Ne vjerujem, ali sam uvjeren: na slici dječaka iz Alepa pojavio se Bog

Piše: Miljenko Jergović

geto1-300x196Na dan kada je počeo ustanak u Varšavskom getu, 19. travnja 1943., snimljena je jedna od amblematskih fotografija povijesti Holokausta.

Ispred grupe ljudi, uglavnom žena, koji dižu ruke na predaju, sasvim mali je dječak s micom na glavi (tako su se u nas u ona vremena zvale gradske kape sa šiltom), možda ima pet-šest godina, drži ruke u zraku, predaje se, sasvim ozbiljna lica, i gleda negdje dolje, onako kako je Židovima bilo naloženo da gledaju.

Povijest nije saznala kako se on zvao, ali njegov je zemaljski kraj sasvim predvidljiv. Bezimeno je stradao, otišao u dim iznad Europe, kao i svih šest milijuna njegovih sunarodnika. Za razliku od njih, on nikome i nije stigao biti sunarodnik, jer je bio samo dječak. Snimio ga je njemački esesovac, za dokumentaciju i za zabavu.

Kada dođe kući da svojoj porodici, ženi i djeci, može pokazati gdje je bio i što je radio. Magija ove užasne i optužujuće slike bila je upravo u onome što se ne vidi, u oku i figuri iza objektiva. Nikad poslije toga ubojice nisu bile i fotografi. To je jedna od rijetkih prihvaćenih pouka Drugoga svjetskog rata: snimak zločina je razotkrivao zločinca.

ŽIVA OPTUŽBA

Taj dječak iz Varšavskog geta bio je prvo dijete na savjesti čovjeka koji je izumio fotografiju. I, naravno, bio je snimljen crno-bijelom tehnikom (iako su Hitlerove trupe ponegdje, recimo u Parizu, koristile kolor film…). Nakon toga je, 1945. rečeno: neka se nikad ne ponovi! Ponovilo se 8. lipnja 1972. u Trang Bangu, u Vijetnamu. Sliku je snimio fotograf AP-a Nick Ut.

Djevojčica se zove Phan Thi Kim Phuc. Danas je kanadska državljanka, živi u Aiaxu, Ontariju. Njezina slika koristi se kao najučestalija vizualna ilustracija rata u Vijetnamu, iako priča o ovoj slici nije bila jednosmjerna ni jednostrana. Godinama je Phan bila ikonična figura vijetnamske državne propagande, živa optužba protiv američkoga imperijalizma i intervencionizma. Studirala je na Kubi, i otamo emigrirala u Sjedinjene Države pa u Kanadu. Danas se, pedeset godina nakon rata, Vijetnamci mire s Amerikancima, a jedna se fotografija pretvara u univerzalni simbol epohe. I sve je manje onih koje zanima priča o slici.

Devetnaest godina kasnije, u televizijskoj snimci iz koje će zatim biti izdvojen jedan stop-kadar, jedna fotografija, pojavila se djevojčica u nebeski-plavom, sintetičkom kaputiću. Uplakana i izgubljena, najmanja sestrica jednoga protjeranog i obeznađenog vukovarskog naroda, ona je ljudima koji su na sve ovo gledali preko televizije postala znak i simbol. I nije neobično što je njena slika došla preko televizijskog snimka, a ne preko klasične fotografije.

 Rat koji je započet 1991, i koji je svoje prve vrhunce imao u Dubrovniku i u Vukovaru, da bi se kasnije, do u beskraj, nastavio u Sarajevu, prvi je televizijski rat u ljudskoj povijesti. S izuzetkom Srebrenice, sav taj rat bio je vidljiv na televiziji.

IKONE ŠUTE

Djevojčica se zvala Željka, danas se zove Željka Jurić Mitrović, i živi s mužem, vukovarskim veteranom, u selu Berak, na prilazima gradu. Povremeno je se sjete, intervjuiraju je prigodimice za novine ili za televiziju, i to je onda, pomalo, kao razgovor sa slikom. Razgovor sa svojevrsnom svjetovnom ikonom djevojčice u modrom kaputiću. Gledatelj tad biva suočen s fenomenom koji je nastao u kulturi fotografije: živa žena više nije ona slika, pa oko gledatelja vidi jedno, a glava misli drugo. Ikone, međutim, vazda šute.

U posljednjih nekoliko godina, otkada Amerika vodi svoje ratove na Bliskom i Srednjem istoku, i rastura države s muslimanskom većinom – tobož u ime demokracije – nastala je svojevrsna inflacija dječje nesreće. Slike, sve strašnija od strašnije, stižu jedna drugu i vode opasnom otupljenju gledateljskih emocija i empatije. Guglajući te fotogafije čovječanstvo je na putu da ogugla. A dječica se ionako već pokazuju o istom trošku kao i kućni ljubimci. Krvava, mrtva dječica.

Slika dječaka Ajlana al Kurdija, snimljena na turskoj plaži, gdje ga je udavljenog izbacilo more, obilježila je jednu sezonu u Europi. Ajlan je s roditeljima bježao u njena spasiteljska njedra, ali Europa ga nije htjela.

I onda se pojavio dječak iz Alepa. Snimka opet televizijska. Bolničar ga mirno posadi na sjedalicu u vozilu hitne. On desnom rukom dodiruje potpuno krvavu, lijevu stranu lica. Pogleda u dlan, pa lako obriše krv o sjedalicu. Raščupan i prašnjav nastavlja gledati pred sebe. Savršeno miran, bezizražajan i astralan. S njegovom slikom završava ciklus koji je započeo u Varšavskom getu. Ne vjerujem, ali posve sam uvjeren da se na fotografiji dječaka iz Alepa ustvari pojavio Bog. Ako nije tu, neće nikad, nigdje.

 

(kliker.info)

Komentari