Piše: Jusuf Trbić

Vrijeme najprije teče polako, kao svilena voda, pa sve brže, da se na kraju pretvori u lavinu koja se zaustaviti ne može. I dok dlanom o dlan, prođe život. I prođu mnogi životi, prođu generacije, prođu stoljeća, i ostanu samo uspomene, i to pod uslovom da se zapisuje, da trag na papiru ostane. A ako nema zapisanoga, onda se na kraju mora preturati po pepelu prošlosti, kao što mi činimo danas, da bi se iskopalo nešto, nešto što dušu obuzme i vrati je u bolje, svjetlije dane. Sjetimo se tako priča naših očeva i djedova, i onoga što su njima pričali njihovi stari, pa nam sve to danas, u vremenu koje nas gazi, izgleda nekako mutno, čudno, neobjašnjivo. Kako objasniti mladima, koji odrastaju na internetu, šta su bila nekadašnja druženja, sijela, ašikovanja, šetnje korzom, kako su tekle kafanske duge večeri, a kako drinski teferiči, kolika je radost bila kad su se upalila svjetla u čaršiji, kad je proradilo gradsko kupatilo, kad je krenuo voz, kad su stigle prve novine i radio, kad su pokretne slike uzbunile duhove, kako se budio amaterizam u pozorištu, pjesmi, igri, sportu, kako objasniti koliko se nekad cijenilo poštenje, znanje, humanost, šta je bio komšiluk, kako su se ponašali čaršijski ljudi, šta su učili mladi…. Čini mi se – nikako. Zato ću ja nastaviti da bilježim što mogu, pa kome se svidi –svidi, ko razumije – neka ga, ko ne može razumjeti – šta ću mu ja !  Kao u onom vicu, kad su zaustavili Muju na granici, pa ga pitaju ima li šta za prijaviti. On veli : Imam samo hranu za piliće. Carinici mu otvore gepek, kad u torbi : satovi, digitroni, trista čuda! Je li,  kažu, mu, veliš samo hranu za piliće? A šta je ovo? A Mujo mrtav hladan : Ja sam im, kaže, kupio, pa ako hoće da jedu, nek jedu, ako neće, šta ću im ja.

Stari Bijeljinci će možda  naći djelić sebe u ovim tekstovima, pa će se osjećati bolje. Mladi će možda nešto naučiti. A Bijeljina će dobiti još jednu knjigu o istoriji koju smo, kako se čini, već zaboravili.

Hajde da se prisjetimo nekih zaboravljenih uspomena.

Recimo, ko danas zna šta su bile malte? Taj izraz čućete još samo kad neko, u šali, priprijeti kako će biti ponovo uvedene malte za tamo neke koji nadiru u čaršiju. A nekad je to bila vrlo ozbiljna stvar, te malte. Bile su to granične rampe za ulazak stočnih i konjskih zaprega u grad, pogotovo pazarnim danima. Kad seljak natovari voće, povrće ili žito, pa pođe u grad da to proda, ili, s istom namjerom, povede stoku, on mora stati pred tom rampom, gdje mu strogi, uniformisani maltadžija odredi koliko mora platiti da bi mogao ući u grad i otići na pijacu. Jer, stoka, zna se, prlja gradske ulice, a pogotovo pijace, i  ko će to poslije čistiti, moliću fino? Došljaci su plaćali bez pogovora, kao što danas vozači automobila plaćaju na naplatnim rampama na auto-putevima. A malte su služile i za to da se zna ko je građanin, a ko nije, jer se grad prostirao samo do malte, i ni milimetar više. Građani za svoje kočije nisu plaćali na maltama, ali su zato davali porez za čišćenje i održavanje ulica, pa su malte služile i za uvođenje jednakosti među ljudima, po principu : ko prlja, taj i plaća, na jedan ili na drugi način.

A kad bi ušli u čaršiju, seljaci su parkirali svoje zaprege na za to određenim mjestima. Najveće zaprežno stajalište, ili parking, ako hoćete, bilo je na mjestu današnjeg stambenog bloka Panića plac, u centru grada. Kad je 1889. godine otvorena marvena pijaca na Pašića meraji, današnjem prostoru Gradskog parka, većina zaprežnih kola je išla tamo, sve dok ta pijaca nije preseljena na ulaz u grad, pored brčanske ceste. Drvena pijaca, mjesto za prodaju daske, drva i ogrjeva, nalazila se na Ledincima, a prodaja žitarica obavljala se na Žitnoj pijaci, ispred zgrade Opštine, koja je na tom mjestu bila od 1912. do 1945. godine. Tada su konji, krave i ostala krupnija stoka iseljeni iz grada, da se napravi mjesta za metalne dorate, koji su okupirali Bijeljinu, kao i cijeli svijet.

