemlje. ( obor = svinjac ). Ivu Kneževića je njegov bijeljinski beg, koji mu je bio gazda, postavio na taj položaj da lakše upravlja rajom na svom posjedu. A ko danas zna i spominje naše istorijske velikane i junake koje je iznjedrila Bijeljina : Ali-pašu Čengića, gaziju sa St. Gotharda, Mehmed-pašu Papazoglua, vezira sa tri tuga, heroinu Šećiru Čengić,velikog ratnika i gaziju Mehmed-bega Fidahića, šehida -janjičarskog bimbašu Sadik-agu, velikog Kulin Kapetana, junaka Mehagu Horudžiju, dječaka- ratnika Elez-agu Derviševića, neustrašivog borca Osman-agu Hadži-Grabčanovića…? Razlozi našeg zaborava su, pored nedostatka nacionalne svijesti i hronične nepismenosti, ti što su, izgleda, vremenom te legende i predanja za nove moderne generacije Bošnjaka postale smiješne i neinteresantne. Zaborav tih legendi nesumnjivo predstavlja veliku štetu za kulturno naslijeđe bošnjačkog naroda grada Bijeljine.
Ja ću vas u ovom mom radu upoznati sa tri legende vezane za život u gradu Bijeljini, koje dobro poznajem i koje su nastale još u srednjem vijeku. Još kao dječak ove sam legende čuo od starijih pripadnika moje familije, kao i od đeda i nena u mom komšiluku. Želim sve tri ove legende da zapišem, da se ne zaborave i da ostanu u amanet budućim generacijama mojih dragih Bijeljinaca. Takođe ih želim istorijski protumačiti i naći istorijske osnove njihovog nastanka.
Koliko nam je poznato, knjige i uopšte pisani dokumenti iz srednjeg vijeka su veoma rijetki. Posebno se ovo odnosi na knjige sa istorijskom tematikom iz turskog vakta. Pisanih podataka, knjiga i hronika vezanih za ta vremena ima jako malo i veoma su oskudne. U Osmanskom carstvu, do pojave Evlije Čelebije, praktično niko ništa nije pisao na ove teme. Zahvaljujući Evlijinim epohalnim putopisima, mi danas imamo na raspolaganju čitavu riznicu raznih podataka i informacija iz tih vremena, vezanih za većinu pokrajina i gradova Osmanskog carstva, koje je on tada obišao. A i u evropskim državama toga vremena situacija nije bila ništa bolja. Pismenost je do 18. stoljeća u svim velikim evropskim kršćanskim državama bila privilegija samo aristokratije i crkvenih krugova. Pisalo se jako malo i to su pretežno bile religiozne knjige sa vjerskom osnovom, hronike ratova i osvajanja, kao i žitija svetaca i rodoslovi vladarskih porodica. O životu običnih ljudi i događajima u gradovima u ta vremena se jako malo pisalo. Jedino su velike katastrofe, kao epidemije kuge – crne smrti ili katastrofalni požari zavrjeđivali zapisivanja tadašnjih europskih hroničara. Obično gradsko stanovništvo, i u evropskim, a i u turskim gradovima toga vremena, bilo je nepismeno, vjerski zatucano do fanatizma i, iznad svega, sklono raznom praznovjerju i vradžbinama. Ljudi su, pored religije kojoj su pripadali, vjerovali u sve i svašta, u zavisnosti od regije gdje su živjeli : u vampire, vukodlake, «dobre» ljude i žene sa natprirodnim moćima, vještice, vračare, crnu magiju… Iz tih mračnih vremena, koja su nestvarna sa aspekta života današnjeg čovjeka, ostala su nam i mnoga usmena predanja, koja su se vijekovima prenosila sa generacije na generaciju, sa koljena na koljeno. Svaka je nova generacija u tim predanjima – legendama ponešto dodala i promijenila, pa često imamo i nekoliko potpuno različitih verzija priče koja se odnosi na isti događaj ili ličnost koja je tema te legende. Zbog ovoga je samo na osnovu analize ovih legendi vrlo teško donijeti pravi sud o njihovom nastanku i tačnosti. U ovom radu ja ću vam prezentirati i istorijski obraditi sljedeće legende iz prošlosti grada Bijeljine:
1.) Legenda o hazreti Hrsuzu, prokletstvo Janje i blagoslov Bijeljine
2.) Legenda o Šeći, bijeljinskoj heroini, bošnjačkoj Jeanne d’Arc
3.) Legenda o Sadik-agi , bijeljinskom šehidu – ratniku bez glave
Legenda o hazreti Hrsuzu, prokletstvo Janje i blagoslov Bijeljine
Ovu legendu iz daleke prošlosti ja sam prvi put čuo od moga rahmetli tetka Salih-bega Hadžića, muža moje rahmetli tetke Hanumice. Salih-beg je rodom iz tzv. »Turske» (Srednje) Trnove, a potomak je čuvene begovske familije koja je imala ogromne zemljišne posjede u okolnim srpskim selima sve do Tuzle. Čak je i cijeli Priboj njima pripadao, a seljani Priboja su bili njihovi kmetovi. Njegova majka je bila rodom iz Janje i iz poznate je familije Musemić. Salih-beg je preselio na ahiret 1978. godine. Ovu sam priču od njega čuo desetak godina prije njegove smrti, a on je to čuo kao dijete od svog djeda po majci. Evo te priče-legende:
( Nastaviće se)
