Piše: Saud Grabčanović

Epilog Velikog bečkog rata, rezultati i posljedice rata

 

Analizom prethodnog teksta dolazimo do zaključka da je ovaj strašni rat imao kobne posljedice za naše prostore i za Bosnu i Hercegovinu i njeno stanovništvo. Navedeni Princ Eugen ne samo da je «princ palikuća» koji je spalio Sarajevo i niz naselja u Bosni, nego je on bio i nešto još gore: sa aspekta shvatanja današnje  civilizacije, on je bio ratni zločinac i glavni tvorac, kao i  počinilac strašnog genocida koji je u ta vremena proveden nad civilnim stanovništvom na ovim prostorima! Ovaj Francuz, nastrani homoseksualac i iskompleksirani i ružni grbavac,  jedan je od glavnih krivaca za strašne patnje koje su preživjeli naši preci na ovim prostorima. Informacije o tim stradanjima su, na žalost, jako oskudne, pa o razmjerama tih stradanja možemo samo pretpostavljati. Princ Eugen Savojski, car Leopold I i papa Inocent XI mogu se smatrati tvorcima «udruženog zločinačkog poduhvata» . Ratom koji su nametnuli muslimanima  oni nisu ništa dobra donijeli ni kršćanima na ovim prostorima, posebno bosanskim katolicima, koji su njihove  vjere. Ovako je franjevački ljetopisac iz tih vremena, fra Nikola Lašvanin, opisao epilog niza ratova koji su započeli 1683. godine , kada je ambiciozni veliki vezir Kara Mustafa paša, suprotno volji hedonističkog sultana Mehmeda IV, poveo vojsku od 2000.000 ljudi na Beč, prijestolnicu habzburške monarhije. Taj je pohod završen 1699.god.  Karlovačkim mirom, kojim je Osmansko carstvo izgubilo ogromna područja Ugarske,Banata, Transilvanije i Slavonije… : » Bečki rat je trajao od 1683. do 1699.godine. Iza ovog rata od bezbroj samostana i župa ostaju na terenu Bosne i Hercegovine samo tri samostana: Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo. Opisat ću u kojem i kakvom vremenu i koji su razlozi nestanka, ne samo katolika, nego i drugih naroda, s područja Bosne, a poglavito iz Bosanske Posavine. More nesreće diglo se iznad glava stanovnika Bosne, ne samo od osmanlijskih osvajača, nego i zbog rata koji je vodio Eugen Savojski. Austrijanci su  satrli , uništili, poubijali i nasilno iselili iz Bosne ono malo katoličkog stanovništva, koje se stoljećima borilo i opstojalo na vlastitim ognjištima». Na drugoj strani, anonimni Sarajlija, pjesnik, pisao je, kao što smo vidjeli, o nesreći običnih ljudi, o silnoj okrutnosti habzburške imperijalne vojske pod komandom princa Francois Eugene de Savoja , danas  poznatijeg kao Princ Eugen, «der edle Ritter.  Ovaj žal za uništenim Sarajevom, „cvijetom među gradovima“, samo je djelić onoga što je u sukobu dvaju carstava snašlo Budim, Kanjižu, Beograd, Niš, Livno, Derventu, Modriču, Bijeljinu, Zvornik i druge gradove i naseljena mjesta. U haranjima i paljevini ćesarske vojske, a zatim i osmanskih kažnjeničkih ekspedicija, u plamenu su netragom nestajali spomenici kulture: džamije, tekije, manastiri, crkve, samostani, kule, tvrđave, zamkovi, javne građevine… sve zajedno s kompletnim arhivama istorijskih dokumenata od neprocjenjive vrijednosti. Stotine hiljada nesretnih muslimana raznorodnog porijekla, s teritorija koje je okupiralo  Habzburško carstvo, desetine hiljada  pravoslavnih Srba, koji su krenuli u seobe iz turskih prema austrijskim zemljama, te  40.000 bosanskih katolika, koje je sa sobom odveo Eugen Savojski, zauvijek su promijenili krajeve svoga prebivališta. Bio je to neviđeni egzodus i tragedija praćena strašnim ljudskim patnjama civilnog stanovništva protjeranog sa svojih vjekovnih ognjišta. Zauvijek se  izmijenio etnički sastav stanovništva na ovim prostorima. Nakon ovog rata i dva rata koja su slijedila nakon njega, došlo je do masovnog naseljavanja Bosanskog ejaleta  pravoslavnim stanovništvom sa područja Crne gore i  Istočne Hercegovine. Naseljavanje Bosne  pravoslavnom rajom  planski su vršile bošnjačke spahije. Razlog ovome je praktične prirode. Nakon velikog ratnog egzodusa bosanskih katolika i ostale njihove ranije raje, zemljišni posjedi bošnjačkih spahija, aga i begova su opustjeli i ostali bez radne snage, a spahije su ostale bez  redovnih godišnjih prihoda sa svojih zemljišnih posjeda. Ovaj veliki rat, kao i dva manja austro-turska rata koja su uskoro uslijedila,  ostavili su trajne posljedice po Osmansko carstvo. Rezultat ovih ratova je bilo gubljenje ogromnih državnih teritorija i naglo siromašenje stanovništva i države. Produkt ovoga su bile stalne pobune i sukobi širom carstva. Paralelno sa ovim previranjima i sukobima u državi odvijali su se sukobi i borba za vlast unutar same Osmanske dinastije. Mnogi su sultani u tim vremenima nasilno skinuti sa prijestola u krvavim pučevima i bilo je jako mnogo promjena i pogubljenja kako državnih službenika : velikih vezira ,vezira, paša , kadija, beglerbegova, begova, aga,  tako i janjičarskih i ostalih vojnih zapovjednika. Ovi turbulentni procesi koji su zahvatili Osmansko carstvo  imali su za posljedicu urušavanje i slabljenje sultanove centralne državne vlasti. Posljedica slabljenja centralne vlasti je bilo jačanje vlasti lokalnih feudalnih gospodara u osmanskim pokrajinama : kapetana i spahija (begova i aga). Ti lokalni moćnici su samo još formalno priznavali sultanovu vlast, a u praksi oni su postali samostalni vladari nad svojim latifundijama. U procesu destrukcije centralne vlasti  najdalje je otišao bošnjački begovat. Zahvaljujući velikim pobjedama samoorganizovane bošnjačke vojske u ratu 1737. godine Bosna je praktično dobila autonomiju. Bosanski kapetani i begovi su postali mali sultani na svome. Procesi koji su se tada odvijali unutar posrnulog Osmanskog carstva  bili su u suprotnosti sa procesima koji su se tada odvijali unutar modernih evropskih feudalnih država, zahvaćenim početkom prosvjetiteljstva. U evropskim carevinama i kraljevinama tada se  odvijao proces jačanja centralne vlasti i moći vladarskih dinastija, kao i veliki proces okrupnjavanja državnih teritorija, kako ratom, tako i dogovorima. Osmansko je carstvo nakon katastrofalnih poraza zapalo u ćorsokak iz kojeg se nikada nije izvuklo. Carstvo je vremenom sve više vojno slabilo, ekonomski posrtalo i sve više zaostajalo za modernim evropskim državama u svakom pogledu . Posebno je to zaostajanje bilo veliko u narednom vijeku, kada je Evropu zahvatio proces modernizacije, revolucija, stvaranja društva sa ljudskim pravima i građanskim slobodama, i kada je došlo do velike naučno – tehničko – tehnološke  revolucije i industrijalizacije i nastanka novog društvenog poretka – kapitalizma.

Komentari