A kad su već bili u gradu, jesu li seljaci išli po gradskim kafanama?Jesu, ali samo u neke od njih. Jer, nekad se tačno znalo ko u kakvu kafanu može da uđe,  kafane su bile mjesta za sastajanje, druženje, provod, i svako je znao gdje mu je mjesto. Znalo se tačno ko dolazi u Gradsku kafanu, ko u kiraethanu, ko u hotel “Drinu” i u Gradski park, a ko ide u neuredne, male prigradske kafane za ”jednu s nogu”.

U tursko doba radili su hanovi, aščinice, kahve, i poneka javna ustanova za dernek, sevdah, mušku razbibrigu i ciganske orkestre, s pjevačicama koje su zavodile i stasom i glasom. U to vrijeme bila su to mjesta samo za odabrane posjetioce.  S približavanjem evropske epohe, počele su se i u Bijelini otvarati kafane, kakve smo i mi zapamtili. O tome je opširno pisao Slobodan Petrović u knjizi “Korzo stare Bijeljine”, pa ćemo se i mi poslužiti tim podacima.

Koliko se zna, najstarija je bila čuvena kafana “Zvijezda”, otvorena 1865. godine. Njen vlasnik je bio Đoko Petrović, a naslijedio ga je njegov sin Savo zvani “Zvijezda” (po imenu kafane). A taj Savo je svoju kafanu nanovo sazidao na istim temeljima 1871. godine, i to kao crkvenu kafanu. Naime, kad je izgrađena stara pravoslavna crkva, vilajetska vlada je odborila da uz nju bude i kafana, koja će biti mjesto za sastajanje viđenijih ljudi, ali i za sastajanje crkvenih odbornika, pa je srušena stara, a napravljena nova, mnogo veća zgrada. Tu su dolazili i Srbi iz sela, kad bi naišli poslom u grad, pa je kafana uvijek bila puna. A zgrada je, za ono vrijeme , bila velika, imala je površinu od gotovo 1.600 kvadratnih metara, dvije sale, baštu. Kafana je bila u prizemlju, a na spratu su se nalazile sobe za musafire, gdje su odsjedali putnici – namjernici. Sobe su bile jednako uređene : gvozdeni krevet, stojeći umivaonik, s lavorom i bokalom pored njega, bila je tu i kanta puna vode, za umivanje i pranje, peškir i posteljina. A putnici su mogli nešto prezalogajiti u kafani, ili naručiti da im se jelo donese u sobu. U kafani  se, praktično, odvijao sav društveni život čaršijskih Srba, pa je tu održana i osnivačka skupština Srpskog pjevačko-crkvenog društva “Srbadija” 1899. godine. Tada je osnovan i hor od četrdeset članova, koji se tu sastajao i imao svoju prostoriju.  Tu se nalazila i biblioteka Crkvene opštine. U toj zgradi održao se i već zaboravljeni krvavi miting “ protiv Konkordata”, to jest protiv sporazuma Vlade Kraljevine Jugoslavije s Vatikanom, kojim su Katoličkoj crkvi data posebna prava. Izbili su sukobi s policijom, bilo je dosta ranjenih, a ubijen je jedan od učesnika mitinga. Ova je kafana bila zanimljiva i po tome što je bila izgrađena od cigle iz Devaldove ciglane, što je bila rijetkost u to doba, a pravo čudo je  bio novi radio-aparat “Filips” u glavnoj sali, pa su gosti redovno slušali vijesti i muziku. Pored kafane je tekla rječica Janjica, koja je zatrpana početkom 20. vijeka, kad je urađen kanal Dašnica, a sama kafana, koja je radila duže od sto godina, srušena je kad se, dugo nakon Drugog svjetskog rata, regulisala raskrsnica kod crkve.

U zgradi Opštine otvorena je 1910. godine Gradska kafana, koja je dugo bila simbol grada i mjesto sastajanja čaršijskih ljudi. Vjerovatno je to i bio razlog da nova vlast, uoči posljednjeg rata, zatvori ovu kafanu i pretvori je u prostor za administraciju. Ovoj kafani ćemo posvetiti posebnu pažnju.

Još jedna kafana je obilježila svoje vrijeme – “Džaferova kafana”, koja se nalazila u ulici koja vodi ka Željezničkoj stanici, s lijeve strane, a vlasnik je bio Cvjetko Anastasijević zvani Džafer. Tu su se sakupljali najviđeniji intelektualci, trgovci, industrijalci, veleposjednici, tu je odsjedao slikar Milenko Atanacković, sa svojim kolegama glumcima tu je pio čuveni Dobrica Milutinović…

A Bijeljina je imala i druge poznate kafane.

 

( nastaviće se)

Komentari